Još jedan Impronedjeljak i još jedna večer za pamćenje u Močvari. Dva vrhunska benda - Emmeluth's Amoeba i Humanization 4tet - priredila su nam nezaboravnu glazbenu vožnju kroz svijet slobodnih improvizacija i neukrotive kreativnosti.

Ono što mi je posebno drago, i što čini razliku u odnosu na klasične rock koncerte, jest to da ovdje svirke počinju ranije - na radost nas koji volimo upijati svaki ton bez kasnonoćnog umora. Emmeluth's Amoeba bio je najavljen za 20:30h, i uz tek minimalno kašnjenje, glazbeni val se zakotrljao. A kad je krenulo - krenulo je silovito, furiozno, s energijom koja je odmah razoružala publiku i pokazala da nas čeka nezaboravna večer.

Emmeluth's Amoeba - sloboda u zvuku i tijelu

Koncert dansko-norveškog kvarteta Emmeluth's Amoeba bio je jedno od onih iskustava koja brišu granicu između izvedbe i duhovnog putovanja kroz zvuk. Iako ih nominalno svrstavaju u kategoriju free jazza, ono što ovaj sastav stvara na pozornici daleko nadilazi uobičajene predodžbe o tom žanru. Njihova glazba nije samo improvizacija - ona je dijalog, stalno preplitanje glasova i impulsa, trenutna kompozicija u kojoj se svi članovi benda nalaze na istom mentalnom kanalu. Posebno me dojmila njihova sposobnost fluidnih prijelaza između komponiranog i improviziranog dijela - toliko su prirodni i bez šavova da slušatelj prestaje razmišljati o formi. Nema tu klasične jazz forme u kojoj se improvizacija kružno predaje s glazbenika na glazbenika. Kod Amoebe, improvizacija je kolektivna i simultana. Dvoje, troje njih vodi glazbu u istom trenutku, upadajući jedno drugome u riječ, nadopunjujući se i gurajući smjer izvedbe dalje, sve dok se ne dogodi novo, neočekivano poglavlje. Središnja figura benda nedvojbeno je alt saksofonistica Signe Emmeluth, čija je prisutnost na pozornici jednako moćna kao i njezin ton. Na samom početku koncerta bila je primjetna mala doza treme, ali već nakon nekoliko minuta potpuno se stopila s instrumentom i publikom. Jedan simpatičan i gotovo simboličan detalj bio je taj da je koncert odsvirala bosa, odnosno u čarapama. Nakon koncerta sam je pitao zašto, a odgovor je bio jednostavan: "Tako se osjećam slobodnije." I upravo ta sloboda odzvanja cijelim koncertom, ne samo u njezinoj svirci, već i u komunikaciji između svih članova benda.

Christian Balvig na klavijaturama bio je možda najizraženiji u pogledu sirove energije. Svirao je na dva klavira, od kojih je jedan bio manji, a način na koji je udarao po tipkama podsjetio me na gitarsku žestinu Stevie Ray Vaughana. Tonovi su letjeli s takvom silinom, ali uvijek s potpunom kontrolom, kao da mu je svaki zvuk već bio u glavi sekundu prije nego što ga je odsvirao. U tom pogledu, vrlo lako ga zamišljam kao skandinavsku verziju Johna Medeskog - intuitivan, razigran, ali beskrajno precizan.

Ole Mofjell na bubnjevima donosi nevjerojatnu tehničku preciznost i unutarnju mirnoću. Njegov pristup nije eksplozivan niti nametljiv, već duboko promišljen. Svaki udarac ima svrhu, a njegova dinamika i osjećaj za prostor govore o glazbeniku koji razumije tišinu jednako kao i buku. U njegovoj svirci osjeća se nordijska estetika - pročišćena, introspektivna, ali nimalo hladna.

Karl Bjorå na gitari bio je nekako najviše u pozadini, no to ne znači da njegova uloga nije bila bitna. Naprotiv, njegova diskretna prisutnost stvarala je temelj, suptilno bojala zvučnu sliku i davala prostor ostalima da se razmašu. Čini se kao onaj tip glazbenika koji zna kada treba zašutjeti, a kada reći točno ono što treba.

Tijekom sat vremena nastupa, odsvirali su dvije ili tri dugačke kompozicije koje su trajale po dvadesetak minuta. Možda su u svakoj od njih bile sadržane više manjih glazbenih ideja, ali to nije bilo važno - prijelazi su bili toliko prirodni i uvjerljivi da se gubila potreba za analizom. Jednostavno si se prepustio struji.

Ono što ovaj kvartet čini posebnim je i ta specifična skandinavska tišina koju uspijevaju utkati u glasan i dinamičan kontekst free jazza. U pojedinim trenucima, iz bučnih, razigranih dionica naglo bi zaronili u gotovo kontemplativne pasaže, podsjećajući na atmosferu albuma u izdanju ECM-a - glazba koja diše, koja ima prostora, i koja zna koliko moćan može biti trenutak tišine.

Kad sve zbrojim, koncert Emmeluth's Amoebe bio je jedno od onih rijetkih iskustava koja te pomaknu iz svakodnevice, prošire ti percepciju o glazbi i ostave osjećaj da si svjedočio nečemu autentičnom i slobodnom. Ostao sam paf - i zatečen koliko daleko ova četvorka zna i može otići.

Humanization 4-tet - Spiritualni tornado u četiri glasa

Već sama najava koncerta dala je naslutiti da se sprema nešto posebno. Bio sam mentalno pripremljen, barem sam tako mislio. No, ono što je uslijedilo bilo je daleko iznad svih očekivanja. U pitanju nije bio samo koncert - bila je to emocionalna i spiritualna eksplozija u najčišćem smislu. Glazba koja ne traži objašnjenja, već vas zgrabi i ne pušta. Prije samog početka bilo je nekoliko tehničkih poteškoća - sasvim očekivano u live okruženju. No, one su brzo i učinkovito riješene, kao tišina pred oluju. A onda - kreće. Četvorka se sručila na pozornicu poput uragana. Bez najave, bez zadrške. Sve što se potom događalo bilo je intenzivno, iskreno i sirovo - u najboljem smislu te riječi.

Već od prvih taktova bilo je jasno da publika neće slušati "samo" glazbu, nego će prisustvovati nečemu dubljem, gotovo ritualnom. Spiritualno, emotivno, a istovremeno energično do krajnjih granica. Svaki član benda u potpunosti je ovladao svojim instrumentom, ali i prostorom između tonova. Nije bilo prostora za ego - samo za muziku.

Iako Rodrigo Amado na saksofonu često preuzima ulogu frontmena, kako pokazuje i live album Believe, Believe, ovaj je koncert bio posve drugačije iskustvo. Ovdje je svaki član benda podjednako disao u zajedničkom impulsu. Interakcija među glazbenicima bila je organska - gotovo telepatska. Amado je i dalje briljirao, njegov tenor bio je prodoran, duhovan i prepun emocije, ali ostavljao je dovoljno prostora ostalima da zasjaje.

Bubnjar Stefan Gonzales bio je fascinantan - njegov pristup je istovremeno eksplozivan i precizan, a njegove solo dionice bile su jedan od vrhunaca večeri. Njegov brat Aaron Gonzales na kontrabasu čvrsto je držao puls, ali i povremeno preuzimao vodeću ulogu s nevjerojatnim solo trenucima. Luis Lopes, gitarist iz portugalske polovice benda, izgradio je poseban zvučni svijet između distorzije i meditativne tišine, savršeno se uklapajući u kolektivnu improvizaciju. Jedan od najzanimljivijih trenutaka večeri bio je kada se Rodrigo Amado povukao s pozornice, prepuštajući prostor ostatku benda. Trio format nije nimalo umanjio intenzitet izvedbe - dapače, donio je novu razinu dinamike i spontanosti. Takva otvorenost i međusobno povjerenje rijetko se viđaju uživo, čak i na jazz sceni.

Kao završni čin, bend je izveo kompoziciju koja je s pravom zaslužila status nezaboravne. Spiritualni free jazz blues u kojem su se slili utjecaji Johna Coltranea, Alberta Aylera i Ornettea Colemana - ne kao citati, već kao duhovi prisutni u svakom tonu. Publika je ostala prikovana, u tišini koja govori više od bilo kakvog aplauza. Taj trenutak - tih nekoliko minuta nakon zadnje note - bio je čista katarza.

Premda je bio najavljen jam session nakon koncerta, Humanization 4tet je svojom energijom ubio sve, te je organizator mudro odlučio da nakon takvog emocionalnog vrhunca ne treba ništa više dodavati. Sve je već bilo rečeno - kroz instrumente, kroz tišinu, kroz reakciju publike.

Ovakvi koncerti ne događaju se često. To nisu samo večeri dobre glazbe - to su trenuci koji ostaju s vama. I kada ih jednom doživite, sve ostalo mjeri se prema njima.

Ono što krasi ovakve emotivne jazz koncerte, osim same glazbe, jest i predivno druženje s ekipom iz oba benda, prije i poslije svirke. Još jednom se pokazalo koliko su to topli, iskreni i strastveni ljudi - baš kao i njihova glazba. Ovakvi koncerti su od neprocjenjive vrijednosti za nas koji volimo i živimo ovu glazbu, i kojih, nažalost, nema mnogo. Free jazz nikada neće biti mainstream, ali upravo zato svaka ovakva večer ima posebnu težinu i čar.

Kad ti nakon koncerta svi članovi oba benda s osmijehom potvrde koliko su i oni uživali, ne možeš ne osjetiti kako se između izvođača i publike stvorila snažna, pozitivna i iskrena veza. Energija je tekla u oba smjera, a Močvara je ponovno pokazala da zna prepoznati i pružiti prostor za nešto drugačije i vrijedno. Veliko hvala klubu Močvara na ovom programu, a posebno Capriju i njegovom timu koji to rade s entuzijazmom i ljubavlju, te nam uporno dovode sve značajnija imena svjetske free jazz scene.

I za kraj - ne zaboravite, sljedeći Impronedjeljak u Močvari na rasporedu je 05/05: Barry Altschul & The 3Dom Factor. To se jednostavno ne propušta!

jura // 08/04/2025

> vidi sve fotke // see all photos