U organizaciji sisačke podružnice Amnesty Internationala povodom Dana žena, realiziran je ovaj koncert u kojem su dakako vodeću ulogu odigrale predstavnice ljepšeg spola. Uoči samog koncerta dijeljeni su letci i brošure koje govore o nasilju nad ženama, te o vrlo dostupnim izvorima oružja kojeg se u sveopćoj svjetskoj gunguli sve češće hvataju i djeca.

Odličnu uvodnu organizaciju upotpunili su i brojni transparenti izvješeni po samom prostoru "Ozona" (plavi jumbo flag Amnesty International na pozornici, te niz različitih transparenata, slika i flyera po zidovima), a vrlo lijepa gesta došla je i od samih djevojaka (organizatora) koje su podjelile kolače i domaće sitne pripravke. Stoga je i sam upad za ovaj koncert bio simboličan - 10 kn, ali samo za muški dio publike, te mi se s pravom čini da su žene ovaj puta potpuno pobijedile (koliko u kvantiteti, toliko i u kvaliteti) ...

Fina stvar je prije koncerata kada se glazba s razglasa donekle poklapa sa stilom samog izvođača, a ne kao na nedavnom nastupu Matije Dedića i Boilersa u "Tvornici" kada je neki tikvan vrtio country i tex-mex. Ovdje su kao uvodnu ambijentalnu riječ prva dva sata odigrali world-music glazbenici i moglo se čuti svašta - od originalne izraelske, iranske, arapske i rumunjske glazbe, do modernih izvođača Ole Lukkoye, Transglobal Underground, Natashe Atlas, Badmarsh & Shri, Fun-Da-Mental, Japan, Sylviana, Lidije Bajuk, Cinkuša...

U zaista finoj i posve dotjeranoj večeri, nešto poslije 22h prvi na pozornicu izlaze Afion, novi hrvatski world-music sekstet. Jezgro benda čine tri lijepe djevojke (dva vokala i flauta), a prate ih dva "prosječna" momka (akustična gitara, udaraljke i kontrabas). Svi oni zajedno tvore osebujnu ekipu koja stvara jednostavan, ali posve simpatičan oblik ethna, odnosno world-music glazbu. Momci uglavnom donose ritam, dok su djevojke zadužene za melodije. U izvedenom opusu od nekih dvadesetak kompozicija osim autorskih skladbi koje su na hrvatskom jeziku, izveli su i nekoliko makedonskih, armenskih i naravno, hrvatskih autohtonih skladbi koje pokušavaju izvući iz zaborava (otprilike vrlo slično onome što rade Cinkuši, Lidija Bajuk i Dunja Knebl). Njihova glazbena izvedba ipak nije na tako visokom nivou, no uz pretihi razglas, moglo se ponešto i dokučiti. Vokalni dueti (višeglasja i povremeni kanoni) podsjetit će na sjajne Trio Bulgarka (jel' ih se sjećate?) barem u izvedbama makedonskih pjesama, dok sam solo vokal uz sve simpatične artikulacije i nije posebno uvjerljiv, no to je vjerovatno bila stvar "tankog" razglasa, a i akustike koju je vrlo teško fino "uglancati" uživo jer je ton majstor u nekoliko navrata povikivao "daj se malo pojačaj". Flautistica u crnoj dugačkoj večernjoj haljini osim što je vrlo profinjenog imagea, ima i odlične glazbene performance - svira melodije, povremene solo dionice i brojne popratne efekte. Kod kontrabasiste koji s vremena na vrijeme svira i gudalom, mogao se primjetiti atmosferski duh Djivan Gasparianovog duduka, ali doduše u daljini, dok je momak na jednostavnom setu udaraljki (član Antenata) ovaj puta reagge i dub zamijenio tročetvrtinskim taktovima i bezbrojnim ritmičkim improvizacijama. U cijelom tananom zvuku najlošije je ipak prošao gitarist koji jedva da se čuo, no on je vrlo dobro glazbeno nadaren za vratolomne melodije i prebiranja po žicama. Šteta za uloženi trud, treba ih poslušati i gledati u nekoj drugoj prilici, a po svemu sudeći, Afion može rapidno napredovati jer argumenti za to postoje.

Oko 23h slijedio je nastup skupine Kimiko koji ime nose po jednoj japanskoj sado-mazo ekscentrici(?!). Počeli su nastup u potpunom mraku iz kojeg je dopirao zvuk samplera kojeg je nadogradila lagana ambijentalna elektronska melodija, te se njihov nastup vrlo brzo pretvorio u vrlo melodični brit-pop. U materijalu kojeg su izveli mogu se vrlo dobro naslutiti utjecaji različitih britanskih (a i ponekih američkih) imena s kraja osamdesetih do današnjih dana - od Lush, Cocteau Twins, My Bloody Valentine, Sonic Youth, Elastice, sve do Radiohead, Solex, Doves... Centralnu figuru Kimika predstavlja Lora (vokal i klavijature) čiji je vokal suštinski "utopljen" u razlivenim melodijama (vrlo blisko skupini Lush), tako da se njezina jednolična intonacija kreće u strogo linearnoj harmoniji. Tekstovi su mješoviti (hrvatski i engleski), no zbog opće poznatog slučaja na razglasu, uopće se nije mogla "skontati" tematika fabule. Također se i dvostruki set klavijatura (drugi synth svira Darko) uopće nije čuo, tako da se ova melodična i harmonijska linija elektronike mogla samo nazirati negdje u atmosferi. No, zato je gitarist Denis uspio potpuno dočarati maštovitost svojeg stila. Njegova svirka je vrlo neobična, iz uobičajene linearne melodije odlazi u harmonijski solo koji se pretvara u konglomerat bučne psihodelije i vrlo slikovite improvizacije koju izvodi raznim vratolomnim udarcima i kovitlanjem gitare u zraku kako bi dobio što neobičniji zvuk ostavljajući dojam da će polupati gitaru od zadovoljstva. Njihov nastup trajao je dobrih sat vremena kojim su se predstavili u finom "šminkerskom" zvučnom izdanju modernog rocka 21. stoljeća.

I premda su oba večerašnja sastava demo-bendovi, po svemu izraženome može se s pravom očekivati da s vremenom dosegnu i pokoju stepenicu više, naravno u svojem fahu. A djevojke u organizaciji su ovaj puta fino pokazale budućim promoterima kako treba osmisliti cjelovečernji live preformance. Vrijedilo je truda. Bravo cure.

horvi // 14/03/2005