Te večeri imao sam gadan kompromis - otići na koncert fantastičnih Šta Ima? u Klub SC ili vidjeti dva provjereno kvalitetna banda + dva meni posve nepoznata. Izbor je pao na nepoznate bandove jer me opsesija s istraživanjem prati cijelog života.

Večeras nemam nikakvu priču za uvodnik jer je sve teklo 'po loju'. Sax ugodno ispunjen, krcat, nije bila prevelika gužva, zvuk je bio super, a u intervalima između bandova Duspara je vrtio The Police snimak s povratničke turneje 2008. Baš je fino leglo. Prve su nastupile Ž BUKA, sjajan ženski post-punk/rock trio iz Zagreba koje su me iznenadile svojim nastupom. Gledao sam ih na 'Demo(n)stratoru', programu za demo izvođače prije nekih godinu dana u KSET-u kada je zvuk bio više nego jadan, ali ne njihovom krivicom. No, večeras je to bilo nešto sasvim drugačije. S odličnim zvukom u svojoj jednostavnoj klasičnoj postavi Eva (gitara, vokal), Sunčana (bas, vokal) i Sara (bubnjevi), ove tri cure su publiku ostavile skoro bez daha. Prije svega, vrlo lijepo izgledaju, strahovito su smirene i pristojne, te su koncentrirane na samu izvedbu do koje im je stalo više nego do vapaja i sitnih dobacivanja iz publike. U svojih 30 minuta programa izvele su kompletno novi materijal kojeg ja osobno do sada nisam čuo (nije bilo ništa sa demo materijala "Plavuša nije kul" iz 2008.) i sve što mogu reći jest da imaju skroz jednostavne post-punk pjesme koje izvode na engleskom i hrvatskom jeziku. Sunčana na basu drži osnovnu melodiju, takt Sare je prateći i pun ritmičnih minimalizacija, ali ga Eva na gitari frlji, majko mila u riffove, improvizacije i psihodeliju kao da je na nekom opakom LSD-u. U njihovom zvuku osjećaju se utjecaji Siouxsie And The Banshees, povremeno jednostavnijih i melodičnijih Sonic Youth i Pixies (a i lucidnih Devo) sa gradacijom kraut-rocka (osobito Can), a gotovo sve skladbe su tako jednostavne kao da slušate psihodelične Joy Division. Minimalistički i sjajno. Puno su napredovale, puno su koncerata odgledale i odslušale su mnogo kvalitetnih bandova. Nikša, njihov producent im je mnogo toga ukazao na šta trebaju obratiti pozornost jer je shvatio njihov sjajan talent. Djevojke su podijelile besplatno i svoj novi demo EP koji će vrlo brzo osvanuti u obliku recenzije u paketu "Demo izvođači 2009., 1.dio". Sjajan band! Eh, eh, eh... Kada band započne sa 'sretan rođendan', odmah mi dođe muka... Naime, drugi band SLOBODAN ULAZ iz Karlovca su doslovce bili davež mainstream popa s elementarnim nepogodama komercijalnog rocka. Nemam ništa protiv ove četvorke u sastavu Josip Čop (gitara, vokal), Matija Ratkaj (bas), Igor Šlat (bubnjevi) i Veton Marevci (klavijature, prateći vokal), al' čovječe, ubili su me u pojam tih 30 minuta. Moj frend glazbenik (kojeg neću imenovati zbog objektivno-subjektivnih razloga) ih je prokomentirao 'ovo neće proći'. Slažem se potpuno. Stvar je naime sljedeća. Band svira bez ikakve greške, vidjelo se na njima da su se uvježbali, namarganizirali, naputrali i podmastili za nastup bez ikakvog straha od nastupa u 'velikom' Saxu, čak su dovukli i skoro pa najbrojniju audijenciju, ali glazba im je letargična dosada koja se pretvara u asocijacije niskih kasta domaćeg pop mainstreama. Uz to imaju na myspace stranici uz pop/rock dodatak 'alternativa'. Ma, ajde dečki, kakva alternativa... To odmah skinite jer sramotite cijelu alternativnu scenu. Band zvuči kao idealan spoj restoranskog banda za gaže kada sjedite sa curom (ženom, ljubavnicom) negdje na 'xyz' poziciji i dogovarate se sa budući fuk (naravno, prije toga ste se dobro i pošteno 'zmrdali'), te vam itekako odgovaraju ovakvi bandovi koji neće privući nikakvu pozornost. Tipična gaža za uzrast do 17-18 godina, mada skladbe poput "Hotel California" ili "Don't cry", te ovakve slične bandove nisam nikada preferirao (Bajaga i Instruktori, Alisa, Crvena Jabuka i Merlin, pa i Senad Od Bosne, Yu Grupa i ITD band su premija spram Slobodnog Ulaza). Da ne drobim previše, ovaj band mi nikako nije sjeo. Od takvih srednjestrujaških bandova mi je muka. Slobodan Ulaz nisu niti duhoviti, niti zabavni, nemaju ništa s rockom, a najmanje s alternativom. Za vrijeme njihovog nastupa sreo sam Smolu (gitarist banda Darwin) koji je revoltiran izrazio želju da postane suradnikom www.terapija.net i rekao je 'ovi su dosadni u p.m'. Jest, točno je to... Band je dosadan do iznemoglosti, niti ja koji sam vjeran praćenju svih tih novih demo izvođača nisam odolio porivu da samog sebe izludim u mozak što nisam otišao na Šta Ima? u Klub SC. Ovaj Slobodan Ulaz su sve pjesme otpjevali na hrvatskom jeziku, ali to su tekstovi za nekakvo potišteno šminkersko dostojanstvo. Nekakve bolno-patetične emotivne liturgije koje niti najpijaniji Mladen Puljiz (Boa) ili Sebastijan (vokal Noxin) ne bi mogli napisati. Ne vrijeđam Bou i Noxin, oni su sjajni bandovi, ali jedan tekst s večerašnjeg nastupa Slobodnog Ulaza mi je ostao u glavi i ide ovako 'ja gledao sam kako ploviš na nekom brodu u daljini' uz strahovito patetičnu pop glazbu koja je po mojem ukusu zadnja stanica tipična za radijski festival uz Miroslav Škoru, Merlin, Toni Cetinskog, Sandya i slične vedete. A kada su najavili da sviraju zadnju stvar, njihovi frendovi (ko' da su iz razreda) su u glas počeli skandirati 'hoćemo još'! Daj, još nam je samo to trebalo... Kako je rekao Niko iz Tigrove Masti '...a sad sve ispočetka ko' Led Zeppelin i Parni Valjak'. Joj, kakvo mučenje... No, zato su WHISKEY STRIP potegnuli jako dobro, ali ne iz čašice, nego negdje iz debelog demižona prije nego što su došli na Novi Zvuk. To je bio tako pijani koncert petoro, pretpostavljam, odličnih momaka koji energiju svojih pjesama nisu mogli sklopiti u zajednički spoj. Oni su Josip Tokić (vokal), Edo (gitara), Mate Denona (bas, prateći vokal), Nikša (gitara, prateći vokal) i šarmantni, debeli stokilaš (a i više od toga) Kovač-'the blacksmith' (bubnjevi). Sve pjesme imaju na engleskom jeziku i sviraju garažni rock i samo rock s 'n'roll predznakom. Majke, Partibrejkersi i možda Zadruga i The Black Crowes su im glavni idoli, ali nađe se tu mjesta i za Kojote, pa i za No Rules iz Tuzle i Erotic Biljan & His Heretics. Međutim, dečki su bil tak' kvalitetno pijani da se ta energija iz njihove glazbe osjetila tek u pozadini, imali su problem sa gitarskim remenom (zadnji dio koncerta drugi gitarist je proveo držeći gitaru na koljenu), no njihova glazba, što se osjetilo je punokrvni rock. Imali su sjajnog frontmena koji je neprekidno komunicirao s publikom, zvao je na skandiranje i tijekom svojeg performancea je neopisivo aludirao na Bareta (iz Majki, naravno). Momak se gibao kukovima ko' king Elvis, mahao je rukama i bio je sav u transu. Uglavnom, sve kompozicije koje su odsvirali bile su njihove autorske uz izuzetak "Holiday in the sun" kojeg su izveli u varijanti pijanih Sex Pistols kada su kao i oni imali nekolcinu održanih koncerata. Eh, davno, davno bilo je to... Nakon što je cijelo večer završilo, susreo sam se sa momcima ispred ulaza u Sax.. Baš su se dobro zezali i rekli da je bit njihove glazbe i nastupa čista zabava i pitali su me da li bih htio ponovno doći na neki njihov koncert. Naravno, ne mora se to niti pitati... Zadnji band večeri su bili S.O.M. koji su izveli svoju unplugged varijantu etna i doom-metala. Nedavno ih je napustio bas gitarist, pa su odlučili skladbe izvesti samo u akustičnoj varijanti (odnedavno pjevačica Petra svira i bas, prvi gig je bio u Velikoj Gorici, šteta to nisam vidio i čuo). U svojem sporom doom-metal stilu koji zna ponekad potrajati i više od 10 minuta po pjesmi, izveli su samo 4 skladbe. To su bile "Grad se beli preko Balatina", "Sirota si", "Tožno vreme, boj krvavi" i "Vuprem oči". Ne mogu se nikako odhrvati dojmu kako me ovaj band privlači iz mnogih kutova moje svijesti (i podsvjesti). Glazbeno su sjajan tim sa sporim, fakat sporim, do urnebesno sporih ritmova bubnjara Zoran Pšeničnika, sa dvije sjajne gitare Tome Sombolca i Damjana koji se izmjenuju na odnosima ritam-solo kao da žive život samo zbog nastupa uživo. Troma, troma i samo troma je to glazba koju ovi ljudi rade, a rade ju na način da bi cijelo društvo psihodeličara poželjelo imati ovakav band na okupu. Djevojke pjevaju odlično, pjevaju normalno svojim urođenim glasovima i tu nema nikakvih pretjerivanja. Dapače, čak su si i dale oduška da se tromo zanjišu i lagano zaplešu svoj unplugged ples, te u tom plesu fantastično dobro izgledaju. U njihovim glasovima odzvanja ono nešto 'sveto' i nedodirljivo, a toliko toga jednostavno. One, kao i cijeli S.O.M. band nemaju pretencioznosti, nekakvih kerefeka i pretjeravanja znanog iz kiča pop šablona. S.O.M. su svetinja. Sveti hrvatski doom-metal/etno band. Nema niti jednog sličnog u Hrvatskoj.

A nakon večerašnjeg Novog Zvuka sam samo zbog onog drugog banda djelomično požalio što sam propustio 'štaimastiku' u Klubu SC-a, no Šta ima? će svirati još mnogo koncerata.

horvi // 23/03/2009

> vidi sve fotke // see all photos