Pokušat ću pisati bez pukog nabrajanja, opisivanja svih Mambovih štoseva ili premlaćivanja prazne slame.

Mambo Kurt, taj pristojan mladić, višestruko je nudio svoje isprike publici zbog gotovo svake svoje sljedeće pjesme, još jednog bezobraznog hita u nizu od kojih je svaki sve više i više ujedinjavao njega i publiku u jednu vrlo uspješnu grupnu terapiju baziranu na odustajanju od svih kriterija kako bi se postigao jedinstveni cilj, a to je dobra zabava. Cilj je postignut s definitivnim vrhuncem prilikom Mambove izvedbe hitova novijeg datuma za vrijeme prvog bisa. Naš psihoterapeut nas je natjerao da plešemo, skačemo, da ga nosimo po dvorani, pjevamo i smijemo se. Prezentirao je svoj instrument, Die Heimorgel, poteškoće prilikom sviranja instrumenta i njegove napredne mogućnosti. No, ono što je najvažnije od svega, uključio je svoju publiku u svoj nastup na više načina nego što je to pošlo za rukom većini izvođača koje sam imao priliku čuti i vidjeti. Mislim da je upravo to njegov najveći dar. Talent ili poklon? Oboje! Možda nema svoje stvari, ali je jedinstven po svom nastupu kojeg će neki vjerojatno pamtiti kao najbolji koncert u &TD-u ikada (podaci su poznati redakciji). Mambo Kurt je vaš prijatelj kojeg vidite jednom godišnje, on je vaš daleki rođak iz druge zemlje, on nije samo još jedan glazbenik čiju kompletnu diskografiju skinete dva tjedna prije koncerta kako bi vam sjeo, ovdje je nakratko, dolazi redovito, a sa sobom nosi ono što najviše trebate. Svima nam treba opuštanje i popuštanje, nekakva vrsta usisavača za negativnu energiju. Kad bi izumili takav proizvod, trebali bi ga nazvati Mambo.

MAMBO! MAMBO! MAMBO! MAMBO! To nije bio jedini način naše komunikacije s Mambom, ali bio je učestali. A sad, lista...

Nastup je započeo nakon 22 sata pred publikom koja se sušila od izloženosti pljusku. Mambo je prezentirao instrument uz evergreen Jump (Van Halen). Nastavio je s još par vazda zelenih: The Final Countdown (Europe) i Basket Case (Green Day).

Tad je krenuo sa usporedbama klasičnih formi i modernih... hitova? Prva usporedba je uključivala valcer: Na lijepom plavom Dunavu (Strauss) i Enter Sandman (Metallica). Kasnije je, na samom vrhuncu nastupa napomenuo kako se opet radi o valceru prilikom izvedbe Poker Face (Lady you-know-what). Je li vam sad jasno zašto sam odlučio pisati bez pukog nabrajanja. A štosevi? Štosevi su ponovljivi, ponekad predvidljivi, a ponekad upropašteni od strane znalaca iz publike. Ali to je sve dio procesa opuštanja, odustajanja od zahtjeva i prepuštanja trenutku. Kako tko, netko je u tome uspio, a netko je možda kronično ukočen.

Prijedlozi? Još jedna terapija bi mogla pomoći...

trash // 02/06/2010

> vidi sve fotke // see all photos