Punih 15 godina obilježenih s nekoliko prekida i stečenim statusom zagrebačkih legendi evoluiralo je konačno u obliku debi albuma koji je, ipak, morao biti ranije objavljen.

Kamo Sutra je rock sastav pokrenut koncem 1995. od entuzijazma dvojice studenata elektrotehnike Dario Katave i Zoran Galunića koji su jedne zimske večeri u parku studentskog doma na Savi uz vino odlučili skladati glazbu koja je obilježila njihove živote. Kao rođendan banda slave 20.siječanj (januar) kada su 1996. na koncertu Derozera sreli Georg Sokolova, bas gitaristu koji ih je oduševio plesnim točkama i tehnikom sviranja. U ovoj prvoj postavi bubnjar je bio Nevio, koji se nakon nekolicine koncerata (svirke sa The Babies i Lošim Dečkima) i završetka studija vraća u Županju, a na njegovo mjesto 2000. godine dolazi Damir Jing. Dario, koji je do tada bio gitarist postaje vodećim vokalom i od tada postava Kamo Sutra ostaje nepromijenjena.

U ovoj novoj postavi 2000. snimaju svoj prvi demo "Basic Instict" na kojem je do izražaja došla njihova rafinirana selekcija mnogobrojnih utjecaja od punka, novog vala, klasičnog rocka, ska ritmova pa sve do sevdaha. Kao intelektualan sastav odmah u startu su izbacili iz kruga svjetonazora pretenciozne i previše angažirane punk-rock teme, te svoj lirski senzibilitet stavljaju u službu zabave i veselja kojeg na profesionalnim poslovnim dužnostima nema, te Kamo Sutra za njih postaje 'ispušni ventil' za probleme svakodnevnice. Održavši brojne koncerte koji su uvijek bili oivičeni ekscentričnim nastupima frontmena Daria, u proljeće 2008. otišli su u studio Kramasonic kod Hrvoje Nikšića, snimili materijal i pune dvije godine se kompromitirali šta da naprave s njime. Na koncu su ga poslali na završnu finalizaciju u Chicago kod Carl Saffa koji je u posljednje vrijeme Hrvatima omiljeni Amerikanac poput nekadašnjeg švedskog maestra Tinnie Varge. Za to vrijeme, vrlo sličan band, Valungari s kojima dijele i iste vremenske paralele uspjeli su objaviti album, nastupiti na Dori (hrvatski izbor za pjesmu Eurovizije) i postati medijskim zvijezdama prvenstveno zahvaljujući upornosti. Daleko od toga da Kamo Sutra nisu uporni, no već i prvo preslušavanje albuma sa pjesmama koje su njihovoj publici znane već dugi niz godina govori u prilog tome da su ovaj materijal trebali objaviti barem prije 5-6 godina, te da su do sada mogli imati najmanje barem još dva albuma s kojima bi već imali određeni rejting u daleko širem krugu slušatelja. Možda i onima koji prate Hladno Pivo, Kawasaki 3P i Let 3... Ali, stvari su takve kakve jesu i tu nema pomoći, jer pred bandom je tek sada pravi zadatak za stvaranje vlastite publike što je nakon 15 godina aktivnosti zaista mastan poduhvat. Valungarima je to uspjelo, a za Kamo Sutra će se pravi rezultati odraziti tek nakon možda godinu dana, a možda i više kada bi ove pjesme trebale zaživjeti u narodu.

Sam album je praktički u određenu ruku njihov 'best of' koliko god to da degutantno djeluje za jedan debi rad, pa je tako presjek njihove 15-togodišnje karijere u kojoj su prolazili kroz različite faze i stilove (prisjetite se, prvi album Laufera 1993. se zvao "Best Off", a radili su svega 6-7 godina). Na njemu se nalazi čak 16 pjesama kao po jedna za svaku godinu, reklo bi se... Tako uz osnovni punk koji im je dominantna sfera sa pjesmama "Odjebi", "Rodeo", "Shemsooo", "Che fache" (otpjevana na talijanskom), "Proljeće" (u rangu prvog albuma Električnog orgazma), ovdje se nalaze poletni ska komadi "Charlie Chaplin", "Ne dirajte moje snove", "Nemam para", garažni rock kroz pjesme "Freežderi", "Šetao bih tvoga psa", "Zamisli da kao jučer je", "Prdi po e-duru", a ima i nešto lakšeg broja poput popistične "Kretendo" s kojima se Kamo Sutra posve približio novoj srpskoj sceni, a da budemo konkretniji, zvuku većine ex-Yu novovalnih bandova od Azre, Filma, Patrole, Stidljive ljubičice, Parafa, pa i Zabranjenog Pušenja s kojima ima mnogo podudarnih točaka barem što se tiče tekstova... Najoriginalniji dio albuma su odlične skladbe "Da sam tvoj" u čvrstom indie/hard-rock/blues tempu koji je nošen upečatljivim hipnotičkim basom Georg Sokolova i dvoglasnim vokalima, zatim vrsni suvremeni indie-rock "Osmjeh daj" sa složenim aranžmanom koji se kreće od dance-rocka sa impresivnim Zoranovim gitarističkim linijama, pojačanog ritma na koji je i sam producent Nikša nafilao neke svoje dosjetke na klavijaturama (a ne bi bilo loše da band krene u tom smjeru), te obrada prvog hita Valentina "Volim te još" koji je konvertiran kroz gitarsku punk dionicu ko' uzetu od Carter USM sa albuma "30 Something" uz plesno nabijen punk-rock ritam i povike 'disco!discooo!'. Posebna priča ipak jest posljednja skladba "Sevdah song" koja je vođena folk melodijom flaute Georga u makedonskom 3/4 ritmu, a Dario je pjeva u pravom turbo-folk temperamentu sa daškom sevdaha, ali daleko od toga da je 'trash-pop' jer kaže '...mame naše silno brine sva ta droga, dal' će djeca uspjet pronać' pravi put do uma svoga/ ne otkrivaj toplu vodu, pogledaj se ti iznutra, baš te briga što te pljuju, uz tebe je kamo sutra/ da li slušat' svoju majku il' pjevat u školskom zboru, ili dalje sve do limba uživati u hardcoreu/ ko će platiti sve račune, šta bi bilo da je Tita, dal' postoji prava ljubav, oće' nam se dignut kita...'.

E, sad... nakon svega odslušanog i odprije znanog o Kamo Sutra, sasvim je jasno da su ovaj materijal objavili pošto-poto pa 'kud puklo da puklo'. Međutim, uz svu Nikšinu tehničku potporu i post-produkciju Carl Saffa, te nekolicini dovitljivih samplova s kojima je pikantno obogaćen album, ipak se osjeća da djelo vrvi od pjesama koje je band odavno prerastao i odavno trebao zvanično objaviti. Njihove stvari ne da su dozrele, one su prezrele i vise na stablima poput neobranih plodova pred samu zimu kojima prijeti da će početi trunuti i kao takve možda i propasti ako ih nitko ne ubere i barem pretvori u rakiju. Tu je problem. Kotao čeka, ali tko će prvi kušati berbu koja se morala obaviti ranije... Za Valungare sam naveo, kada još nitko nije vjerovao u taj band, da ih zamišljam kao da će jednog dana nastupati pred tisućama ljudi (dio toga se i ostvario kada ih je na Dori gledalo preko TV tko zna koliko stotina tisuća), ali Kamo Sutra će morati svojski upregnuti svoje moći ka medijima i svim mogućim promoterima da barem plasiraju 3-4 potencijalna hita u opticaj. Trud Kamo Sutra je velik i očit na ovome debiju, a hoće li ga pretvoriti u konkretan, da ne kažem komercijalan pogodak (jer materijal je sam po sebi 'boljšoj' bomba), barem meni je to vrlo teško odrediti.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 12/05/2010