Čast da zatvore ovogodišnje maxi-izdanje Vip Zagreb Jazz Festivala dobili su uistinu najveće legende crnačke protestne scene i začetnici hip-hop kulture, njujorški trojac The Last Poets. Sama vrijednost ovog koncerta je raritetnih razmjera jer im je ovo bio jedini pravi solo nastup ove godine u Europi nakon samo dva pojavljivanja na pozornicama Pariza i Londona gdje su nastupili u paketu sa The Roots, Living Colour i David Murrayem koji je ustvari i najzaslužniji što su ove legende došle u Zagreb. O njihovom značaju detaljnije smo govorili u samoj najavi koncerta, te stoga valja samo napomenuti da je upitno kako bi bez njih niknula slam, spoken-word i rap/ hip-hop kultura čiji su neizostavni duhovni tvorci koji su cijelom žanru već u startu dodijelili angažirani socio-politički akcent. Koncert je krenuo točno na vrijeme sa svečanom najavom Dražena Kokanovića koji je rekao da ovo što slijedi nije 'turističko transportni jazz, već vrlo glasna i bučna muzika', a ja bih slobodno dodao, glazba koja je igrom slučaja dolutala u jazz sporednim putevima primitivnom udaraljkaškom improvizacijom u ranim 70-ih godinama, a kasnije ušla u funk, te tek djelomično i u jazz i rock, te se kao takva zadržala u njihovom izrazu kao neophodan dio žive 'laid-back' svirke. Svi hip-hoperi su uglavnom prihvatili njihov početni neobični egzibicionizam iz rane faze djelovanja samo s razlikom što su živu svirku zamijenili daleko jednostavnijim glazbenim matricama sastavljenim od samplova, te DJ mikseva i scratcheva. Prvi je na scenu stupio Don Babatunde Eaton sa ogromnom zvečkom, sjeo za konge i izveo podulji udaraljkaški intro, a nakon njega izlazi prateća tročlana ekipa sa bubnjarem Ranzel Merrittom, bas gitaristom Jamaaladeen Tacumom i mladim gitaristom kojem nisam zapamtio ime. On je uskočio u posljednji trenutak kao zamijena za najavljenog Thornton Hudsona na organu i cijelom zvuku pridodao rockerski naboj. Što se tiče Tacume, nakratko smo porazgovarali nakon koncerta; upravo je objavio novi album "For The Love Of Ornette" na kome mu gostuje čuveni saksofonist Ornette Coleman, a album distribuira u vrlo domišljatom fazonu kakvog još nisam imao prilike susresti. Naime, album je na raspolaganju kao download, ali prethodno morate kupiti jedan flyer na kome je otisnuta web stranica i password (code) bez kojega nije moguće skinuti snimak. Album se ne može kupiti uobičajenim internet PayPal sistemom i za sada ga još nema u opciji opipljivog cd-a. Nakon što je svirački dio ekipe uštekao instrumentarij i zasjeo na svoje pozicije, na scenu izlaze i dvije glavne legende, naratori ili kako bi se to danas u hip-hop žargonu reklo MC-ijevi - Abiodun Oyewole i Umar Bin Hassan. Već u vidljivo poodmaklim zrelim godinama koje uvelike aludiraju na penzionersku dob, ovaj dvojac je odmah startao sa temperamentnim humoreskama između kojih je bilo riječi i o samom nastupu u Hrvatskoj. Kažu da su se zabezeknuli kada su čuli da će nastupiti 'in kroejša' za koju prvotno nisu znali da li je to neki klub ili neki grad za kojeg nisu mogli pretpostaviti gdje bi se uopće nalazio. Elem, prva skladba koju su izveli bila je podulja proslava njihove obljetnice, 40 godina djelovanja, gdje su uputili zahvale i posvete svim ključnim akterima njihove karijere, osnivačima Felipe Lucianu, Gylan Kainu i David Nelsonu, zatim pokojnim Nilaja Obabiju i Suliaman El Hadiju koji je umro 1995., te duhovnom guruu, južnoafričkom pjesniku Keorapetse Kgositsileu koji ih je nadahnuo svojom idejom da je jedan iz ere posljednjih pjesnika prije nego oružje preuzme vlast. Na mahom improviziranu plesnu funk podlogu nafilali su brojne recitacije i stihove iz mnogih značajnih pjesama, te su se neprekidno izmjenjivali u pratećem vokalnom lajt-motivu ritmički mantrajući 'forteen years'.

Nakon toga je usljedila prva klasična kompozicija "I'm looking for love" sa plesnom i čvrstom funk strukturom u kojoj su Abiodun i Umar nesmiljeno šetali uokolo muzičara djelomično pokušavši animirati publiku jer njihova izvedba više nego očigledno teži ka prisnom feedbacku u kojoj i auditorij može (a i treba) sudjelovati u onom pogledu koji je to uobičajen primjerice na rock ili hip-hop koncertima. Međutim, dobro znana komorna kazališna atmosfera ZKM-a spriječavala je takav oblik međusobne interakcije i osim rijetkih povika iz gledališta, čitav koncert se odvijao u hermetički zatvorenom ambijentu gdje su The Last Poets samo mogli izmamiti aplauz tek nakon završetka kompozicija. Ja sam osobno stekao dojam da bi koncert daleko bolje upalio u klasičnom rockerskom klubu tipa Močvare ili dvoranama poput Tvornice ili Boogalooa gdje bi ljudi stajali, mogli plesati, dovikivati i nadglasavati se s njihovim oštrim, a ponekad i vrlo sočnim izrazima, a usput se i prihvatiti poneke čašice jer je sve ovo veoma temperamentna glazba na inteligentnoj razini zabave. Ustvari, kroz njihove izvedbe veoma dobro se moglo uočiti koliko je primjerice od njih maznuo Prince za svoje funk albume iz 80-ih, te cijela plejada ranih, danas zvanih oldschool repera poput Run DMC, Public Enemy, De La Soul ili A Tribe Called Quest. Iz one najranije faze, The Last Poets su izveli samo "When the revolution comes", jednu od ključnih pjesama s prvog zvaničnog albuma "The Last Poets" (1970) i "This is madness" sa istoimenog albuma iz 1971., dok je ostatak repertoara od još 5 pjesama činio materijal iz one kasnije faze sa skladbama "Back to the rhythm", "Only knew what we could do (if we only knew)", "For the millions", "Useful/ needed things" i "Terrorist" koju su u uvodu posvetili Jimi Hendrixu. Ista je glazbeno interpretirana kao stanoviti medley nekolicine Hendrixovih riffova poput "Voodoo chile" i "Purple haze". Uz uistinu očaravajućih sat i pol nastupa gdje su Abiodun i Umar pošteno umorili jezik bez ikakve pripomoći teke ili šalabahtera, pozvani su na bis izvevši "Love is all we need", ako se ne varam, obradu starog r&b hita Mary J.Blidge iz 1997. sa Nasom. Mogli su nas počastiti nekom pikanterijom iz ranih 70-ih, ali oni više očigledno nisu ratnički raspoloženi za radikalne tekstualne revolucije. Danas je ipak nešto drugačije vrijeme o kojem su nam podarili nekoliko komičnijih sličica o američkom TV reallity programu, malo tvrdokornije hardcore spike iz socio-političke prizme, te nadasve najviše emotivnih preokupacija istaknuvši da vlada doba kada su duh i emocija potisnuti na samu marginu ljudskog svjetonazora.

horvi // 16/11/2010