Večer su otvorili domaćoj publici već poznati kraut-rockeri Tanker. Odsvirali su kratak jam bez prekida i predstavili nam sve odlike njihovog muzičkog izraza. Najpozitivnija stvar je njihova sposobnost prelaženja iz žanra u žanr pa tako imamo gotovo neprimjetno preklapanje space-rocka Hawkwinda, motorik ritma Neu! te psihodelije. Zvuče kao nekakva žešća verzija Petrola. Zapanjujuće koliko različitih zvukova može proizaći iz bubnja i dvije gitare. Nadajmo se uskoro nekom diskografskom izdanju. Nakon njih su nastupili ponovo oformljene riječke Sjekire. Radi se o noise pop bendu sa ženskim vokalom. Jedini diskografski trag koji se ostavili su 6 pjesama koje su objavljene na 10. i 11. Bombardiranju New Yorka. Većinu njih su i izveli večeras. Očito je da nisu imali puno vremena za vježbanje budući su zvučali dosta neuštimano, pogotovo pjevačica. Usprkos tome pjesme su dobro napisane, imaju glavu i rep i neku unutarnju logiku. Pjesme im variraju od post rock i noise ispada pa do komercijalnih formi. Čuje se utjecaj riječke rock škole od Xenie pa do Termita, pogotovo u brzim brojevima te u zvuku klavijatura. Odsvirali su i par malo kompliciranijih kompozicija čime su dokazali da su spremni i za malo veće domete. Obzirom da ih krasi sposobnost pisanja i alternativnijih i radiofoničnih pjesama, mogli bi čak nešto i postići na domaćoj muzičkoj sceni, samo da se malo bolje uštimaju. Nakon dosta problema sa naštimavanjem (koji su ih pratili i tokom nastupa čime su povremeno narušavali ritam nastupa), na pozornicu izlaze Obits predvođeni navodno legendarnim Rickom Frobergom, frontmenom jednako legendarnih i upokojenih Drive like Jehu i Hot snakes. Prije koncerta sam poslušao samo album Obitsa 'I blame you' iz 2009.g. kako ne bi upao u zamku uspoređivanja prije i kasnije već se koncentrirao samo na ono što se dešava sada. I bolje pošto se set uglavnom i sastojao od pjesama sa tog albuma. Prva asocijacija na njihovu svirka mi je Jeffrey Lee Pierce i njegov Gun club zbog suludog ritma, rockabilly-garažnog ispada i izraubanog vokala. Puno više pažnje se pridaje zvuku neko tekstovima što je i bolje pošto je vokal Ricka doduše bio karakterističan i upečatljiv, ali teško razumljiv. Instrumentalizacija se uglavnom sastoji od 'razgovora' dviju gitara koji dosta vuče na Television, ali na indie način, nešto kao Modest mouse ili Wolf parade u malo žešćim trenucima te sa druge strane žestine jednih Radio Birdman ili Hellacopters. Uglavnom dosta uspješna sinteza indie, garaže, roots-rocka, bluesa sa delte Mississippija, psihodelije i rockabillyja sa jakim autorskim pečatom, rekli bismo sve ono najbolje od američke muzike i ne bismo bili daleko. KSET je bio dvije trećine pun, ali svi koji su došli bili su upoznati sa opusom Obitsa slijedom čega je zadovoljstvo i benda i publike bilo do kraja izraženo. Na kraju svega mogli bismo reći da je koncert bio izuzetno uspješan. Očito se publika zaželjela klasičnog rock zvuka, što je u ovom slučaju i dobila. Nadamo se samo da su i Obitsi bili jednako zadovoljni te da nas neće zaboraviti na sljedećoj turneji.

tomislav // 29/10/2010

> vidi sve fotke // see all photos