Ma znam da ste već ljubomorni zbog slika s potpisima koje smo stavili na sajt, ali tek ovo kaj slijedi bude u vama probudilo pravi val željenja, zavisti i osjećaja da ste propustili nekaj kaj nije trebalo. A nagovarali smo barem polovicu vas koji budete ovo čitali da idete s nama. Dakle, nakon kaj smo se već prošle godine gadno zapalili da vidimo trojac imenom Manic Street Preachers (ili možda četverac, kak smo se zezali dok smo ih čekali kraj busa nakon koncerta, jer ko zna možda je Richey u stvari s njima i čeka ih sad u busu, a sve je bila samo stvar reklame), a oni su otkazali cijeli europski dio turneje, iznevjerili nas i otišli doma ko fol raditi na novim stvarima - ove godine smo imali više sreće.

Mjesto - Beč, Spark7
Datum - 12/11/2002
Vrijeme - 19:30 predgrupa, 21:15 glavno, 22:45 The End
Ekipa - Miro, Mirna, Lana, Pedja, + Igor, Marijan - pridruženi članovi u Beču + cca 995 pristojnih Austrijanaca i drugih naroda

Vožnja do Beča je protekla u izvrsnom raspoloženju uz sigurnu ruku vozača, slušanje MSP best of i jedenje klipića sa šunkom i sirom (samo neki, jer neki ne podnose sir, a neki opet iz kasnijeg dijela priče su vegetarijanci - blago nama svejedima). Onda smo na ulazu u Beč malo krivo skrenuli pa smo malo lutali, malo se snalazili po Beču tražeći taj prokleti "Ketač" (Prater). Konačno smo ga našli, sparkirali se i otišli u neki Biergarten (zove se "HimmelReich") napuniti baterije prije koncerta. Sve je počelo na minutu točno pa smo djelomično propustili predgrupu. Na karti je pisalo "iznenađenje" i mi smo danima smišljali kaj bi to moglo biti, da bi na kraju bili neki lokal bend - Austrijanci koji možda nisu ni loše zvučali, ali mi nismo zbog njih došli pa smo vrijeme do koncerta "prave grupe koju hoćemo slušati" iskoristili za pregled majica (baš onu najslađu Little Baby Nothing, svijetloplavu, nisu imali, pa je moj, a i Mirnin kućni budžet ostao neoštećen za EUR 30 svaki), WC, cigarete i slične zanimacije. U stvari trebale su kao biti dvije predgrupe, ali čim smo nakon završetka prve svirke ugledali kak desni mikrofon obavijaju nečim mucastim rozim znali smo da je taj za Nickyja i da se trebamo početi grčevito gurati do prvih redova. To se uopće nije dogodilo jer je ta austrijska publika tolko pristojna, mlaka i čak bi se reklo nezainteresirana da smo prvu stvar dočekali metar i pol pred James Dean Bradfieldom sa dosta mjesta čak i za pivu u ruci. Nikakvo guranje (osim neke male, ali ta je sigurno došla iz Hrvatske), nikakvo skakanje, samo tu i tam mlako njihanje, pristojni pljesak - taman, ni predug ni prekratak. Tak je bilo na većem dijelu koncerta. Mi Hrvati smo valjda jedini skakali, pjevali s njima iz svega grla i stvarno se dobro zabavljali. Dobro, na zadnjoj simboličnoj stvari "If You Tolerate This" stvarno su sve ruke bile u zraku i svi se uživili. Vratimo se na početak. "Don't give me no forplay, give me just a good fuck" bile su prve riječi pjevača James Deana Bradfielda nakon što su odsvirali uvodnu, jednu od najpoznatijih svojih stvari "Motorcycle Emptiness". Uslijedile su "You Stole The Sun From My Heart", nova "There By the Grace of Good", "Everything Must Go" i sve ostale koje možete vidjeti na popisu redom. Svirali su odlično, žestoko čak i ubrzano ko da su se žurili, jer je James Dean imao problema s grlom i u nekoliko navrata se ispričavao zbog nesavršene izvedbe. Po mojem skromnom mišljenju izvedba je bila savršena i kod svake pjesme mene je brinulo njegovo grlo, jer svaki normalan zdrav čovjek bi ostao bez glasa da samo pokuša to otpjevati u normalnom stanju, a on jadan je imao grlo puno šlajma koje nije štedil i samo sam čekala da prekine koncert. Ali nije!!!

Odabir stvari je bil malo iznenađenje jer se činilo da nisu svirali oficijalni "best of" kak se turneja i zove nego neki svoj vlastiti. Bilo je dosta stvari sa ranijih albuma, a jako malo sa zadnja dva. Nikakva šteta. Čak i meni ne tak velikom znalcu ranijih stvari izvrsne su bile "Stay Beautiful", "Roses In The Hospital", "Life Becoming a Landslide" već spomenuta "Motorcycle Emptiness" i moj najnoviji No. 1 "Little Baby Nothing". Na žalost muškog dijela publike Tracy Lords je imala pametnijeg posla nego da dođe i otpjeva taj duet pa mi je ta pjesma, iako prekrasna, bila malo oštećena i prazna. To je bila jedina pjesma odsvirana na akustičnoj gitari. Ostale su sve bile žestoke sa dosta gitarističkih dijelova (ali ne onak dosadno ko Bernard Butler, nego onak lepo tak da se čak i meni sviđalo koja inače to ne volim), i James Dean i Nicky su skakali po cijeloj pozornici, vrtili se i okretali. Sve u svemu super. Nicky nije iznevjeril očekivanja svojih fanova i na početku se pojavil u umjerenom izdanju - jarko crvenom pliš sakou i kožnim hlačama, klasično jarko crno našminkane oči, a onda potkraj koncerta je dopunil sve to šarenim šalom i leopard beretkom. James Dean je bil u nekom klasičnom tamnijem izdanju - sako, košulja, itd., a simpa (za glavu niži od mene kak se posle pokazalo) bubnjar Sean je bil u nekoj bejzbol kapici i legero izdanju odjeće (ovakav izvještaj dobivate kad ga piše žena). Kad uživaš vreme tak brzo ide i ni skužili nismo da je svemu došao kraj kad je James najavio "This Is Our Last Song and If You Tolerate This Your Children Will Be Next". To je odmah značilo da se šanse za bis spuštaju prema nuli (a uz tak trule austrijance ni u normalnoj situaciji ne bi bile veće) i još je dodal par praznih izgovora tipa bolestan, pa već treći koncert u tjednu i bla, bla. No nismo očajavali nego smo dali sve od sebe na toj zadnjoj stvari i odmah se počeli gurati da stignemo do njihovog busa (kojeg smo snimili prije koncerta) kod stražnjeg izlaza prije te gomile. Od gomile naravno ni traga ni glasa i jedino nas pet i neki zalutali Austrijanac, smo se sjetili da bi se slikali s bendom i da bi autograme. Žalosno, ali stvarno!!!! No još bolje. Dočekali smo ih (treba vremena dok se oni istuširaju) pospikali malo, pitali za šanse za koncert u lijepoj našoj i Sean je rekel da nema frke, dal neki broj telefona, slikali smo se s njima i tak mi je neka knedlica u grlu spriječavala da velim nekaj pametno - kak su mi super, kak sam sretna, kak ja njih obožavam i da dal trebaju ženske prateće vokale za ostatak turneje (tu bi i Mirna i ja uskočile). Je, onda su oni već bili u kombiju, ali meni je bar ostala slika sa skoro cijelim bendom (jednom je drhtava ruka neiskusnog fotografa odrezala pol glave), neizbrisiva uspomena jedne odlične večeri, njihovi potpisi i slatka čast da napišem ovaj report. Onda smo se strpali u auto i krenuli na dugi put natrag..................

P.S. Fotke benda je usnimio Miro pl. Zagorski, a ostale fotke s bendom svako pomalo!

lana // 11/06/2008

> vidi sve fotke // see all photos