Prvu večer 6.Vip Zagreb Jazz Festivala otvorio je Saxophone Summit, supergrupa sastavljena od tri vrhunska saksofonista Ravi Coltranea, Dave Liebmana i Joe Lovana kojem je ovo bio treći posjet Zagrebu, te sa tri ništa manje bitna muzičara - pijaniste Phil Markowitza, kontrabasiste Cecil McBeeja i bubnjara Billy Harta. Sama uvodna riječ pripala je organizatoru i direktoru festivala Draženu Kokanoviću koji je klasičnim nonšalantnim žargonom otvorio ovogodišnji prošireni festival sa pet koncertnih poslastica, a već ove prve večeri se pokazalo da je ZKM ipak premaleni prostor za ovakav događaj. Da je festival stacioniran u nekoj većoj dvorani, bez problema bi se napunio jer praksa unazad pet proteklih godina pokazuje rapidan interes domaće publike za vrhunski jazz. O tome da sam čitav večerašnji koncert odgledao stojećki umnogome mi je smanjilo istinski užitak jer ono što je ovaj sekstet pružio jest veoma duboka i gotovo meditativna glazba monumentalnih razmjera koja se mora doživjeti spontano i neometano od bilo kakvog sporednog faktora. Jer glavni razlog tome jest bio njihov repertoar sastavljen od obrada John Coltranea od kojih su neke iznosile skoro i po pola sata u kojih mi je uslijed tog stajanja u čošku pored zvučnika gdje sam se meškoljio s noge na nogu znatno opadala koncentracija i usredotočenost na izvedbu.

Njihove izvedbe su veoma kompleksnih aranžmana, te kao što je poznato, unatoč tome što ih je Coltrane u originalu skladao kao relativno kratke komade, na koncertima ih je znao izvoditi pod utjecajem različitih stimulanasa (heroin, a kasnije i LSD) u iznimno proširenim varijantama od po sat vremena. Ne bih htio biti preoštar sudac-promatrač, ali stekao sam dojam da publika očito nije bila pripremljena za ovakav vrlo težak i zahtjevan koncert gdje nema virtuoznih egzibicija, melodija, plesnih ritmova i klasične jazz zabave, tako da je ovo prvi nastup u sklopu svih dosadašnjih Zagreb Jazz Festivala gdje publika nije tražila bis. Uistinu se ne sjećam niti jednog koncerta na kojem se nije tražilo dodatnih desetak-petnaestak minuta uživanja... Ovom prilikom Saxophone Summit su predstavili izraziti artistički jazz sa neočekivanim aranžmanskim preobraženjima koja su orkestralnih razmjera sa veoma dugačkim solo dionicama koje su ponekad izvedene u komornoj atmosferi popraćenoj tek sa jednim pratećim instrumentom. Bilo da je riječ o kombinacijama saksofona i bubnjeva ili solo piana i kontrabasa, saksofona i kontrabasa itd., tek na momente su se svih šestero glazbenika obrušili u zajednički zvučni konglomerat. Sve skupa je djelovalo kao da se neprestano traže i uštimavaju gotovo puni sat vremena isprepličući vrlo apstraktne jazz sfere gdje nije bilo mjesta za nekakva nadigravanja, a još manje za melodije. Sve ove teme na njihova dva albuma "Gathering Of Spirits" (2004) i "Seraphic Light" (2008) su relativno kratke (maksimalno do 10 minuta uz poneke iznimke), no u skladu sa originalnim načelima pokojnog velikana Coltranea, dozvoljena im je slobodna adaptacija sa eksperimentiranjima i izletima u iznimno progresivne modern-jazz varijante gdje su Saxophone Summit otvarali prostora za duboke teritorije poput psihodelije, ambijenata i različitih solo ekspresija. Tempo kompozicija bio im je uglavnom veoma trom i spor, trebalo je čekati po 5-6 minuta da se usljed svih onih kompleksnih poteza 'prodrma' aranžmanska struktura koja je djelomično ukazivala i na onu staru Coltraneovu avangardnu i free-jazz školu kada je 1960-ih radio pod utjecajima LSD-a, a naposljetku i umro 1967. od raka jetre u dobi od samo 40 godina. Kako god, ovo je bio pretežak glazbeni doživljaj, ali daleko od toga da ga nije vrijedilo poslušati. Ovo je uistinu vrhunski jazz kompleksnih struktura za probrane sladokusce, no za našu domaću, uglavnom nepripremljenu publiku djelovao je prezahtjevno, a i prilično zamorno. Svo troje ovih virtuoznih saksofonista samo su uglavnom slijepo ispoštovali originalne Coltraneove ideje pri čemu su se aranžmanski pretovarili, a unatoč relativno površnom uvidu u ovakve ekspresivno psihodelične i trome jazz-simfonije, to je prepoznala i publika koja je jedva dočekala kraj. Ipak je ovo glazba kojoj treba pristupati analitički, posve koncentrirano i pripremljeno, a sumnjam da je osim šačice istinskih poznavatelja prekrcan ZKM istinski uživao u ovoj predstavi.

horvi // 11/11/2010