Nema ljepšeg kako za publiku, tako i za organizatora da se ugosti ovakva velika živuća legenda poput Sonny Rollinsa za čiji koncert u Zagrebu se čekalo skoro 4 godine. Sjećam se još na samim počecima Zagreb Jazz Festivala da je na jednoj press konferenciji pokojni Dražen Vrdoljak spomenuo i tu mogućnost dolaska Sonny Rollinsa u Zagreb spomenuvši činjenicu da on nastupa samo 5-6 puta godišnje, a kada će Zagreb doći na red, ovaj velikan tenor saksofona možda više i neće biti živ. Nažalost, desilo se obratno. Dražen Vrdoljak je umro, a Sonny je unatoč debelo poodmaklim godinama još uvijek vitalan i uspio je održati sasvim pristojan koncert koliko su mu to snaga i kondicija dozvoljavale.

Na samom početku, uvodnu riječ je preuzeo direktor festivala Dražen Kokanović pri čemu je i nonšalantno zabavio publiku navevši je na smijeh, te predsjednik uprave Vipneta, Mladen Pejković, no kada je njihova kolegica uz nabrajanje sponzora spomenula gradonačelnika Milan Bandića, dvoranom se zaorila salva negodovanja, zvižduka i psovki. Mi okupljeni novinari i fotografi kojima je bilo dozvoljeno snimanje prve dvije kompozicije smo se slatko zabavili na ovaj gest publike, a jedan slovenski kolega me priupitao 'kome to zvižde, ne znam tko je taj Bandić...'. Kada sam mu rekao o kome je riječ, samo je odmahnuo rekavši da taj tip neće dobiti niti jedan mandat po ovako lošem feedbacku... Potom na pozornicu izlazi sextet: Bobby Broom - gitara, Bob Cranshaw - bass, Clifton Anderson - trombon, Kobie Watkins - bubnjevi i Victor See Yuen - konge i udaraljke, a naposljetku i on, velika legenda, nasmiješeni Sonny Rollins čvrsto dignuvši pesnicu kao da je htio reči 'yeah men, konačno sam došao'. Premda mu je 80 godina i vrlo teško hoda više gegajući zbog starosti, Sonny je još uvijek živahan koliko mu to funkcije dopuštaju, te je tokom punih sat i pol vremena neprestano bio u središtu pozornosti svojeg banda.

Mahom je zauzimao gard svirajući sagnut u profilu, često je leđima bio okrenut publici i sve to je asociralo na zlatne dane be-bopa kada su bandovi svirali po zadimljenim kafanama i pubovima zbijeni na male pozornice negdje u čošku posloženi u polukružnoj formaciji. I u tom, a i u sviračkom pogledu, ništa se bitno nije izmjenilo od tih sjajnih godina sredine 1950-ih godina. Čitav repertoar od nekih desetak instrumentalnih skladbi temeljio se na uobičajenim razrađivanjima određene melodije koje sa svojim bravuroznim solo dionicama svaki od članova sexteta improvizira po vlastitom nahođenju. Po sistemu 'u svakoj skladbi po jedan solo', prvo je improvizirao Bobby Broom na gitari, potom fantastičan bubnjar Kobie Watkins, zatim Victor See Yuen na kongama i samozatajni bas gitarist Bob Cranshaw, a naposljetku i trombonist Clifton Anderson, da bi u dva posljednja komada svoje najdulje solo dionice izveo i sam Sonny Rollins koje su iznosile po pet minuta. Izvedene kompozicije ponesle su svojim plesnim ritmovima, a da je bila neka druga prilika i neko drugo mjesto, uz ovu glazbu se komotno moglo zaplesati jer je puna životnih slika, istančanih osjećaja za jazz i bajkovitih čari koje lebde u eteru magije široko otvorenih zvučnih prostranstava. Premda u debelim godinama treće ovremešene životne dobi, Sonny nije gubio koncentraciju ritma i melodija, njegov rafinirano koncizan zvuk i tehnika svirke nije dolazila u pitanje, a u intervalima kada nije svirao, šetkarao se po pozornici blago tepajući rukom u ritmu poput razdraganog djeteta punog životne radosti i užitka u zvuku. Tek je na posljednjoj skladbi na momente gubio konciznost, ali njegova prateća ekipa to je znalački izvukla bogatom strukturom nadogradnji vrlo temperamentnih ritmova i improvizacija, te je bilo jasno uočljivo da je ovo pun finiš nastupa nakon čega neće biti nikakvog bisa. Pubilka je nakon odlaska glazbenika s pozornice još skoro nekih petnaestak minuta pljeskala i skandirala, Sonny se sa bandom ponovno vratio na scenu, ali svirke više nije bilo.

I ovo što smo dobili s debelim zakašnjenjem od barem 30-40 godina, bilo je više nego očaravajuće za domaću publiku željnu pravog iskonskog jazza iz najblistavijih vremena u kojima su drugovali najznamenitiji glazbenici ovog faha - Miles Davis, John Coltrane, Charlie Parker, Art Blakey... Nije da je ovo bio specijalno kvalitetan nastup Sonnya, ali nije niti da je bio loš; ipak su to godine u kojima je odavno morao otići u mirovinu, ali njegova želja, volja, strast i magija kojom se prepušta svojem tenor saksofonu još uvijek je na visokom nivou, a u nekoliko navrata kada se obratio publici, svojim hrapavo promuklim vokalom podsjetio je na pravu scenu čađavih američkih klubova kada se kontakt s publikom ostvarivao prvenstveno preko suptilne glazbene izvedbe. Večeras se Lisinski pretvorio upravo u jedan od gomile sličnih grandioznih jazz klubova, te će teško biti organizatorima Vip Zagreb Jazz Festivala da u budućnosti dovedu ovako znamenito legendarno glazbeno ime kao što je Sonny Rollins. A o samoj organizaciji večerašnjeg koncerta - sve najbolje.

horvi // 07/11/2009