Ne računajući jedan Exit pred desetak godina kada sam s ekipom došao automobilom, odgledao jednu večer i vratio se kući bez ikakvih turističkih utisaka, ovo je bio moj prvi posjet Novom Sadu nakon 1982. godine. A kao što to već moja smola popraćena pehovima nalaže, niti ovo putovanje nije prošlo bez pikanterija. Prvo što me deprimiralo, bilo je čekanje vlaka za Novi Sad u Staroj Pazovi u trajanju od dva i pol sata. Na željezničkoj stanici nemaju toalet, nigdje u blizini nema mjenjačnice, no barem postoji jedan caffe-bar, ali avaj, bez klasičnog caffe-aparata. Doduše, imaju aparat u kojeg se ubacuju kovanice i dobiješ onu nesscaffe vodicu u plastičnoj čaši... Momak za šankom mi je nekako uspio razmjeniti 10 eura u 900 dinara, ali izbor pića se svodio na fantu, schweppes i malo Jelen pivo. Čak nema niti žestice, a u toaletu nije bilo niti papira za brisanje ruku i vitalnih dijelova tijela. Kad je nakon dvoipol satovnog čamljenja napokon stigao voz za Novi Sad, unutra je bila gužva u kojoj nisi mogao mrdnuti prstom. Usput, netko je donio poveću balotu dreka na cipeli koja se razmazala po cijelom vagonu. A kad sam konačno stigao u Novi Sad, prvo me dobro izubijala tuča (grad) debljine šljiva, a potom nekoliko letećih proloma oblaka, da bi na kraju sve završilo time da su mi se doslovce raspale cipele na đonovima... Poželio sam istog trena sjesti u voz i vratiti se kući da se sudbina nenadanih pehova ne bi još gomilala. Ipak sam ostao i usput tražio neki dućan da kupim cipele, patike, neke natikače, pancir čarape, makar i krplje za snijeg, bilo što jer u onim raspadajućim cipelama više nisam mogao hodati, no kako je bila subota popodne, sve slične radnje su bile zatvorene. Izem ti sreću... Idući put sa sobom nosim gumene čizme. Uz ovakve krasne početne dojmove koji su me popratili i dočekali ne nagovještavajući ništa osobito pozitivno da bi se osjećao kao turist sa solidnim džeparcem za provod, stvari su se ubrzo počele odvijati u sasvim drugačijem smjeru. S onim dronjicima od cipela nekako sam ipak uspio dokoračati do kluba Dvorište koji se nalazi u samom centru Novog Sada, no dočekao me prilično demoralizirajući prizor sa zidom na kome su ispisani nacionalistički grafiti sa poznatim simbolima svastike. Uz to, kod obližnje crkve taman je izlazila svadbena povorka koju su pratili pleh-muzičari sa ciganskom glazbom... Kasnije, kada se pojavila prva ekipa koja je otvorilia klub kako bi počele tonske probe, organizator Mihajlo Mikka Obrenov mi je objasnio da se nekad u ovom klubu okupljala skinheads ekipa. Joj, samo ne još i to... No, nastavak događaja je konačno bio onakav kao što sam priželjkivao - bandovi, druženje, izmjena iskustava i priča, pomalo ispijanje piva..., te sam ubrzo prebrodio i stalni kontakt sa svojim mokrim nogama u krhotinama od cipela usljed čega mi se činilo da ću u najblažem slučaju dobiti tuberkulozu, reumu i pojačano ravno stopalo. Moji prijatelji Dax i Bajs iz banda Claymore stigli su dan ranije, dobro su se proveli, te sam s njima u društvu vrlo brzo zaboravio svoje 'cipelarka' probleme.

Sam klub Dvorište je malecki prostor koji ima malu terasu i dvije etaže. Prizemlje je klasičan i sasvim solidan caffe-bar sa biljarom, dok je podrumska prostorija pravi klub koji izgleda otprilike nešto poput starog zagrebačkog Lapidarija. Uski prostor s dugačkim šankom i boltanim polukružnim plafonom, a u dnu se nalazi pozornica, doduše mala, ali sasvim zadovoljavajućih performansa. Da preskočim tonske probe, nekoliko riječi o organizatoru Mihajlu... Momak je matica-katica za sve, alfa i omega cijele Dark:Scene Records ekipe. Osim što izgleda poput prave industrial zvijezde (mršavi stas, dugačka dreadlook kita na potiljku, visoke čizme do koljena, kožne hlače, u crnom od glave do pete), on je posve jednostavna, mirna i tiha osoba koja se kao domaćin brinula i postarala za sve parametre čitave infrastrukture. Ne puši, popio je tek pivo-dvije sa bandovima, a po vitalnosti kojom zrači, ne bih se čudio i da je vegan. Tako da sve one neke nebuloze od priča o umišljenom narcisoidnom tipu koje sam čuo o njemu unazad nekoliko mjeseci su potpune besmislice i tračevi, vjerojatno zavidnih, a i nedovoljno informiranih ljudi. Mihajlo jednostavno zrači svojom karizmatičnošću, ljudskim pozitivnim stavovima, inteligencijom i znanjem koje umije ostvariti u prave i opipljive dokaze u što sam se i uvjerio. Mogao je on kao organizator u stilu mnogih pomaknuti zakazani vremenski termin početka svirke za sat-dva jer je u 21.30h u klubu osim članova bandova i njihovih prijatelja bila prisutna tek nekolicina ljudi, no to bi u praksi značilo da se čitav program mora oduljiti duboko u krupne jutarnje sate, a svirka je dopuštena samo do 3h ujutro. Sam je rekao 'startamo na vreme, koga nema, neka mu bude žao'... I bijaše tako... YOUTH A.D. (www.myspace.com/youthad) su otvorili festival kao prvi izvođač jer beogradski Tamerlan, koji je bio predviđen kao prvi, još nije stigao. Oni su klasičan electro-industrial duet; Stevan na čudnovatoj elektronskoj napravi i Dražen Đorđević (znamo ga iz solo projekta Dichotomy Engine) na gitari i laptopu. Potpisuju se kao band iz Srbobrana (mada je Dražen iz Kule, koliko mi je poznato), te su nedavno objavili debi album "Mh:Mkultra" za nizozemsku etiketu Cyberfarts. Odmah moram priznati premda često pratim electro-industrial koncerte i čitavu scenu, ovakav čudan instrument kojeg ima Stevan još nisam vidio. Malena je to naprava veličine starog Davoli DJ miksera sa nekoliko potenciometara, a da je desetak puta veći, nalikovao bi onom elektronskom čudu kojeg koristi Al Comet iz The Young Gods. Kasnije mi je objasnio da je to ustvari starinska analogna ritam mašina provučena kroz efekte i još kojekakve procesore, te da je često nalazio na čuđenja gdje god da se s njome pojavio. A ponekad se znalo i dogoditi da mu ponude i dobru cifru novaca za nju. No, šta Stevan radi s ovom napravom, to je nevjerojatno... U svakom slučaju, proizvodi vrlo neobične i zanimljive elektronske zvukove koje na licu mjesta adaptira prema vlastitim nahođenjima. Počeli su vrlo ekspresivno i žestoko sa repetativnim ritmičkim pulsirajućim zvukovima s puno lomova frekvencija u kojima je bilo natruha ambijentalne glazbe, hc/electro-noisea i žestoke artikulirane buke. Za razliku od čuvenog Merzbowa koji uglavnom radi žestoki electro noise, Youth A.D. su orijentirani na ritam i harmoniju, no to je toliko žestoko izvedeno da im mogu pozavidjeti i sami Boyd Rice i Nocturne kada se upuste u sličan brutalan electro/industrial izraz. Negdje su na razmeđi njih i razblaženog američkog čudaka Necroanal (Chris Connell). Na samoj sredini nastupa neočekivano im se pridružio Peđa Živanović, otkačeni frontmen niških Figurative Theatre koji se popeo na pozornicu sa zamagljenom sijalicom koju je neprestano palio i gasio, uzeo mikrofon i počeo improvizirati neki, moguće na licu mjesta, improvizirani tekst 'kapitalizam je mrtav' sa obilatim reverbom što je čitavoj izvedbi doneslo strahoviti psihodelični naboj. Momak se koprcao po bini, činilo mi se da će porazbacati polovicu one aparature, no njegov je vokal održavao kompaktan ritam ovog zaista opako udarenog dvojca. Kasnije su Youth A.D. nastavili bez njega sa solo izvedbom za industrial/electro-noise i nemam drugih riječi nego da kažem opako, opako i opako udareno u tikvu. Glazba koja pogađa živčani sistem. Čovječe, ovaj dvojac je nešto što morate vidjeti i čuti uživo. Riječi to ne mogu opisati... Na mene su ostavili sjajan utisak sa ovih 40-tak minuta instrumentalne svirke, a klub se u međuvremenu sasvim solidno popunio. Interesantno je da pridošli ljudi iz caffe-bara u prizemlju uopće nisu marili što se događa u podrumu, čak nisu niti škicnuli, onako iz čistog interesa, premda sam između starih rock-metal freakova primjetio i nekolicinu alternativnije orijentirane publike. Program se malo pretumbao jer je u međuvremenu pristigao TAMERLAN (www.myspace.com/fullmoonfestival) iz Beograda sa svojom dvočlanom pratećom ekipom. Praktički bez tonske probe, ovaj krupniji momčina našminkan poput glumca u tradicionalnom kinesko/japanskom pozorištu koji me podsjetio na Robert Smitha uzeo je akustičnu gitaru i počeo svoj nastup pun egzotične srednjoazijske folk glazbe uvijene u velo mračnog minimalizma. On je Timur Iskandarov, porijeklom je iz Uzbekistana, te je neko vrijeme bio polaznik muzičke škole za lutnju i klasičnu gitaru. Više o njemu uskoro, čim stignu novi materijali sa D:S Records. Njegova pratnja bila je djevojka čudnovatog gothic imagea pod imenom Somnifera Profunda na klavijaturama i misteriozni bezimeni momak na nekakvom tam-tam indijaneru po kome je lupao palicama uvijenim papirom ili vatom (hm?) čime je dobivao šuplji, ali vrlo izrazito fini akustični ritam. Uglavnom, klavijature održavaju mračnu koegzistenciju melodične back-harmonije, a Timur svojom gitarom neprestano pliva u teritoriju između folka, world-musica i minimalističkog ambijentalnog melodičnog gothica što sve skupa zvuči veoma arhaično s puno čudnovate obredne, pomalo šamanske atmosfere. Sve izvedene skladbe su bile instrumentali sa različitim aranžmanima koji su ponekad začudnih zahvata, a za neku dalju prispodobu, navesti ću da me podsjetilo na makedonsku Lola V.Stain (album "Ikona", 1990), te djelomično na ambijentalnije i rane radove Mizara. Okupljena publika u sada već dupke punom klubu ga je bodrila i očito je da ovog lika neizmjerno vole i cijene u underground krugovima. Za mene koji sam ga prvi puta gledao i slušao, ovo je zaista neobičan i netipičan neo-folk izvođač koji na svu sreću nema europski 'nobles' pokondirene tikve poput mnogih gothic autora koji se praćkaju u jednim te istim sferama sa onim urbanim, pomalo desničarskim militaristički hladnim gardom. U 23h na pozornicu izlaze FIGURATIVE THEATRE (www.myspace.com/intoleranceismyalterego) iz Niša. Upoznali ste ih preko ona dva sjajna albuma sa D:S Records - "The Great Industrial Comeback" (kolaboracija sa DreDDup) i "Mind Theatre And Soul Sequencer" (split sa Dichotomy Engine), a osim toga imaju još čitavo brdo izdanja, što singlova, što mini EP-ijeva od 2000. naovamo. Uz lucidnog frontmena Peđu Živanovića, od stalne ekipe bili su prisutni samo Katarina Živanović (klavijature) i Dražen Đorđević na gitari (Youth A.D., Dichotomy Engine...). Večeras dobar dio njihove stalne postave nije mogao doći (Nenad iz Third I, Marko Dabetić - Tearpalm, Paganska Ljubav...), pa je za drugu gitaru bio zadužen Stevan iz Youth A.D. Ali majko mila, kakav su oni doslovce cirkus napravili!!! Ha-ha-ha! Prvo su koncert otvorili u prilično mračnom izdanju gdje je epicentar izvedbe bila Peđina pali/gasi žarulja s kojom je kovitlao cijeli nastup, a potom su prešli u plesni EBM kroz refren "Tako je govorio Zaratustra", vjerojatno inspiriran poznatim Nitscheovim djelom. Zaista se ne bih mogao kladiti kako im se zovu skladbe i što su točno izvodili jer su upravo tih dana okončali svoj novi album čiji su mi neoficijelni snimak dali na preslušavanje, no većina repertoara bila je uglavnom plesnog EBM karaktera u stilu D.A.F. uz mnoštvo breakova, techno elemenata, pa čak i primjesa eksperimentalne glazbe. Peđa je zaista lucidan performer, pjevač i frontman; krevelji se, izvija, pleše, radi različite groteskne grimase i pri tome uživa da se doslovce samoironično šegači, kako sa samim sobom, tako i sa bandom u kome su momci imali maske, a Katarina crvene rogove na glavi. Kroz nastup satirički je komentirao i najavljivao 'a sad jedna pesma koja je inspirirana našim house utjecajima', na što se moglo čuti iz publike sijaset uzdaha negodovanja. Mislim, uglavnom od slučajnih i neupućenih posjetitelja koji su izgleda igrom slučaja zalutali na ovaj festival. Međutim, prije svega Peđa se sasvim jasno i otvoreno doslovce sprdava sa kičerajem premda im je u drugom dijelu koncerta zvuk poprilično vukao na techno, house i electro-pop, te su ga malo zagnjavili sa previše zabavnim i besmislenim plesnim sladunjavim ritmovima i melodijicama. Između ostalog, izveli su jednu skladbu koja me neodoljivo asocirala na "Lost again", starih švicarskih electro-pop ekscentrika Yello s primjesama njihova prva 2-3 albuma (1980-1983), no od svega što su pružili večeras, najuočljivija je bila maksimalna scenska zvrkasta, zabavna, šašava i prijatno ekscentrična vizualna interpretacija. Veseli su i otkačeni do daske, te su ovaj tulum 'paklene mašine' izvukli iz mračnjaštva i hladnoće na vrelinu vatrenog dance-podija koji je trajao više od 40-tak minuta. Šašav i otkačen zabavni nastup koji je u nekim drugim new-wave parametrima blizak s onima poput ranih otkačenih nastupa The B-52's iz vremena 1978-80. Taman petnaestak minuta prije ponoći krenuli su u doslovce uzavreloj atmosferi naši dobri poznanici, duet CLAYMORE (www.myspace.com/electroclaymore) iz Novog Grada /Bosanskog Novog. Čitav dark-electro naboj festivala okrenuli su u posve drugačijem, indie-rock smjeru i bili su pravi predah i break od prethodnih plesnih zvrkova sa Peđom i ekipom. Oni su ovom prilikom izveli gotovo kompletan materijal s nedavno objavljenog debi albuma "Metronome" (2009, Slušaj najglasnije) uz nekolicinu zaista neočekivanih aranžmana gdje su osim standardnog electro indie-rocka zaplovili lagano i u industrial, te neočekivano i u eksperimentalni noise. Vidi se da lider Siniša Bajić - Bajs (bas, laptop i vokal) mnogo radi i mnogo se priprema za svaki nastup bez obzira što kompletnu ritmičku matricu vadi iz proračunate kibernetike. Neke skladbe je produžio, omogućio im novi izraz s brojnim eksperimentima, a budući da sam čitavo vrijeme bio doslovce tik do pozornice ispred koje je bila znojem oblivena gužva, jednostavno nisam stigao pribilježiti redoslijed njihove play liste. No, između ostalog bile su tu "She told me she was dying", "The void", ubrzano - usporena "Dharma", najžešći broj "Orientatia", sjajna laganica "Nothing but straight emotions", ultimativni plesni hit "Papercuts"... Uglavnom, izveli su sjajan koncert koji se odlično uklopio u raznoliki večerašnji festival pri čemu su Claymore bili pravim predstavnicima indie-rocka s electro i industrial, a pred sam konac nastupa i noise-eksperimental sufiksima kada su doslovce zapržili u nevjerojatni de-kompozicijski finiš poput Sonic Youth. Primljeni su veoma srdačno, a na koncu i gromoglasno ispraćeni sa povicima 'hoćemo još', no zbog same ograničenosti s vremenom, očekivani bis je morao, hoćeš-nećeš izostati. Što zbog same atmosfere koja je vladala u klubu, što zbog idealno pogođenog termina, a posebice zbog samog rapidnog progresa kojeg band pruža iz nastupa u nastup, ovo je do sada bilo najbolje 'live' izdanje Bajsa i Daxa, odnosno Claymore. Jednostavno fantastično. Samo je šteta što se sve to, kao i čitav festival, nije snimilo u audio formatu. DREDDUP (www.myspace.com/dreddup), Mihajlo MiKKa (vokal i sampler), Bojan (gitara), Malter (bas) i Franc (bubnjevi) su kao domaćini i bez ikakve sumnje prave zvijezde ovog festivala krenuli desetak minuta prije 1h (iza ponoći) kada je atmosfera u klubu bila na samom vrhuncu. Ispred pozornice živa košnica i vrućina, klub nema nikakav air-condition, nema klimu, nikakav ventilator, sve je bilo zadimljeno da se zrak mogao makazama rezati, ali za to zaista nitko nije mario kao niti za onu nezainteresiranu gomilu ispred šanka koja se gužvala na etaži caffe-bara u prizemlju. U oba slučaja pivo se obilato slijevalo, a u podrumu je startao nastup ovog sjajnog kvarteta koji je upravo ono što cijeloj sceni s područja ex-Yu manjka. Oni su prije svega rock band industrial usmjerenja, a tek onda sve ostalo - od electro, gothic, noise, eksperimental... sve do krajnih granica indie-rocka koji graniče ponekad s metalom, hardcoreom, screamo, punkom, jednostavno pravi urbani crossover... Njihov nastup je doslovce rečeno pravi praznik za oči i za uši. Frontmen MiKKa puca od ekstaze, a kada ga još vidite u mačoidnom gothic kožnom izdanju sa crnom zaštitnom pregačom kakvu otprilike koriste majstori kovači i varioci, samo neupućenom plebejcu može biti nejasno o čemu se ovdje radi. Industrijski rock na pravi način zvučne rock kovačnice... Samplove koje koriste u principu su samo nit-vodilja i kostur onoga što prateća ekipa glazbenika svira u osnovi, a najviše od svega, zvučno su podsjetili na kombinaciju Rammstein - Einsturzende Neubauten u dakako rock-industrial varijanti. Otprilike kao i u slučaju makedonske Bernays Propagande, ono što se može čuti na njihovim sjajno ispeglanim i produciranim albumima je relevantni medijski potez za eventualni proboj na šire tržište, no uživo su kudikamo opasniji, opakiji i žešći no što to studijski radovi pokazuju. Zvuk im je sjajno ugođen; premda su manje - više orijentirani na distorzije, efektnim prilagodbama parametara dobili su razdvojeni, kompaktan i posve čisti zvuk u kome se svaki element čuje podjednako dominantno i istovremeno odvojeno izbjegavši onu poznatu zamku gdje je sav band do besvijesti u distorziji u kojoj se ponekad ne može razlikovati vokal od bubnjeva. Kroz gotovo punih sat vremena fantastične svirke i sjajnog scenskog nastupa punog adrenalina, plesa, atmosfere i nepretencioznog, posve modernog industrial-rock zvuka kakvog, fakat, nitko na ovim prostorima nema, DreDDup su prošarali pjesmaricom sa svoja tri zvanična studijska albuma "Mr. Borndeads Feast" (2004) i "Future Porn Machine"(2007), dakako s naglaskom na glanc novi, upravo objavljeni dugosvirajući i vrlo opsežni album "El Conquistadors" (2009, Insurrection Records) s kojeg su između ostalog izveli "Clockwork", "First blood", "Opening", "Space error", "Mind games" ..., a na samom kraju koncerta i sjajnu "Invisible tears". Njihov nastup me toliko oduševio da se zaista ne sjećam kada sam posljednji put na nekom koncertu ovozemnih izvođača ostao doslovce opaprčen snagom izraza, scenskom izvedbom, glazbom i svim popratnim dojmovima koji su u to uključeni. Oni su potpuno moderni rock-industrial (ili industrial-rock, svejedno je) band koji uživo zvuči i daleko bolje funkcionira nego što sam to mogao pretpostaviti po njihovim koncizno i znalački produciranim albumima. Mihajlo kao frontmen s ovim sastavom ima zaista lijepu i obećavajuću budućnost jer rade ukusno pogođenu glazbu koja nije niti mainstream, a niti puka alternativna brijačina za uski krug ljudi, već ona prava sredina između tih krajnosti. Po mom skromnom mišljenju, dojmovima i utiscima, ovo je za mene bio jedan od najboljih ovozemnih koncertnih nastupa ne samo u 2009., već i unazad dobrih 5-6 godina koje rame uz rame mogu staviti sa Viva Glorio (Trobecove krušne peći), Goribor, Tamaru Obrovac...

Nakon ovakve fantastične kulminacije, bio je prijeko potrebno opuštanje, te su oko 1.45h za završnicu festivala angažirani SURREAL ETERNITY (www.myspace.com/surrealeternityns) iz Novog Sada. Oni su duet u sastavu Aleksandar - Sale (vokal), Jelena - Jaca (sampler i laptop), te im se pridružio, a tko drugi nego lucidni Peđa iz Figurative Theatre kao plesač. O njima smo pisali (recenzija EP-ija "Cure Me!", 2008, D:S Records i kompilacija "D:S vol.3"). Svoju glazbu vole nazivati aggrotech, te u njoj ima zaista svega od electro nazivnika - od klasičnog EBM-a, dark wavea, synth-popa, industriala, goa, trancea, breakbeata, d'n'b-a... Počeli su vrlo mračno sa elektronskim dark wave sintagmama, pa su potom sve okrenuli u pomalo nostalgičarskom fazonu na razmeđi Ministry i Pet Shop Boys sa EBM elementima u koje bi se bez problema, kako mi se pričinilo, mogao uključiti i Boyd Rice. Kasnije su prešli na očekivani plesni techno tulum na kvadrat gdje se plesalo, đipalo i drmusalo u uglavnom zabavnoj ekstazi popraćenoj obilatim količinama piva Lav i Jelen. Završili su negdje sitno prije 3h izjutra kada je već svima umor učinio svoje, a da je kojim slučajem program startao sa zakašnjenjem, podosta ljudi bi se pokupilo isključivo zbog smorenosti.

Nakon povratka u Zagreb koji je bio popraćen s višesatnom insomnijom u vlaku (ne smiješ zaspati da ne profulaš Staru Pazovu gdje je vlak kasnio dobrih sat vremena, a onaj caffe-bar na kome stoji 'radno vreme 0-24' je bio zatvoren, pa te bude carinici, kondukteri, pa ti se u kupe uvali cijela porodica sa novorođenčetom i klincem od 4 godine koji je do Zagreba punih 5 sati izvodio turbo limach show...), prvo što sam uradio bilo je spavanje cijelu nedjelju popodne sve do ponedjeljka ujutro. Ne spavati puna dva dana je jebena stvar... I uz to cijelo vrijeme na nogama imati raskiselene opanke od cipela koji su se posve raspali. Uh, uh, uh...

Elem, doživio sam fantastičan mali spektakl sa odličnim bandovima, a festival je po svojim parametrima veoma blizak zagrebačkim 'Smaranjima' koje radi udruga Krlja Ustvari. Čestitka svim izvođačima, a najviše organizatoru Mihajlu, čovjeku o kome će budućnost mnogo toga govoriti. Stoga, kratko i jasno - bilo je fenomenalno!

horvi // 05/06/2009

> vidi sve fotke // see all photos