Začuđujuće puna dvorana i zadnjega dana Zagreb jazz festivala primila je konačno svoju porciju čistokrvnog jazza. I začuđujuće mali broj ljudi je izašao iz dvorane u kojoj je neumorni Pharoah Sanders odlučio podijeliti svoj užitak glazbe sa okupljenima. Za razliku od prve tri večeri u kojima su dominirali tročlani sastavi (izuzetak je bio gostujući dvojac u McCoy Tyner triju), večeras smo uživali u kvartetu, sastavu koji je meni nekako najdraži u jazzu. Uz sedamdesetjednogodišnjeg Pharoah Sandersa na tenor saksofonu imali smo prilike čuti i Gregory Bandyja na bubnjevima, John Webbera na kontrabasu te William Hendersona na pijanu. Sve odreda izvrsni i iskusni muzičari.
Već prvom kompozicijom koja je trajala nekih pola sata Sanders je položio sve karte na stol i svima dao do znanja da kreću u nesigurnije područje post-bopa kroz pluća tenor saksofonista utaborenog u dobrom starom jazz-kvartetu. I da, netko sitničav može reći kako je dinamika izvedbi uglavnom ovisila o dirigentskoj palici staroga, kako su se neke fraze ponavljale i kako su muzičari premalo komunicirali međusobno, ali nepobitna je činjenica da je svaki od njih iskomunicirao svoje spiritualno putovanje s publikom. Baš kako su i očekivali svi oni koji znaju da je groove u jazzu važniji od formativnih tehnikalija ili laboratorijskog seciranja. Pljesak na kraju potvrdio je da su ljudi bili dirnuti iskrenošću koja ne preza pokazati ni svoje slabije strane, kao što je Sandersovo pjevanje - izraz čiste neopterećene radosti duha koji se uvijek kreće na rubovima racionalnog, tamo gdje je osjećaj važniji od mozga. Publika je desetominutnim pljeskom ipak uspijela izmamiti glazbenike da se vrate na bis i odsviraju još jednu stvar. Simpatični djedica vratio se bez saksofona i odlučio publiku počastiti pjevanjem i cool čagicom čime je u revijalnom tonu priveo kraju još jedno, velikanima ispunjeno izdanje sedmog Zagreb jazz festivala.

Mario Hotko

terapija // 17/11/2011