Milana Fošnera - Foku sreo sam jednom jako davno u starom, danas nepostojećem (srušenom) Krivom putu pored Botaničkog vrta i jako dobro smo se nalokali. Bila je to večer Slušaj najglasnije u kojoj je, između ostalog, Foka recitirao svoje stihove nasmijavajući publiku poput stand-up komičara. Par dana kasnije sam, igrom slučaja, u društvu krsne kume mojeg budućeg sina pregledavao digitalne slike s te večeri, a ona je hotimično bacila pogled na ekran poviknuvši 'joj, pa to je Foka, moj bivši dečko'! Kristuša ti, kak' je svijet mali...

Koliko god da sam se trudio pronaći te slike negdje u nekom folderu na mojem današnjem hard-discu, nisam uspio. Od tog vremena sam mnogo mijenjao konfiguracije PC-a i to se negdje nalazi tko zna gdje i na tko zna kojem starom hard-discu, a i uopće se ne mogu čak niti sjetiti godine kada je to snimljeno. Možda 2003., možda 2004., a možda i kasnije... No, kako god, ne bih se nimalo čudio da je jedna od frikuša u ovoj kratkoj zbirci priča upravo i moja današnja kuma. Ali i ne mora nužno biti. Foka uglavnom piše o čudnovatim, otkačenim, opaljenim djevojkama poput nje same, barem onakve kakva je nekad bila, elem, djevojkama koje se same po sebi ističu neobičnostima u razmišljanju, ponašanju, svjetonazoru, ili čistom vrtlogu neuobičajene životne sudbine. Osjeća se da ne mari osobito za one, kako bi se reklo, 'normalne' djevojke, a niti ne piše o nekim normalnim, uobičajenim stvarima i događajima. Njegovi likovi su kombinacija fikcije i stvarnosti, izvućeni iz konteksta čudnovatih životnih putešestvija sklonih svemu i svačemu, a u dvije bizarne pričice "Priča je to o komarcu Rajku (ili: kako su nastale neke narodne poslovice)" satirički govori o životu jednog komarca i njegovih roditelja, dok u "Priča je to o hrabrim momcima (ili: pomalo gay priča sa sretnim završetkom)" o strip junacima Velikom Bleku, Rodiju i crvenim mundirima kao strastvenim gayevima.

Meni osobno najinteresantnija je "O prometu i ženama" u kojoj govori o različitim vrstama ženskih šofera: plave kokoši za volanom, one koje sjede kao da su progutale metlu i gledaju ravno ispred sebe, crnkama koje udare u stupić razbivši svjetlo i žmigavac, crvenokosama koje skrive saobraćajku a da niti za to ne znaju, feministicama kojima nije bitna boja kose jer se nikada ne farbaju, ali su zato položile vozački ispit s maksimalnim brojem bodova i voze auto kojeg su isključivo same zaradile... Uglavnom, on svima njima poručuje neka voze samo nedjeljom od 16 do 18 sati kada se pošteni vozači odmaraju.

U tom aspektu Foka je priličan šovinist pun humora, satire i ironije. Sa stilom. Međutim, za razliku od samog naslova zbirke od kojeg očekujete da su to uistinu opasne, pogibeljne, pa i poučne priče za čitanje prije smrti - nisu. On piše jasno, koncizno, bez kompleksnih zahvata i spreman je na zanimljivo finiširanje mada su mu raspleti očekivani, a ponekad i banalni. Pričama manjka šokantnost i aktualnost, nema angažiranosti već samo onog neborbenog, oportunističkog duha hrvatske metropole karikirajući put prema nerealnom svijetu. Foka evidentno samo sazrijeva kao satirik (ovo mu je šesto djelo, drugo prozno), uživajući u nevinim, sitnim bizarnostima od kojih čitatelj nema osobito značajnu korist usvajanja novih horizonta ili proširenja percepcije. Kritički je usmjeren na bezazlene stvari pomaknute estetike naglašavajući samo igru i neobuzdano poigravanje s radnjom bez izražene kemije i snažne energije. Čista zabava, štosevi, vic i ništa više.

horvi // 31/05/2013