Isfurano, iscrpljeno i čije je vrijeme već na odmaku. To je otprilike ono što se govori o post-rocku kao žanru danas. No glazbu ovog peteročlanog slovensko-austrijskog sastava štambiljati kao 'out' bi bilo sasvim pogrešno prosuđeno. Baš u protivnom, ovdje je riječ o jednom nadasve eksperimentalnom i detaljno razrađenom pristupu, kakav traži sebi ravna. Stilski konglomerat dronea, shoegazea, noisea, ambientala, industriala i math-rocka je ono što čini njihov drugi po redu album neuobičajenom pojavom među gomilom drugih. Zadnji ili tek prvi svoje vrste?

Album "We Should Get Rid Of Our Saxophone Player" zahtjeva od slušatelja mnogo. U svojih nešto više od pedeset minuta ukupnog trajanja on nudi jednu izlomljenu halucinaciju maničnih, intenzivnih, ali i ambijentalno-atmosferičnih kompozicija. Bilo da su netjelesnog sintetičkog ili 'organskog' podrijetla. Kakofonični zvučni zidovi stvoreni spojem elektronike, distorzije i ljudskih ruku. Da bi ispravno shvatili glazbu ovog sastava potrebno je ostaviti budućnost iza sebe i otići naprijed u prošlost. Post-rock kao glazbeni pravac još nije bio komercijaliziran i dio mainstreama. A njegovim akterima je jedino bilo stalo do što većeg oslobođenja od ustaljenih normi rocka, uvođenja novih instrumenata, raznih drugih pomagala i njihovog načina korištenja. Ukratko, ekstremno bučna revolucija glazbe i uma. A u glazbi Automassagea taj je virus još uvijek prisutan.



Proturječnost nježne i spore atmosferičnosti, te odriješite i jezivo agresivne polifonije je doslovce ukopana u ovom albumu. Zbrkano hrapave gitarske distorzije skladbi kao što su "Queen" ili "So... yes" stoje nasuprot lijenim ambijentalnim zvučnim pejzažima u "Dana" ili "Saxo". Blage sintetičke melodije synthesizera se miješaju s tantričkim ritmovima bubnjeva, te se prepliću s tajanstveno ceremonijalnim vokalom kao što je to slučaj u spomenutoj "Dana". Dok je u završnoj "Silent", teatralno gruboj inačici božićne pjesmice "Silent night, holy night", taj isti vokal demonski i sablastan. Dečki iz Automassagea se očito ne pridržavaju nikakvih pravila, već uporno nastoje u svakoj skladbi heretično ići protiv uobičajenih i naviknutih glazbenih struktura. Kao idealan primjer za to je skladba "King". Utrobno teška melodija gitare i usporeni ritam basa i bubnjeva tromo se šlepa do polovine skladbe, da bi se potom razbila u snažnu i dramatičnu drone/sludge/noise rock pržionu s hladnim ali propulzivnim vokalom. Slično, ali puno brže i dinamičnije se nastavlja u sljedećoj kaotičnoj "Bass go". Međutim, na drugom kraju spektra leži skladba "Get in the ring". Atmosferična i antemična verzija istoimene pjesme od Guns'n'Roses (?!). U pojedinim skladbama se nalaze i govorni samplovi. Od kojih treba izdvojiti izvrsni kratki katarzični govor na početku od "So... yes".



Kao što se vidi iz izloženog, "We Should Get Rid Of Our Saxophone Player" je vrlo kompleksan i detaljan album. Koji svoju pravu snagu ipak ne može do kraja pokazati radi nešto slabijeg kvaliteta snimke. Koja je poprilično 'prisna' i očito bez nekakve post-produkcije. S druge strane, to je upravo ono što je možda i potrebno da bi se u potpunosti osjetila sva divljina i beskompromisnost ovog albuma. Ovisno o ukusu slušatelja. No, iako se može učiniti da je ovaj album razbacani skup zasebnih singlova, koji međusobno imaju malo toga zajedničkog, on je isto tako hrabar i originalan istup koji kao da govori: Post-rock je mrtav. Živio post-rock!

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 07/07/2012