RADIOHEAD TURNEJA 2003. (italija/francuska/španjolska)

The tourist

5.07.2003.

Već pola sata kasni vlak za Veneciju. Topla je ljetna, zagrebačka noć. Grad, u pozadini, svojim vječnim žumorom stvara soundtrack za početak našeg puta.

Radiohead...već samo ime tog banda u mnogima izaziva želju za korištenjem pompoznih i histerično velikih epiteta rock žargona. O njima je napisano već bezbroj članaka i knjiga i bezbroj riječi je iskorišteno kako bi se opisala njihova glazba i njihov ogroman utjecaj na bendove ovoga doba, stoga ću preskočiti taj uvodni dio veličanja svog omiljenoga banda i suhoparnog nabrajanja njihovih albuma, singlica i ostalih uradaka i taj dio pokriti samo ubacivanjem par linkova na stranice sa kojih sve to možete saznati o njima.
Prihvatit ću ovu priliku i pokušati opisati ovu malu ljetnu radiohead turneju kojoj sam prisutvovala. Možda bih sada trebala napomenuti da će ovaj izvještaj biti skroz na skroz subjektivan i da sigurno neću moći izbjeći opisivanje pokojih "kičastih" scena pa da upozorim sve one koji se groze takvih opisa i, možda, preferiraju jedan objektivan, izvještaj pun formalnih riječi profesionalnog glazbenog rječnika i pružim im priliku za rani bijeg iz ovog članka.: )

Put od Zagreba do Bergama, gdje je trebala započeti ova ljetna Europska turneja (izuzev par festivala na kojima su nastupili), trajao je kojih 15-estak sati. Stigavši u hostel udaljen kojih desetak minuta od Lazaretta, gdje je za 6.07. bio zakazani koncert, ugodno smo se iznenadila shvativši kako su svuda oko nas RH fanovi. Sa tv salona se čuje Paranoid android, u hodniku netko pušta THERE THERE, iz sobe se čuje kako netko na gitari svira FAKE PLASTIC TREES. Prava atmosfera za ulazak u "Radiohead land".
Zahvaljujući mom "No surprises" ringtone-u na mobitelu, upoznale smo i curu koja je skroz iz Argentine došla na ovaj talijanski dio turneje. Cura je 3 godine štedjela da bi si to omogućila. Nevjerojatno koliko su ljudi spremni žrtvovati da bi doživjeli svoj omiljeni band. Sigurna sam da bi mnogi ljudi na to odmahnuli rukom i sa nevjericom promatrali žar u njenim očima koji se pojavljuje kada god spomene kako je OK COMPUTER promijenio njen život, no meni je sve jasno...I ja sam jedna od njih.
Ne radi se samo o običnom koncertu nekakve grupe i ne radi se o tome što su oni RADIOHEAD (iako mnogi RH fanovi mogu imati vrlo etilističke nazore o tome tko sluša njihovu muziku i da samo probrana publika tipa društveni outsajderi, čudaci, intelektualci u potrazi za kreativnim izražajem, osobe još uvijek u potrazi za onim NEČIM, mogu shvatiti pravo značenje radioheada) već se radi o snazi glabe u nečijem životu, o volji i hrabrosti za riskiranjem nečega kako bi se ostao dosljedan svojim uvjerenjima, kako bi se doživjelo nešto za što smatraš da je jedinstveno i vrijedno svega toga, kako bi se muzici dopustilo da živi i utječe na tebe i izvan formata jedne 3. minutne pop pjesmice što ju odvrtiš na cd playeru u svojoj sobi i nakon toga ona nestane. Radiohead ne nestaje...
Taj smo dan obavili obligatorno razgledavanje venue-a, za kojeg se, u ovom slučaju radilo o Lazzarettu, bivšoj bolnici. To je, u stvari, o kompleks zgrada u čijoj se unutrašnjosti, na velikoj travnatoj površini, održao koncert.
Radiohead su na prošle 2 turneje odradili svoje klupske nastupe i sada je, očito, bio red na koncerte malo većih razmjera.
Iako se radilo o nastupima na većim površinama, ipak su se birala mjesta koja imaju svoju određenu povijest i određen šarm.Karakteristična stvar za italiju....

Sail to the moon

07.07. - BERGAMO (Lazzaretto)

Spavali smo kojih tri sata i u 4 ujutro se uputili formirati red pred Lazarettom. Nas petero (moja najbolja prijateljica, ja, dvije cure iz Londona i jedna iz Dublina) koji smo se svi upoznali na prijašnjim turnejama, smo se ukupili u već tradicionalno queue-anje kako bismo bili u već, za nas, kultnom front rowu.
15 sati queue-anja se može činiti ekscentričnim izborom provođenja vremena na dan koncerta no kada se sjetim koliko sam ljudi upoznala na takav način koji mi sada mnogo znače u životu i izuzev nedostatka sna, i boli u kostima od tvrdog asfalta i opeklina od sunca, sve se to isplati onoga trenutka kada tip koji radi za Radiohead dođe do nas i pita nas da li trebamo što i kada se kasnije tijekom turneje sprijateljiš sa njim i daje ti karte prije reda ili te stavlja na popis gostiju ako nemaš kartu i kada Radiohead stupe na binu i obasipaju te svojom energijom više nego bilo koga drugoga. u publici čisto iz razloga što si samo par metara udaljen od njih i što si uvučen u izravnu interakciju sa bendom i još kada ti se nasmiješe ili ti se zahvale što si tu jer te se sjećaju sa prijašnjih koncerata i kada te usred koncerta sa nogu obori spoznaja da su svi ti ljudi pokraj tebe osobe koje poznaješ i kojima je stalo do tebe i kada te zagrle baš u pravom trenutku ili te drže za ruku, shvatiš da si baš ondje gdje pripadaš...da si zatočen u "radiohead land"-u i da se ne osjećaš nimalo kao zatočenik već kao dobrodošao gost.

Koncert je trebao započeti u 21h, a oko 19 se okupio nevjerojatno velik broj čuvara, policajaca i činilo se i vojnika. Tada još nismo shvaćali o čemu se radi i mislili smo da je to, valjda, takav običaj za talijane no kasnije se saznalo da je taj dan na atease-u (radioheadova neslužbena stranica) napravljen thread u kojem se prijeti samoubilačkim činom koristeći bombu ,na koncertu Radioheada. Kako je svijet uistinu malen pokazalo se kada smo doznali tko stoji iza toga i skužili da se radi o tipu kokeg sam upoznala u Londonu i sa kojim pričam preko message boarda.. On je poznat po tome da voli provocirati, i, naravno šalio se no netko ga je , očito, vrlo ozbiljno shvatio. Thom Yorke, je navodno, tu noć htio otkazati cijelu turneju. Srećom nije.
Koncert je održan bez ikakvog zakašnjenja. Naravno, dospijeli smo u prvi red i u 21 su na pozornicu stupili LOW. Njihovom sam se glazbom upoznala dva tjedna prije negoli sam krenula na turneju. Dopalo mi se koliko pažnje obraćaju na atmosferu koju stvaraju svojim pjesmama. "we're a very quiet band" je kako se predstavio Alan Sparhawk, gitarist i pjevač te grupe. Low su grupa iz Dulutha, Minnesotta. Uz Alana, tu je i njegova žena, Mimi Parker za bubnjevima i, također, pjevanje, ali ne bubnjevima u onom tradicionalnom smislu te riječi karakterističnom za rock bendove, već ona svoj nastup apsolvira stojeći iza samo dva bubnja sa minimalnim korištenjem tog instrumenta te Zak Sally za bas gitarom.
Na njihovom siteu sam pronašla ovaj opis tog benda "Joy Division meets Simon & Garfunkel" i smatram da se savršeno uklapa.
Obavili su jedan solidan nastup sa presretnim Collin Greenwoodom, koji je za vrijeme izvođenja "SWEET SUNFLOWERS" stajao sa strane na pozornici i ushićeno pjevao uz tu pjesmu. No, bila je to jedna teška misija, uhvatiti pozornost publike koje je bila skroz u iščekivanju samo jednog trenutka, a to je da Radiohead konačno dođe na pozornicu.
Oko 22 napetost u zraku je već bila neizdrživa. Vrućina nas je i dalje nemilosrdno bičevala, a i umor nas je lagano počeo obarati i baš u trenutku kada pomisliš "what the hell was i thinking!?", ugase se svjetla, adrenalin u krvi ti dosegne maksimalne razine, svuda oko tebe vrišteći fanovi, i sa zvučnika dopire "where blue byrds fly", Radioheadov intro još od prošlogodišnje turneje i b-strana single-a THERE THERE.
Thom i ostali stupaju na pozornicu i čine se sretnijim nego ikada. Publika je histerična. Jonny i Ed odlaze na svoje položaje iza bubnjeva i započnu sa bombastičnom THERE THERE. Thomova gitara para savršenu mirnoću te noći i ostavlja te zatečenim, opijenim. Ta 6. minutna pjesma i prvi single njihova zadnja albuma HAIL TO THE THIEF uspijeva zapaliti čitavu armiju RH fanatika i još kada nitko niti ne uspijeva doći do zraka Jonny započinje sa 2+2=5. Totalna histerija. Publika zajedno sa Thomom is petnih žila viče "you have not been paying attention". Fantastično!
Koncert je tek započeo, a ljudi već sada sa nevjericom u očima zure na pozornicu i pitaju se "is tis really happening?" dok drugi dobacuju povike "I love you Thom" "Jonny, you're a genious", a treći. samo nepomično stoje, uhvaćeni u trenutku, izgubljeni u njemu.
Lucky...ta himna iz ere OK COMPUTERA nikoga ne ostavlja ravnodušnima. Čini se kao da je čitav grad opčinjen njome. Jonnyeva svirka kao da nije iz ovoga svijeta. Na trenutke se čini kao da te njome pokušava zarobiti i odvesti te na neko skriveno mjesto. Negdje gjde je sve savršeno.
TALK SHOW HOST. Još uvijek ne mogu vjerovati da ta pjesma nije uspjela doći ni na jedan album i da je njena sudbina ostati prekrasna i nikada do kraja shvaćena b-strana.
Slijedi SCATTERBRAIN, još jedna od pjesama sa novog albuma.
Jonny prima tranzistor u svoje ruke i pronalazi lokalnu radio stanicu i time označava uvod u NATIONAL ANTHEM.
Slijede BACKDRIFTS i prelijepa SAIL TO THE MOON.
KID A mnogi nisu prepoznali zbog "konvencionalnijeg" pristupa toj pjesmi u live izvođenju i još jednom nam postane jasno zašto taj bend nosi sa sobom histeričnu naljepnicu NAJBOLJEG LIVE banda današnjice.
Slijedi jedno lagano iznenađenje. BONES! Ta pjesma sa albuma THE BENDS ne slovi baš kao jedna od pjesama sa njihova redovnog repertoara. Ne sjećam se kada su je zadnji puta live svirali.
Publika je, naravno, oduševljena i nitko ne razumije čime smo to zaslužili. "Čarobna noć" svi se slože.
Colin sa svojom snažnom bas linijom označi početak u WHERE I END AND YOU BEGIN i nakon toga Jonny još jednom zasluži klanjanje publike sa svojom izvedbom I MIGHT BE WRONG.
FAKE PLASTIC TREES izmamljuje i krikove oduševljenja i suze. Kultna, energična, prekrasna.
A PUNCHUP AT THE WEDDING je još jedna u nizu briljatnih pjesama sa novoga albuma čije vrijednosti postaneš tek potpuno svjestan nakon što je čuješ u live izvedbi zahvaljujući Thomovim briljantnim vokalom i punoćom kojom zrači.
PARANOID ANDROID....što da kažem!? Sve se već zna.
IDIOTEQUE...pjesma koja navede na ples i one najtvrdokornije anti-plesače poput mene.Energija kojom ta pjesma zrači je nevjerojatna, a i Thom je potpuno svjestan svoje prezentnosti na bini i to posebno iskorištava na ovoj pjesmi ne bi li svojim legendarnim "mad man" plesom ukrao i onaj posljednju kap snage u vama.
No, noć još uvijek nije bila gotova. Set, već tradicionalno, završavaju sa EVERYTHING IN ITS RIGHT PLACE tijekom koje Ed i Jonny vrijeme provedu sjedeći na podu i manipulirajući Thomovim glasom svojim "igračkicama".
Radiohead napušta pozornicu. Vrijeme je za encore.
THE GLOAMING. Pjesma kojom Jonny na svom laptopu proizvodi toliko niske frekvencije da osjećate njihove vibracije u svojim prsima i ne možete ne oteti se dojmu da je ova stvar upravo kao stvorena za izvođenje uživo, gdje dobije neki novi identitet, neku novu dimenziju i čini se da njen zvuk nestaje u široku prostranstvu.
Još se jednom nađem zateknuta u mislima "i'm not here, this isn't happening" kada Thom na klaviru započne PYRAMID SONG. Toliko jednostavna, toliko savršena.
MY IRON LUNG kao još jedna od legendi sa THE BENDS. Ponovno protresaju publiku i spašavaju nas sa mjesta na koje nas je prijašnja odvela (jer ništa nije vječno).
Thom, klavir, Jonny, ljeto, Thom, klavir "my body is floating down the mighty river"...da, vrijeme je bilo za SPINNING PLATES i kraj 1. encorea.
2# encore: EXIT MUSIC...tišina, savršena tišina u zraku i ništa drugo osim Thomova glasa i gitare. Tu i tamo koji podrhtavajući uzdah i ponovno taj žumor grada u pozadini i ništa drugo osim "Today we esacape. We escape"
SIT DOWN STAND UP i sve završava sa KARMA POLICE koja pruža potpun kontrast EXIT MUSIC i sa glasnim i odlučnim "phew for a minute there, i lost myself, i lost myself" ispraćujemo bend sa pozornice i shvaćamo zašto Radiohead, zašto glazba, zašto i kako "i lost myself, i lost myself".
Nekima je to bio prvi koncert Radioheada, nekima možda i zadnji, a meni i mojim suputnicima početak još jedne fantastične turneje.
Setlist se tijekom cijele turneje neće bitno mijenjati osim pokojh iznenađenja tu i tamo.

How to disappear completely...

8.07.- FIRENZE (Piazza Michelangelo)

U Firenzu smo stigli u 10 ujutro nakon tri sata odmora. Smjestili smo se u kamp koji se nalazio pet minuta udaljen od Piazze Michelangelo na kojoj je bila postavljena pozornica. Ta legendarna piazza na kojoj se nalazi famozni kip Davida, smještena je na brežuljku sa kojega se vidi cijela panorama Firenze. Uistinu zadivljujuć prizor!
Okoristili smo se poznanicima u queue-u i napravili queue jumping. Sunce je bilo jače nego u Bergamo i činjenica da u dva dana nismo dobili niti 6 sati sna nije nas baš tješila, a i skučeni prostor u kojem smo se pržili baš nam je dao osjećaj "packt like sardines in a crushd thin box". Ponovno smo se pokušali prisjetiti zašto to radimo. Sinulo nam je kada su nas u 19 pustili na prostor održavanja koncerta i iako smo budili smijeh i nerazumijevanje stražara kada smo uzdignutih haljina trčali baš kao da nam je neko gadno čudovište za petama,nitko nije bio sretniji od nas kada smo se našli u prvom redu, strogi centar.
U međuvremenu smo se i sprijateljili sa fotografima što prate Radiohead na toj turneji i sa kamermanicom što snima LOW i time si vrijeme čekanja znatno skratili.
U 21 LOW. Ovoga puta su se činili mnogo sigurnijima u sebe i to se odrazilo i na njihovoj svirci i publici koja je sa sve više pažnje i interesa pratila njihov nastup.
Ta dva koncerta koja su se dan za danom održala u Firenzi, isijavala su energijom. Tome je svakako doprinjela i temperamentna publika koja se ni u jednom trenutku nije mogla obuzdati i sakriti svoje oduševljenje.(na moju žalost)
Setlist te noći je isto bio kao stvoren da podupre i potencira tu energiju.Prvi dio seta bio je identičan onome iz Bergama.
I MIGHT BE WRONG zamijenili su sa GO TO SLEEP, novim RH singleom. Pri kraju te pjesme Jonny izmamljuje zadivljujuće poglede publike, a i članova banda time što iz svoje gitare izvlači nevjerojatne tonove i Thom ga ostavlja da improvizira nakon čega je cijela publika uvjerena "Jonny je kralj ove noći".
Prije prvog encorea molim čuvara da me izvuče iz prvoga reda jer sam bila uvjerena da ako ostanem imalo dulje pritisnuta uz barijeru, da taj koncert neću napustiti bez par slomljenih rebara.
Bilo mi je teško odlučiti se na taj potez, ali kada mi je i svaki uzdisaj počeo izazivati fizičku bol, znala sam da nemam drugu mogućnost.
Izvan prvog reda i izvan koncertnog prostora, odlučila sam se sjesti na kameni zidić sa kojega se vidi Firenza.
Haljina mi je bila natopljena znojem, tijelo mi je drhtalo od bolova, a iza mene Firenza, Firenza utopljena u NO SURPRISES. Obuzeo me plač. Nisam mogla drugačije.
Krenula sam prema zadnjim redovima i promatrala tu ekstatičnu publiku i svoj omiljeni bend na pozornici koji mi je bio sada toliko udaljen i po prvi puta sam se na Radiohead koncertu osjećala totalno odstranjeno od događaja i prostora, samo je muzika bila prisutna. Muzika i firenzska noć.
I onda u noći odjednom odjekne THE BENDS. Totalno me pukla ta pjesma. Neopisiv osjećaj. Kao da sam tek tada progledala. Kao da me noć pokušava progutati u svojoj bijesnoj ljepoti. Na kraju to i supijeva kada Thom započne sa I WILL.
STREET SPIRIT i firenza mi otkriva "cijeli svijet je tvoj, samo raširi ruke"

9.07.- FIRENZE (Piazza Michelangelo)


Drugu sam noć odlučila provesti sklonjena u zadnjim redovima. Bilo je sve to previše za mene. Emocinalno i fizički. Svejedno sam provela noć spavajući na prostoru ispred pozornice kako bih radila društvo svojim prijateljima.
Dan sam iskoristila za razgledavanje firenze, a u 19 sati sa strane sam promatrala svu tu histeriju ulaska na koncertni prostor i borbu oko prvog reda. Po prvi puta nisam bila jedna od njih.
Thom & co. čine se izrazito sretnima na ovim posljednjim turnejama. Thom kao da se konačno osjeća ugodno u svojoj koži i zadovoljan putem kojim su krenuli.
Njegove je vokalna izvedba bolja nego ikada i svirka im odiše samopuzdanjem. Jonny je sveprisutan na pozornici. Čas za gitarom, čas za klavirom, pa na laptopu. Čini se da nema instrumenta kojim ne zna rukovati.
Phil kao najstariji član Radioheada odiše smirenošću i elegancijom. Colin je raspjevan, rasplesan...Ed kao i uvijek brine o publici u prvom redu i poklanja im smiješak i tu i tamo pokoji "thumbs up".
Radiohead imaju 6 albuma iza sebe i brdo b-strana i unreleased pjesama i stoga mnogo materijala iz kojega mogu varirati svoj set svaku noć. Ovo je turneja za promociju najnovijeg albuma i stoga se set koncentrira oko tih stvari. Publika i taj album tretira već kao jedan od klasika i ne propušta da pjeva na svakoj pjesmi, znajuči ih od riječi do riječi što, očito, Thoma malo zbunjuje, ali ga i ostavlja impresioniranim.
Koncert završava sa a capella izvedbom KARMA POLICE nakon što publika nije htjela prihvatiti činjenicu da je došao kraj nakon drugog encorea.
Firenza....zbogom!

Wolf at the door

11.07. - FERRARA (Piazza Castello)
Slijedila su dva koncerta u Ferrari.
Ferrara je mali, ali izrazito simpatičan gradić.
Toliko mali da smo na ulici uspjeli par puta sresti Jonnya i Colina, a ostali su vidjeli i Thoma i ostale. Nismo im prišli jer poštujemo njihovu privatnu sferu, a osim toga mislim da su mi već dali sve što su mogli.
Za prostor gdje se trebao održati koncert izabrani je mali trgić na kojem se nalazi stari dvorac kojeg okružuje voda.
Odspavali smo dva sata i ponovno ista shema - queue, trčanje, čekanje...
Iako je ta noć imala sve predispozicije da bude savršena, da nadmaši sve i firenzu i bergamo, ipak se činilo da nešto nije u redu. Istoga trenutka kada je Thom izašao na pozornicu shvatili smo da su naša očekivanja ipak bila prevelika. Da me se krivo ne shvati, koncert je bio super i za one koji ih nisu prije toga doživjeli sigurno i genijalan, ali sa perspektive prvoga reda i sa određenim iskustvom što se tiče njihovih koncerata bilo je jasno da nešto nije u redu. Thom je bio izrazito loše volje i to se odrazilo i na njihovu svirku. Nastup je više bio solidan nego impresionirajuć. Publika to nije primijetila i sve je prošlo u redu samo smo, mi, fanatici ostali blago razočarani nadajući se da će popraviti taj dojam na sljedećoj noći.
Jedino je THE TOURIST ostavila neizbrisiv trag na tom koncertu. Meni, još uvijek, najdraža Radiohead pjesma.
Tu smo noć proveli pijući u parku i vidjevši opet Jonnya, vjerovali da ipak nije sve izgubljeno...

12.07. - FERRARA (Piazza Castello)

Druga noć u Ferrari je bila SVE ono što Radiohead jesu. Čarobna, nestvarna, prekrasna, bolna, savršena...
Pola koncerta sam provela držajući se za ruku sa prijateljicom iz Dublina i ne vjerujući u koju smo to dimenziju uvučeni. Sve je odisalo ljetom! Dvorac je sjajio određenim sjajem, publika je djelovala neobično lagano, LOW su odzvanjali trgom i uspjeli nas uvjeriti u postojanje prekrasnog polja "SWEET SUNFLOWERS" , a Radiohead, naš predragi Radiohead je, čini se Ponovno pronašao svoju muzu i pružili nam nezaboravnu noć.
Iznenadili su nas izvedbom "izgubljenih" pjesama tipa FOG (koja se sada pojavila kao b-strana na GO TO SLEEP) i WOLF AT THE DOOR. Poklonili su nam i THE BENDS I HOW TO DISAPPEAR COMPLETELY i I WILL i FAKE PLASTIC TREES. Kao da su se pokušavali iskupiti za prošlu noć....
And all was beautiful again...

MY IRON LUNG

14.07. - NIMES (Nimes arena)

1 sat sna i čekao nas je put od 17 sati do Nimesa, gradića u Francuskoj.
Ovaj put je odabrana arena, stara 2000 godina, za nastup. Izvana je prostor izgledao zastrašujuće velik i pitala sam se kako će to utjecati na zvuk i sam performance benda. Imala sam svojih sumnji, ali opet sam se veselila tom novom iskustvu i tom prostoru koji je mnogo obećavao što se tiče njegova utjecaja na atmosferu.
Noć prije je Elton John svirao tamo i iskoristili smo priliku i ušli u arenu kada su ljudi napuštali koncert da vidimo koliko je velik prostor za stajanje. Ugodno smo se iznenadili shvativši da se radi o relativno malom prostoru, i da će velika većina publike biti skoncentrirana na okolnom prostoru za sjedenje.
Tu sam noć uspjela dobiti tri sata sna i čovjek se stvarno zapita kako mu tijelo uopće funkcionira pod takvim uvjetima. Čini se kao da se nađe pod nekakvim vakuuom i da si u stanju podnijeti mnogo više nego što misliš, ali negativna je stvar što se to sve jednog dana obruši na tebe kao što se i meni dogodi nakon što se vratim kući sa jedne takve turneje i moram provesti dva tjedna u krevetu.
Taj sam koncert, u korist svog zdravlja, odlučila promatrati sa najvišeg stupnja u areni.
Bio je to dobar izbor.
Uspjela sam doživjeti ekstatični ples publike na svaki Jonnyev potez, doživjeti arenu kada oživi i diše plućima desetaka tisuća gledaoca i vidjeti mjesec kako se polako počinje uspinjati na početku Paranoid android da bi tijekom "rain down" sekcije bio iznad nas u svoj svojoj veličanstvenosti.
Radiohead su nastavili u svojoj tradiciji i npravili još jedan poseban nastup i okrunili ga savršenom izvedbom THE TOURIST.
Još jedna od zanimljivosti...Thom je u uvodu u Everything in its right place otpjevao par stihova AFTER THE GOLD RUSH od Neil Younga.
Završavaju sa FAKE PLASTIC TREES.

EVERYTHING IN ITS RIGHT PLACE

16.07. - MADRID (Las Ventas)

Pet sati sna i krećemo na put za Madrid na posljednji koncert ove turneje.
Put je trajao oko 20-setak sati.
Stigli smo tamo totalno iscrpljeni i odmah se legli na sunce ispred arene LAS VENTAS čija je primarna namjena pružati prostor za tradicionalnu borbu bikova. Prostor je veći od arene u Nimesu, ali čini se nekako intimnijim, ako to uopće pruža kakav smisao.
Za zadnji koncert uvijek smo puni očekivanja. Očekuje se da bude poseban po nećemu, da odsviraju neku već odavno zaboravljenu stvar...
Ostali smo razočarani. Thom je bio iznimno loše volje. Imali su problema sa zvukom i prvi dio seta činilo se da su odradili onako rutinski.Thom se malo opustio na drugom dijelu koncerta i odradio svoj dio kao frontman no svejedno nas ostavio za čudnim osjećajem.
Publika je, čini se, uživala i nije primjećivala Thomovo loše raspoloženje, kao i u Ferrari.
Meni se sve pononvno činilo tako pogrešnim.
Koncert spašava par događaja - Jonny koji meni i mojoj najboljoj prijateljici poklanja smiješak tijekom IDIOTEQUE, Ed koji nam pokazuje "thumbs up" prilikom napuštanja pozornice i Thom koji nas tjera da mu sve oprostimo nakon njegove solo izvedbe TRUE LOVE WAITS.
I još jednom uspijeva nas uvjeriti u čarobnost tog trenutka i da je sve "in its right place" i da ako želimo možemo i otploviti na mjesec.

Turneja je završila, vratila sam se kući i čini se kao da je sve to samo kolekcija prekrasnih sjećanja, ali kao što sam već jednom rekla, ti su trenuci prošli, nestali, ali neke stvari nikada ne nestaju. Radiohead je jedna od njih.

lydia // 20/07/2003

> vidi sve fotke // see all photos