Proputovavši apsolutno cijeli svijet, Maywa Denki ''electrical appliances'', a od sina sada i ''musical appliances'' su promovirali svoje mjuz proizvode i na našem malom, inovativno ne baš poželjnom tržištu. Svejedno, Japanci su kao Japanci, uporni u svojim htjenjima, savršeni perfekcionisti, i to su odista pokazivali svakom pjesmom, tzv. reprezentacijom novog zvukotvornog proizvoda. Obično kažemo kako je perfektno uvježban nastup u stvari monoton što se onda i vidi na grimasama glumaca na pozornici. Međutim, istočnjačka smirenost pjevača, vrlo izrazit smisao za humor (zapravo im je to uvriježeno, da stalno pričaju netočne inverzne engleske rečenice: I play you new instrument now, name is ..., što je nemoguće da ne ispadne smiješno kada čovjek stalno priča u zanosnom stand-up komičarskom nastupu), te ta konstantno inzistirana demonstracija niponske kreativnosti; pogotovo kreativnosti vezane baš za glazbu, nešto što za Japan nikada ne bismo povezali asocijacijom. Želite li izvorne nazive proizvoda, s iskrenošću ih ne znam, ali direktoru izravno podređeni nosili su robotske pseće glave, koje su svijetlile za vrijeme udaranja bubnjeva. Bubnjeve nisu svirali judi, ni zviri ni beštimje već male djevojačke lutkice sprijeda, koja su naravno stalno bile nasmješene (tipično za neki đapanski horor film). Onda su se pojavili dugački produžni kabeli, kojima je svaki put zasvjetlila rupa po kojoj udare; naravno da je svaka proizvodila svoj ton, a oba su radnika u kuti imala svoju gitaru, tako da vjerujem da je jedna bila dublja, kao bas truba, a druga mekša, u stilu električne gitare ili sintića. Bila je tu i pravcata gitara, ali opet s nekim protezama preko nje, nažalost na nju nisam stigao da vidim kako buči. Usred koncerta, a to morete i vidjeti na videu, prikazan je kratki reklamni isječak o proizvodu navodno tradicionalnog japanskog oružja, kojim je tijekom sljedeće performanse udarao publiku po glavi (srećom, ti isti udareni dobili su i poklon pakete, mini inačicu udarača i promo pakete). E da, saksofon je bila plemenita stvar. Dakle, uz standardne svjetlosne efekte na instrumentu, pjevač saxofonist u jednom je trenutku ispustio puhaljku za usta a ono, ona nastavi dalje svirati. Dakle, htio nas je sve zeznuti kako zapravo on to svira, za vrijeme čega su prsti dakako imali važniju ulogu. Mnogo manji puhački instrument, beba u odnosu na saksofon, bila je tanki puhači štapić, koji je na svom kraju imao smiješnu glavu, a to je ujedno bio i posljednji od proizvoda te večeri, s kojom je solo odsvirao škotsku Auld lang syne.



Premda je res pubblika bila vidno zainteresirana za suradnju, i u skladu s tim mahala rukama kada god su japanski poduzetnici to poželjeli, očito je da se ne radi o happeningu gdje možete plesati salsu i mrdati guzom. Kako bilo, ovo je jedinstvena grupa zbog čega su se okupile i fiksne kamere (TV). A da je ovaj bend navikao na svašta, govori činjenica da u nekim prodikaktorskim istočnoazijskim državama publiak sjedi za vrijeme koncerta, čemu su se čak i ritmički nebrzi Maywa Denki začudili, jer nisu mogli vjerovati da će sva dvorana sjediti na podu za vrijeme njihova koncerta. Ipak živimo na zapadu sva sreća. Samo je pitanje kojem (divljem, ili na zapadu Balkana). S druge strane, ovim Japancima nismo ni zapad ni istok jer im je svejedno u kojem smjeru polete, jednako im duuugo treba do nas. Ali to su sad već zemljopisna razmatranja, a nažalost su to i stvarna pitanja jer tko zna hoćemo li ikad više prisustvovati demonstraciji ovako čudnovate prirode. Možda na nekoj sajamskoj prigodi eventualno, Sajmu najmodernije i najbizarnije tehnologije.

E da, i još još jedna stvar. Sadistički DJ Kovač je puštao magnifisantnu glazbu, povodom čega je cijeli bend plesao zajedno s preostalom res pubblikom (pola dvorane aproksimativno je ostalo). Koji šlag na Maywu, koja točka na denkI.

marin // 30/10/2009

> vidi sve fotke // see all photos

PS: {tako da je to odličan poziv za Halloween u subotu!}