Ako se za neki band može reći ona stara partizanska "godine su prošle pune muka…" to su onda Gustafi. Puno je vremena prošlo od njihovog prvijenca "V" koji su u jeku novovalne histerije izdali pod imenom "Gustaph y njegovi dobri duhovi". Bila je to 1980. godina, Edi, Vlado, Čedo i Livio su bili mladi, divlji i glupi i nisu imali pojma da će njihov hermetični i čudnjikavi eksperiment kasnije prerasti u ludo zabavnu kombinaciju texmexa, cajuna i istarske kante. Niti su imali pojma da će Livio postati odgovoran za zlo zvano Alen Vitasović, i poplavu glupavih pjesmičica na istarskom dijalektu, objedinjenih pod imenom ča-val.

Gustafi su daleko bolje profitirali sa svojom verzijom ča-vala, kako i materijalno tako i umjetnički. Svaki album im sadrži dva ili tri hitića tipa "Ki mi je vrag Ana" kojima će sigurno napuniti dvorane diljem Hrvatske, ali isto tako sadrže i prave male nadrealne bisere kao što su "Namisto" , "Jesen" i "Romeo". Nađe se tu čak i kvalitetnog rock'n'rolla kao što su genijalne "800 metri", i "Ma san koma" Što se mene tiče, Gustafi se nikad nisu odrekli svoje novovalne prošlosti. Ono što će mnogim pravovjernima zasmetati jest činjenica da su tokom godina i godina surovog tezgarenja u svoj repertoar pripustili klasične svatovske ljigavice tipa "Marina, Marina", ali kad zažmirimo na jedno oko (ćoravo) i malo otvorimo uši, čut ćemo jebeno kvalitetan band koji se, uz to što radi najbolji alkoholni dernek u Hrvata, može pohvaliti da mu druga polovica albuma gotovo uvijek zvuči deliričnije i nadrealnije od onog hitoidnog.

Otprilike tako im i počne koncert. Prvih sat vremena mislite da ste došli u svatove u Sveti Petar u Šumi (selo u centralnoj Istri te ujedno i autorova stoperska noćna mora.) i da će vam prisjesti tekstovi koje razumiju samo u Žminju i Vodnjanu te užoj okolici. A onda se stvari počinju stubokom mijenjati. Odjednom shvatite da te pjesme ne mogu nikako drukčije funkcionirati nego na istarskom, i kad malo bolje razmislite, taj dijalekt je kao stvoren za rock'n'roll! I tu već staje sva priča o klasičnoj istarskoj tezgi bez pameti. Kad se potroše hitići kao što su "Ča bin da" i glupavoće tipa "Tartufi" i kad na dnevni red dođu dobro uščuvani biseri kao što su "800 metri" i "Ma san koma", e tada počinje prava zajebancija. Samo daj Bože da ste do tada dovoljno trijezni da možete pratiti njihov unca-ritam.

Nakon reda rokerskih veselica sljeduje vam vrhunska ska-punk pegla na način francuske anarhokomunističke bande Mano Negra koja traje dobrih, sigurnih i čvrstih 45 minuta za koje vam nije potrebno ni vino niti red bull. Samo dobra kondicija, jaki skočni zglobovi i tolerancija na česte slučajne udarce u rebra. Baš kako to ide na punk koncertima. A gdje nestadoše svatovi i tezge?

Drugim riječima, kako bi to poneki kritičar volio postaviti: Štala par excellence! Daj Bože još sto ovakvih štala, i ne daj Bože ovako teških mamurlooka!

djole // 19/11/2008