Dan 1.

Dragi Dnevniče!

Jedva sam dočekao ovaj dan. Dvojbeno je bilo hoću li uopće ići, budući da sam na poslu nezamjenjiva radna snaga. Ali kad je šef čuo da mi se baba srušila uslijed vrućine u voćnjaku (drugi puta ove godine), bez razmišljanja je rekao DA! I tako, sav nasmiješen krenuh u šume oko Velike, gdje sam toliko puta, nakon odlične svirke, pijan bauljao tražeći svoj šator, izlaz iz potoka ili prolaz kroz ogradu. Slatke rupe u pamćenju kojih i sad imam, zbog kojih mi se, kao i uvijek, malo pojebala kronologija. No, skoro sam zaboravio kako se za vrijeme DOF-a probude i organi, zaslužni za rastuživanje tolikih veselih festivalskih lica. Ti isti organi su me, odmah nakon dolaska u Veliku sproveli na livadu pored crkve i ispretresali mi auto, rudo i mudo u potrazi za nedozvoljenim supstancijama. Dragi Dnevniče, osjećao sam se kao Kurd na ulazu u Tursku. Nikad tako loše i nikad tako bijesno. Jer organi su dobili dojavu, da na DOF dolazi kritičar s veleznanog glazbenog portala Terapija.net, koji je baš, eto slučajno, poznat Interpolu kao leglo novinarskih narkomančina svih vrsta! Ma koji H.S. Thompson! Pametni naši organi! Osim papirića KInderBuena, par plastičnih boca piva, nekoliko poderanih dronjaka što se povremeno zovu odjećom i sumnjivog komada presvlake za sjedalo kojeg su zamijenili za hašiš, nisu našli ništa.

Zbog organa koji su mi prouzrokovali toliko frustracija kakav mi moj vlastiti organ neće nikad (daj Bože!), propustio sam Ringišpile, Sizif i još pokoji band. Hvala vam, organi, jebo vas državni aparat u stisnuti anus! Kad sam se konačno dočepao livade na kojoj sam tolike stope utisnuo, dočekali su me Gužva u 16-ercu i njihov "Materijalista". Sjećaš li se, dnevniče, onih uginulih glazbenih emisija na Hrvatskoj Retardiranoj Televiziji, gdje je bradati čiko s naočalama, imena Ante, zapitkivao bandove svakojaka pametna pitanja o životu? E, pa baš u tom trenutku sam se i ja sjetio, kako se na jednoj od tih emisija vrtio spot ove pjesme, i odmah mi je bilo toplo oko srca. O kako li sam bio mlad i glup tada!( Poanta ovog svega je da mi Gužva i dalje zvuči isto kao i na Vidikonu…ili je to bio CroPopRock?)

Nakon njih, na glavni stage su se popeli monopolisti na hrvatski surf-rock, prvi i jedini Mučitelji Bambija iliti po hrvatskom Bambi Molesters, . Iako nikad nisam uhvatio sebe da ih stavljam u player samo zato da bi ih pozorno slušao, često sam ih sretao po kojekakvim manifestacijama i nikad nisam požalio. No, DOF je festival za koji sam se najmanje nadao da ću ih sresti, uzevši u obzir publiku koju čine bauljavi vlasnici irokeza s blatom na licu, koji se za Bambijima nisu niti okrenuli. Njihov ambijentalni surf-rock, iako podebljan distorzijom, zvučao je kao milovanje jedre mulatkinje na tropskoj plaži naspram skači-zabij-nabij bandova kakvi pogone opijenu DOF-ovsku masu. Ali, Bambiji su stvarno tada, na krivom mjestu i u krivo vrijeme, zvučali odlično, čak bolje nego inače. Dragi Dnevniče, ti pankeri su baš jedna pravovjerna rulja. Baš taman prije nego će Antenat početi sa svirkom, iz mase je izronio moj suputnik Nikola sjetivši da je kod mene u autu ostavio taperver posudu s mesnim plodovima koji su žudili da budu što prije dokrajčeni. I dok smo nas dvojica svim silama uništavali plodove svinje, Antenat je, sudeći po galami, raspametio raju sto posto. Možda mi je čak u jednom trenutku bilo žao što to propuštam, ali zovu trakavice u želucu rijetko tko može odolijeti, pogotovo kad ista zna da će se utapati u alkoholu do jutra.

Sixpack sam, u maniri pravog recenzenta koji nema pojma o čemu piše, jednom prilikom prekrstio u novosađane.Ovim putem se ispravljam. Sixpack su smederevski palančani. To je razlika od kakvih stotinjak kilometara zračne linije. Ako slučajno ovo čitaju -dragi Sixpače, ispričavam ti se. Nije bilo namjerno. Lokalni su to heroji koji su vremenom, upornošću i strpljivošću postali regionalni, što nije mala stvar u regiji u kojoj dobre stvari uspijevaju samo u tragovima i s mukom prelaze granice, teže nego što Ameri stižu od obale do obale. Jedan je to od onih bandova kakve osnivaju petnaestogodišnjaci s problemima i kakve slušaju isti takvi (u duši ili "zaistač") te oni koji svoj zvuk nisu promijenili ni za milimetar od vremena u kome su nastali. Dakle, kultni band od glave do pete. I dalje je to simpatični melodični emo-hc-punk koji će privući čopore pijane dječurlije u pogo, a stariji će stajati po strani i ćiriti tetovirane klinke goluždravih leđa, dok cuclaju pivce. Iako nisam njihov fan uspjeli su me par puta dobiti u "kolo" s obradicama tipa "Food around the corner" i "Crveni Makovi". Jebiga, neki od nas imaju čak pet u duši!

Poslije toga na malom stageu,band kojeg sam tako pompozno najavio prije dva-tri tjedna da se sam sebi gadim. Sva sreća, pa se najave sa sajta skidaju na dnevnoj bazi. Naime, radi se o Firewateru, multi-kulti nakupini kakve sada niču kao gljive poslije kiše, ali s jednom osnovnom razlikom. Predvodnik krda nije brkati emigrant iz zemlje za koju Ameri nikad nisu čuli i koji u svakoj tiskovini ističe svojih šest egzotičnih porijekala. On je Amerikanac echtes, Tod A, bivši vođa depra-noise-rock kolektiva Cop Shoot Cop koji je žario i palio američkim undergroundom devedesetih, benda koji čudom nikad nije dobio pažnju kakvu zaslužuje. Tod je, sudeći po onome kako CSC zvuči, vodio doista raskalašen život nezadovoljne zvijezde, koji će ga kasnije koštati raspada banda. Kad je ostao sam, švorc i s gitarom, pokupio je preostale pare te se dao na put po Aziji gdje je prikupljao dojmove, zvukove, tonove i ritmove koje će inkorporirati u zvuke Firewatera, koji nemaju nikakve veze sa CSC. Tako otprilike ide romantični dio priče, a tehnički dio kaže da Firewater neodoljivo podsjećaju na Calexicove igrarije s mariachijima, kao i na veselije eksperimente Toma Waitsa plus jaki premazi bhangre ( nije to ništa novo - tko je jednom čuo tulavi hit Punjabi MC-ja, "Mundian to Bach Ke", čuo je i bhangru - op.a.). Konačan rezultat je manje gogolbordellovski nego što bi se očekivalo, a više calexicovski, da ne kažem waitsovski. Što zdravo seljački znači, pijano ko svatovski kum u tri ujutro koji pada po podiju uz zvuke francuskih kafana. Koncert, kojeg sam čekao kao ozebao sunce bio bi savršen, da se nije pojavila nekakva pijana živina od dva metra koja je svojim krakovima i glavom padala po publici-ogradi-zaštitarima. Morali smo mu oteti rakiju da ga spasimo sebe sama, pa je živina legla pored miks-pulta i zaspala. Ali zato sebe nismo spasili. Tako nespašeni odbauljali smo u pravcu glavnog stagea da snimimo Obrint Pas, španjolski ska-punk dernek koji dizajnom, glasom i brojnošću podsjeća na, a koga drugoga, nego Manu Chao-a. Dečki su brza konjica, i tu nema greške, ali badava što su oni poletni kad su se ovom konju noge odsjekle. Zato s tim nisu imali problema vlasnici irokeza iz trećeg odjeljka ove recenzije. Ograda se tresla od njihova poganja, a meni nije bilo jasno čemu toliko oduševljenje. Jer OP koji je u početku frapantno podsjećao na Manu CHaoa, sve je više sličio na Hladno Pivo iz Zimmer Frei faze, minus ljubavne žalopojke.

Dragi Dnevniče, ovdje staje sva priča o prvom danu DOFa koji je, ispostavit će se, bio Dan D. Ili bolje reći Noć D, zbog prevelike količine alkohola koja se iskrcala na moj onemoćali mozak. Još se nekako sjećam refrena "I'm gonna put you in the ground…." Firewatera, ali nakon toga ostaje samo praznina koju nijedno prepričavanje neće popuniti. Da me pitaš da li je Firewater bio dobar, rekao bih ti da jest, iako ću čak i u onakvom stanju pamtiti tehničke zavrzlame koje su se dešavale oko malog stagea. Sixpacku su neke pjesme imale očajan zvuk, neke opet odličan, Bambijima je činele gotovo progutala gitara, a šank za hranu posebna je priče koje se najradije ne bih ni sjećao.

Sve u svemu, dragi Dnevniče, želim ti laku noć dok odlazim u san za volanom svoga auta.

djole // 25/07/2009

PS: Zbog spomenutih rupa, našem je izvjestitelju ostalo u sjećanju da je ovo bio prvi dan, iako nije... - op. u.