Sveobuhvatna povijest rock scene Novog Sada - od Detlića, Neoplanta, Zlatnih akorda/ Novih akorda, preko braće Vranešević, Slobodana Tišme, Andrle, Laboratorije i Pekinške Patke sve do La Strade i Lune...

Premda ovo nije prva knjiga o rock and roll sceni Novog Sada, grada koji je svojevremeno tokom 70-ih imao najjaču rock infrastrukturu bivše SFRJ (najbolji studio, najslušaniji radio na Balkanu, glazbeni tisak, hrpu rock novinara, festivale...), ona može gotovo enciklopedijski informirati o svim događajima i njenim akterima, ne samo kako stoji u naslovu od 1962. do 1980., već i mimo tog perioda koji seže zaključno sa smrću jednog od njenih najlucidnijih i najobrazovanijih protagonista Branka Andrića - Andrle koji je poginuo u saobraćajki 21.X 2005. Usput, Andrla je imao jedno 5-6 fakultetskih diploma, a nitko iz medija ga nije shvaćao za ozbiljno jer je kasnih 60-ih imao dugu kosu i buntovnički image koj nije odgovaro tadašnjem profilu intelektualca. A uz to je bio i totalno opičen momak i umjetnik o kome se raspredaju priče...

U principu, autor je ovdje kronološki tok stacionirao na 5-6 najvažnijih faza koje obuhvaćaju period pojave prvih novosadskih beat bendova (rane 60-te), pojavu prvih čupavaca i hippy pokreta (sredina i konac 60-ih), konceptualista (konac 60-ih i početak 70-ih), te psihodeličnu, progressive, punk i new-wave scenu. A kako su neki od njih nastavili raditi i stvarati tokom 80-ih, sve do raspada nekadašnje velebne države (a i kasnije), Vladimir Nedeljković je revno popratio njihov rad (Slobodan Tišma, Peđa Vranešević i njihovi bendovi La Strada, Luna, Laboratorija zvuka...). Nekome će u prvi mah biti čudan izostanak bendova kao što su Obojeni program, Boye, Rex Illusivi, Heroina ili Grad koji su usko vezani uz punk i new-wave mada su neki od njih već djelovali ranih 80-ih (Obojeni program ili primjerice Kontraritam) što cijeloj lokalnoj sceni ne ocrtava dovoljno jasan, snažan i povijesno gledano veoma bitan karakter. Da je autor za koju godinu-dvije-tri-četiri i više dublje želio poraditi na tim 80-im, a naposljetku, zašto ne i do konačnog raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1991., imali bi smo pred sobom kompletan opus i dodir sa scenom grada koji je poslije Beograda, Zagreba, Sarajeva i Ljubljane imao najjači kreativan potencijal i veoma uspješan komercijalni učinak. Ovako ispada da su danas, svakako najveće zvijezde, Obojeni program sasvim nebitan dio new-wavea kome su pripadali (još 1981. su imali video-spot "Pomoda" koji se emitirao na tadašnjoj Jugoslavenskoj radio-televiziji).



A glavni razlog zbog kojih Kebra i kompanija, kao i ostali post-punk učesnici nisu dobili svoje mjesto u ovoj prilično opširnoj knjizi jeste ta magična 1980. godina kada je umro Josip Broz Tito. Njegova smrt je značila važnu prekretnicu u svim pogledima, pa tako i za rock u kome je cenzura postajala sve blaža, Udba se sve manje uplitala u nadzor rockera, a naposljetku, isplivalo je gro velikih bendova i izvođača koji su odjednom počeli puniti ogromne dvorane i prodavati enormne, danas nezamislive količine ploča u stotinama tisuća primjeraka (Bijelo dugme, Azra, Parni valjak, Riblja čorba, Divlje jagode, Buldožer, Bajaga, Idoli, Film, Prljavo kazalište, Zana, Zdravko Čolić...). Jasno je da se autor stoga ograničio samo na pomno praćenje aktivnih sudionika lokalne scene do tog presudnog 4.V 1980., te vjerojatno stoga o ska/reggae/new-wave bendu Kontraritam i nema nikakvih podataka jer je nastao mjesec dana kasnije nakon što je gitarist Sreten Kovačević - Srele napustio prvu postavu Pekinške Patke.



Vrijednost ovog djela prije svega je dokumentarno-esejističke naravi kroz brojne novinske članke iz nekadašnjih listova i časopisa Ritam, Dnevnik i Džuboks, citate, navode, intervjue i žive razgovore sa mnogima koji su na bilo koji način bili uključeni u novosadsku scenu, te u njegovom relativno bogato osmišljenom konceptu koji se razvija kronološki kroz opis same gradske, jugoslavenske i svjetske klime počevši od završetka 2. svjetskog rata. Interesantno je za primijetiti da je Ritam (1962-1965) bio štampan na latinici, a Dnevnik (1962-1972) na ćirilici, te da su u najvažnijim godinama r'n'r-a, sredinom 60-ih njihovi novinari mahom bili ako ne zbunjeni, onda pljuvački i opozicijski s prezirom nastrojeni ka rocku. Jedan od takovih tipičnih presedana s ciljem omalovažavanja i stavljanja na 'stup srama' bio je povodom Gitarijade u Beogradu 9.I.1966. kada je na naslovnici Večernjih novosti osvanula slika mlađahnog Peđe Vraneševića ispod koje je pisalo 'član VIS "Najbolje ništa" imao je najdužu kosu, ali svirka ovog ansambla nije se mnogo čula' (str. 253). Usput, Peđa je tada svirao u beogradskom bendu Best Nothing i sjeća se da je njegova majka, profesorica u školi grozničavo išla od kioska do kioska u Novom Sadu kupujući sve primjerke Večernjih novosti samo da nitko u gradu ne bi saznao što novine komentiraju o njezinom sinu. Danas to niti jednoj majci ne bi palo na pamet, bila bi ponosna na klinca barem u ovom prilično nevinom kontekstu, ali onda, to je bila čista sramota...

Prilično detaljno, po godinama aktivnosti razvezane su priče o svim vitalno važnim bendovima; od prvih Detlića, Dečaka s Dunava, Falkona (prvi bend u kome je vokal bio pokojni Mladen Vranešević, 1963), Tile i četiri bogalja (prvi bend Slobodana Tišme iz 1964. koji je kasnije radio u La Stradi i Luni), preko najpopularnijih Zlatnih akorda/ Novih akorda, Neoplanta (drugi bend Mladena Vraneševića 1965-1973), Cvrčak i mravi (početkom 80-ih braća Pražić su vodili pop-grupu Sunčeve pege koja je imala i uspješnicu na TV emisiji "Hit meseca"), sve do konceptualnog sastava Kod, progressive bendova Proces, Ibn Tup, te već ranije spomenutog punka i new-wavea na čelu sa Pekinškom Patkom i Laboratorijom zvuka.



Video Zlatni akordi "My generation": http://www.youtube.com/watch?v=U7bxzmuSqqo Ovdje su također spomenuti svi važniji novinari, radio voditelji i urednici, te nekolicina rijetkih DJ-pionira zaslužnih za razvoj novosadske rock scene, a nekima od njih je ona samo poslužila kao odskočna daska, primjerice poznatom pjesniku Miroslav Antiću zvanom Mika (nije onaj današnji MiKKa, frontmen DreDDup). On je bio jedan od glavnih pokretača časopisa Ritam u kome je nestručno i s prezirom pisao o rocku koji je za njega bio neka vrsta prostačke zabavne muzike na koju ne treba obraćati pažnju. Mnogo kasnije, novinar Nikola Terek iz Dnevnika pitao ga je šta mu je bilo da piše onako zlobne, subjektivno loše procijenjene i neumjesne članke o The Beatles i rock and rollu, a Mika se lupio po čelu odgovorivši 'uf, ala sam se zajebao'. Kasnije, kad je posijedio, i sam je pustio dugu kosu.

A, Bože moj, evo što je jedan novinar B.B. (neka ga bude sramota ako je još uvijek živ) 15.III 1964. napisao u Ritmu o The Rolling Stones, ovo ne možeš vjerovati: 'najnovija opasnost koja se nadvila nad britanske otoke zove se The Rolling Stones (Kamenje koje se kotrlja). To kamenje (kakva iskrenost!), povezano s električnim gitarama, zarađuje već oko 40 miliona dinara mesečno, a treba mnogo hrabrosti da se kaže da to kamenje podseća na ljude. Oni imaju izgled pećinskih ljudi, s kosom nad očima i izrazima lica kakvi se traže u jednoj vrsti filmova, obično u onima u kojima se govori o životu pitekantropa i mastodonata. Međutim, smejali se vi ili ne, 'kamenje' pravi pare, a njihova poslednja ploča "Ne padajte u nesvest" ("Do not fall unconscious") već se nalazi na desetom mestu engleske 'Parade gramofonskih uspeha'. Kako sviraju i pevaju? Sviraju kao da se čude što instrumenti u njihovim rukama izvlače kakve-takve tonove, a pevaju kao u stanju mesečarstva. Međutim, jedan deo devojčica čim ih ugleda pada u ekstazu. Velika Britanija se može spasiti samo ako potpuno obustavi proizvodnju električne energije'.

Nazdravlje za ovakvu novinarsku neupućenost. The rolling stones nije 'kamenje koje se kotrlja', već izraz koji znači 'klošari', jer čemu onda pjesma "Papa was a rolling stone"? Što je bio stari pape, otac, tata, matori ili kako god, 'kamen koji se kotrlja', ha-ha-ha! Bio je klošar. A ostale loše subjektivne procijene uopće nije potrebno komentirati

Povezujući paralelno svjetsku, jugoslavensku i novosadsku scenu, Nedeljković je suptilno prikazao duh vremena, senzibilitet, te mnoge neusklađene odnose na relacijama rockera i medija koji su često neupućeni i s nerazumijevanjem vodili borbe s hordama 'divljih bučnih električara' i 'dukokose omladine od kojih ne znaš tko je muško, a tko žensko'. Knjiga također otkriva i neke od konspiracijskih spletki Udbe zbog kojih su Miroslav Mandić (član grupe Kod) i Slavko Bogdanović završili na robiji zbog svojih tekstova čime je jedna cijela nadarena generacija konceptualista primorana da prekine javnu aktivnost. Iz tog perioda seže i sama naslovnica knjige koja je plod konceptualnog performansa Akcija "Srce predmet" iz 1970. godine... Neki od njih su nastavili rad u undergroundu i komuni, a neki su bili prisiljeni da napuste ognjište i odu u inozemstvo. Tužna je priča da Mandić i Bogdanović nakon robije više nisu bili slobodni ljudi; Mandić je morao svoj neposluh, otpor i revolt, kako ga je protumačio Savez komunista Jugoslavije, odrađivati kao fizički radnik u Delibatskoj pešćari pod paskom 'druže, mi smo ti kao bivšem robijašu našli pravi posao za tebe'... Na žalost, u knjizi nema skoro niti jedne slike napaćenog Mandića koji se ne želi sjećati svoje teške komunističke kalvarije. "Devojčice i dečaci s Dunava" je više od stereotipnog leksikona koji čak nije niti poredan nekakvim abecednim redom, dapače, u ovom slučaju to je nepotrebno. Naprotiv, ovo je dragocjena bilješka prošlosti kada se rock and roll stvarao, svirao i doživljavao sa strašću, te kada je sam rad rockera (kao i umjetnika i književnika) stavljan pod budno povećalo tadašnjeg komunističkog sistema koji je u gotovo svemu vidio 'unutrašnjeg neprijatelja' i opasnu zarazu za svijest društva.

Svi oni koji su proživjeli barem novi val znaju jako dobro o čemu se radi, no današnjim klincima koji otkrivaju i istražuju rock i sve oko njega, te žele dublje saznati pravo stanje stvari u procijenama vrijednosti i komparacijama sa sadašnjošću: šta vrijedi i zašto vrijedi, a zbog čega je netko i nešto banalno, prozirno i bespotrebno besmisleno nalazi se upravo ovdje. Primjerice, zašto nema Đorđe Balaševića, najpoznatije Lale...

Elem, ovo je sjajan prikaz toga što je r'n'r značio u jednoj veoma velikoj gradskoj sredini koja je radila lokalno, a razmišljala globalno, bila je dio ne samo jugoslavenske, već i svjetske scene. Pod pritiscima cenzure autori su bili veoma dovitljivi, recimo Peđa Vranešević je jednom novinaru rekao 'tebi se to čini da je to tako, ali nije tako' i citirao je Danila Kiša 'cenzura je ponekad blagotvorna jer primorava umetnike na to da se služe metaforma i da svojom razvijenom poetikom zaobiđu sve zamke koje im sistem i cenzure nameću'.

Danas toga više nema. I zato nam djeca i tinejdžeri slušaju cajke jer ih ne zanima što su njihovi roditelji slušali i čemu su se divili. Ovo nikako nije nostalgija, ovo je stvarni prikaz vremena kada je rock and roll bio mlad. Autoru su ovom prilikom pomogli recenzent Vladimir Kopicl, njegov najbliži prijatelj Slobodan Tišma koji je cijelo vrijeme pratio tok nastanka knjige, te Mica Jokić, Tišmin ortak iz benda Tile i četiri bogalja. Promocija je uz Aleksandra Žikića održana u Novom Sadu, sa Bane Loknerom, Žikićem i Kopiclom u Pančevu, te sa Kopiclom kod Goarana Živanovića u Požegi, a što se tiče Beograda TMM je postavio feljton.

horvi // 23/09/2012

PS: Cjena knjige je 15 eura/ 1500 dinara/ 112 kuna i može isključivo da se nabavi od autora na e-mail: nedelkovicvladimir@yahoo.co.uk