Ushit i entuzijazam, strah od neočekivanog, još više je podigla činjenica da putujem u jedan sparan dan klimatiziranim vlakom, bez gužve, nabrijanih hipster djevojčica i dječaka, bez strke. Naravno, u Rijeci me dočekao moj stari dobri gospodin paradoks. Od onog mira i ushita obrnulo se sve naglo u jurnjavu od mjesta do mjesta i zato hvala Dachi (Damir - Novi List, fotograf) na uputama, prijevozu i ugodnom smještaju, jer mislim da bi bez njega to bilo krajnje neugodno iskustvo. Nacrtala sam se točna kao švicarski sat (što je za mene rijetkost, dakle hvala Dachi) na samo otvorenje Hartere, koje je još vidljivo bilo u pripremalačkom tonu. Impresije prostorom i uređenjem istog nizale su se jedna za drugom uz pokušaje da taj grandiozni primjerak približim nekom zagrebačkom zdanju...Medika i Klaonica u jednom....nee....ovo je unikat. Velika šarena tvornica papira koja po svemu sudeći proizvodi sve samo ne papir. Prvi dan i uvod obilježio je niz riječkih performera. U Hotelu Hartera (iliti 'prostoru koji diše', svaki dio tog prostora je u pokretu, povezan sa tisuću raznih mehanizama) otvorenje je počelo uz djevojke iz Teatra Rubikon ili kako bih ja to nazvala 'vrišteći smijeh robot cura' teatar. Nizali su se kontraverzni i poprilično oku zanimljivi performansi: Krešimir Kovačićek sa svojom blatnjavom prezentacijom ''Mars''-a, Luisa Ritoša i "Hitler had one testical, Mao had one testical, maybe Karadžić has one testical too?'' , L modna revija Ive Knežević i 'modni spektakl' Tajči Čekade. Najviše me iznenadio i šokirao Davor Dundara sa svojim krvavim performansom....no nisam ni znala da je sve to bio samo uvod u jednu jaaakoo zanimljivu večer...pogotovo što se izvođača tiče. Lagano već umorna od sve te vizualne buke koja me iz minutu u minutu bombardirala, pomalo skeptična oko svega, iscrpljena ko slonica, uz krafnu, koja mi je bila high light večeri dotad, jedva sam dočekala poznato ime koje mi je vratilo staru dobru uljuljkanu sigurnost. Promatrajući tonsku probu, zavaljena u jednu od slamnjača koje su dominirale marginama prostora, znala sam da će bar koncert biti odličan. No, od Youngblood brass banda ne mogu ni očekivati manje. Ljudi lagano raštrkani po prostoru odavali su dojam polupraznine i nekako su mrtvo dočekali limeni rage against the machine. Vjerujem da nakon šest sati razno raznih performansa dođe malo teško divljati na puhački riot jazz, ali meni osobno izmamili su dugi, dugi smješak i toplinu oko srca. Densajući na obrade Michaela Jacksona, čuli smo i perfektnu Nuclear Summer...meni skromnoj i više nego dovoljno. Častili su nas kombinacijama tradicionalnih brass zvukova, punk uletima i hip hop preljevima pushirajući granice jazza. Kako god, skupila se i nekolicina koja je popratila, ugodan oku i uhu koncert, skakajući i plešući sve do zadnje note. Izvrstna truba Mike Bomana i seksipilan zvuk saksofona Tonya Barbe razbudila me totalno te sam s nestrpljenjem čekala što nas još zanimljivog čeka tu večer. Nedugo nakon genijalnih Youngblood brassa, na pozornicu se popela predivna žena...odnosno nee, lijep muškarac....ma nee, žena...uglavnom, da, trebalo mi je da skontam o kojem se rodu radi, no to je bilo sasvim nebitno kad je Karis (ipak lijep muškarac) zapalio, većinom, ženski dio publike svojim vratolomijama sa hula hoopom. Oduševila sam se koliko je savitljiv i spretan u okretanju tankog obruča oko i izvan sebe. Skandiranje iz sad već prepunih prvih redova, tiskajuće se uz stage, nije mi bilo teško sa užitkom promatrati i loviti fotoaparatom pokrete poznatog trapezista i trbušnog plesača. Uz naglasak, da je drugi dan održavao svoje radionice hula hoopa koje su žene vriskom pozdravile....a ja, naravno propustila. Prije partijanja u elektro svetištu uz DJe Jogardea i Savagea, nikako još ne bih izostavila kraj moje večeri uz ekscentričnog Havve Fjella. Fakir sa dugogodišnjim iskustvom koji je čak osnovao i fakirsku akademiju, moram priznati da je meni došao kao kap koja je prelila čašu tu večer. Ajde, na prvu mi se činio kao zanimljiva figura, no kad sam malo bolje promotrila i bolje zoomira objektivom shvatila sam da mi je malo ''prezanimljiv''. Ispirsanog čela, probodene krvave usne na kojoj je vrtio zakačenu kantu vode, paleći se vatrom i balansirajući bos na oštrici noža meni je malo po malo digao želudac, te sam zadnju njegovu točku sa zadovoljstvom propustila i otišla malo na zrak. Priznajem da je on otvorio večer došao bi mi kao melem na ranu, no nakon svega, došao mi je jednostavno kao otvorena rana. Srećom za sve one ispirsane Pain Solution fanove koji su popunili dvoranu....di su bili kad su bili Brassi....ah. Jedva se dokotrljajući doma, uvukla sam se u krevetac, opet preuzbuđena od svega da zaspim vrteći si taj pravi šareni vrtuljak događaja i ljudi, misleći kakav će tek biti dan drugi....koji tek slijedi...

ulysea // 12/06/2010

> vidi sve fotke // see all photos