Nakon nešto više od 2 godine Zagreb je ponovno imao čast ugostiti "najbrže svjetske trubače". Pišem ovo pod navodnicima zato jer sam siguran da sam sličnu, ako ne i istu apoziciju vidio i uz neke druge slične orkestre, kao npr. Kočani ili onaj Bobana i Marka Markovića. Ono što je još simptomatično za gipsy orkestre je i cijena karte koja ne pokriva nužno kvalitetu, nego kvantitetu s obzirom na mnogobrojnost članova, a 12 je taj broj u našem slučaju. Karta od 85 kn u pretprodaji za random ponedjeljak u Aquariusu ne zvuči baš kao nešto što će baš potpuno ispuniti prostor. Tako je i bilo; odokativno 2 trećine kluba se skupilo i nakon standardno odličnog warm up seta by Ilko Čulić Fanfare su izašle. Glavni vokal je uvodno imao mini govor na rumunjskom ili romskom, ne razumijem baš, od čega su svi prisutni razumjeli riječ "Cigani" i svaki put kad bi je opet čuli počele su ovacije. Set lista sastojala se od standardnih brass majstorija, a osim trube izdvojio bih i sakasofon kao najmoćnije što se čulo te večeri. Spomenute 2 trećine kluba zaista se od prve pjesme gibalo i skakalo s rukama u zraku. Kao i obično na takvim nastupima se zaista može vidjeti šarene publike. Ne mislim pritom na šarene hipije, nego na potpuno ispremiješane glazbene i životne preferencije posjetitelja. Zar nije predivno vidjeti nageliranog ljepotana u ispeglanoj košuljici kako "šerafi žarulje" odmah iza crvenokose bitničarke* u prljavim starkama koja urliče Boooorn to be wiiiiild? U sve to se uklapa i autor ovih redaka koji je npr. 4 dana prije u Areni preživo fan pit megaspektakla zvanog Rammstein, da bi sad lamatao rukama u drugom redu Aquariusa. Uz već spomenutu obradu rock klasika Born to be wild koja se pojavila na i na soundtracku Borata, čuli smo sve standardno što možemo od njih čuti, kao npr. Manea cu voca, ali i majstorske instrumentalne izvedbe Kalašnjikova i Mesečine.

Uz 2 izlaska na bis, izašli su i treći put, ali ovaj put ne na stejđ, nego među raju kad su nas počastili Đurđevdanom. Naravno, izvodili su instrumentalnu verziju (kao i kod Kalašnjikova ranije npr.), a publika je pjevala standardni romski tekst. NOT! Naravno da su ovi nagelirani krenuli sa "evo zore evo zore Bogu da se pomolim..." I tu je jedan od svirača naravno dobio 200 kn zaljepljenih za znojno čelo. Rekao bih, klasični ciganski dernek s finom dozom umjetnosti, no zapravo od čru ciganskih derneka očekujem sviranje duže od 100 minuta i jeftiniju kartu. Ocjena 7.5/10.


*ona koja proučava bitak

tzerho // 29/03/2010

> vidi sve fotke // see all photos