Po starom, gotovo utabanom trogodišnjem običaju, na trpezi su bila četiri izvođača. Ovaj puta to su bili SEBASTIAN DOE, SOUTHERN ALIAS, MANGORA i DIJETE NEMIRA, redom svi iz Zagreba. Prvi su startali SEBASTIAN DOE koji su nekako kompenzirali prošlotjedni Novi Zvuk na kome se trebao pojaviti njihov, hm, frontmen IVAN PETRANOVIĆ u kantautorskom solo izdanju. Zato je za večerašnji nastup Ivan prvo izveo tri solo skladbe na akustičnoj gitari ("Malo sam previše sam", "Umorne oči" i "Nasred puta") u kojima pjeva na hrvatskom jeziku s nekoliko stihova na engleskom. Momak ima smisla za kompoziciju u okvirima blues folk-rocka, taman negdje u rangu zadarskog Čopora, ali razlika je očita; Ivan puno bolje pjeva i svira, a nakon toga izašao je cijeli band u pomalo čudnoj i van-standardnoj formaciji sa bas gitarom (Slaven Obraz), trombonom (Vedran Vojnović) i bisernicom (Mišo Basić). Za sada još uvijek nemaju bubnjara jer postoje tek mjesec dana, a ono što su interpretirali kroz 2-3 izvedene skladbe ("Nepredvidiva", "Ehena" ?!, a posljednja je bila "I'm sold out") pokazuju naznake da se ova postava može razvijati u mnogim pravcima od klasičnog akustičnog folk-rocka do ska/reggae punka. Definitivno se stilski još uvijek traže, ali su na dobrom putu. O SOUTHERN ALIAS praktički znamo sve. To su su stari iskusni i potkovani momci koji rade kao trojac sa alfom i omegom gitaristom Dichie Patituccijem (glavni vokal); tu su još Zvonimir Čaić (bas, vokal) i Marko Gregoraš (bubnjevi, vokal), a povremeno im se pridružuje i Aline na vokalu koje večeras nije bilo. U svojih pola sata repertoara izveli su uglavnom manje-više skladbe s onog odličnog d.i.y. albuma "Incidental Demonstrations" (2008, d.i.y), a kroz svirku sve se više uz funk pojavljuje i jazz-rock dionica. Praktički su pomeli dobar dio kurentne domaće demo konkurencije svojom tehničkom vještinom i konciznošću, zvuče opako dobro, te nije nikakvo čudo da će biti predgrupom Hladnom Pivu na koncertu 12.I. iduće 2010. godine, ali nisam zapamtio gdje... Saznati ćemo na vrijeme. Treći band MANGORA sam tražio tog popodneva po internetu, ali izgleda da još uvijek nemaju web jer ga nisam uspio pronaći. Izašli su kao kvintet sa tri momka (gitarist, bubnjar i basist koji mi se odnekud čini poznat) i dvije djevojke od kojih je jedna na vokalu, a druga svira flautu. Početni dio nastupa mi se činio kao nekakvo blago nafurano pozerstvo na funk (više pop nego rock), no međutim, kasniji razvoj svirke u kojoj prednjači naglašena ritam sekcija vrlo otkačenog bubnjara i plesni temperamenti na linijama gitare i upečatljivih basova ipak je podiglo palac gore. Neke skladbe imaju naboja Bowievih funk-pop albuma "Scary Monsters" i "Let's Dance", pa i naših izvođača poput rane Boe iz prve polovice '80-tih, malčice i Bastardza iz '90-tih, tekstovi su im na engleskom jeziku, a čak su uspjeli izmamiti i vrlo rijedak bis na kome su izveli lucidni d'n'b sa funk-rock sintagmama. Možda jedino što ih za sada ograničava jesu šablonski predvidljive klasične sheme vrlo kratkih radio-friendly kompozicija, no kako stvari stoje, ovaj band ima lijepe predispozicije da se kreativno izražava u ritmički naglašenim funk obrascima za plesne podije. DIJETE NEMIRA sam već gledao na Novom Zvuku 3.III 2009., ali tada sam malčice zakasnio na njihov nastup kada im je na bas gitari bila Marina Zrile. Večeras su nastupili kao klasični rock kvartet Marko Kruc (gitara, vokal), Davor Justament (bubnjevi) sa frontmenom Slaven Šimićem i basistom Slaven Obrazom, članom i Sebastian Doe koji su otvorili večerašnji Novi Zvuk. Dijete Nemira su pravi r'n'r hard/heavy band koji proteže klasične rock figure preko prizme metala i hard-rock/ bluesa otprilike na razini nekada sjajnih Blue Oyster Cult iz '70-tih, a mogu se tu pronaći i elementi široko rasprostranjenog zvuka od AC/DC do žestokih Majki, Sheitansa ili tuzlanskih No Rules. Svi tekstovi su im na hrvatskom jeziku, te su ovom prilikom izveli čak 9 autorskih kompozicija ("Lako je", "Otporan na život", "Svjestan", "Božanska bića", "Lijepa mama", "Dijete nemira", "Ona", "Još jednu laž progutaj" i "S druge strane razuma"). Pjesme su im kratke, trominutne i vrlo žestoke s odličnim nadogradnjama gitarskih riffova, solo dionica i melodično kompaktnim linijama bas gitare, pjevač je pokretljiv na sceni, te su ostavili više nego sjajan dojam eklektičnog banda koji uskoro objavljuje debi album. Po svemu sudeći, to bi morala biti prava hard/heavy rock bomba. Na kraju su se malo zaigrali, pa su mjesto bubnjara i basiste prepustili dvojici starijih r'n'r freakova koji su sa gitaristom Markom izveli Queen funk-rock klasik "Another one bites the dust". Bez obzira na ovaj (ne)namjerni gaf, od banda se mogu očekivati kvalitetne žestoke i britke pjesme, te vrlo dobar zvuk i zaista sjajni nastupi.

Prijatna večer Novog Zvuka u Saxu.

horvi // 25/11/2009