Na popisu "a must see" izvođača dugo je, predugo, vremena na vrhu bilo ime Toma Waitsa. Osim što volim čovjeka i imam sve njegove albume (ali nisam die hard fan, to moram odmah priznati), njegove rijetke turneje, posebno u Europi, do sada su me onemogućile u mom naumu. A onda je moja osječka friendica jedno jutro sva usplahirena nazvala da mi kaže kako je Waits objavio itinerar svoje "Glitter And Doom" turneje i da je nama najbliži koncert u Pragu. Idemo? Idemo, još pitaš! Odmah rezervacije preko neta, 40 EUR plus troškovi poštarine, karte su stigle u rekordnom roku na kućne adrese i mogla je početi operacija osmišljavanja boravka u Pragu.

I tako se posložilo da smo u Pragu proveli četiri dana, a sam koncert zapao nas je posljednju večer, u utorak 22. srpnja. Waits je u Pragu održao dva koncerta, prvi večer ranije, ali na njega smo zakasnili s internet rezervacijama. Jebiga. A htio sam se izjednačiti s Miletom iz Hladnog piva koji je Waitsa gledao dva dana zaredom u Amsterdamu. Damn! Možda neki drugi put...

Kad smo stigli pred praški Kongresove Centrum, bilo je osam navečer. Ogromna gužva na ulazu u dvoranu jer su sve karte imale ime naručitelja na sebi i morali ste uz neki identifikacijski dokument potvrditi da ste to baš vi. E sad, čemu tolika frka, ne znam, vjerojatno je to način da se riješe preprodavača. A ne volim da se moje ime i prezime vucaraju po kojekakvim bazama podataka gdje im doista nije mjesto. Možda zvučim paranoidno, ali kao što reče jednom davno moj američki prijatelj liječnik: "Just because I'm paranoid, it doesn't mean they're not after me"...

Sam kongresni centar ogroman je prostor, znatno veći od recimo Lisinskog, veličine NASA-ine lansirne rampe. Mi smo imali sjedala negdje daleko na balkonu tako da smo zažalili što nismo sa sobom ponijeli dalekozore ili neki od teleskopa koji su locirani uz Vltavu, preko puta starog grada. Jebiga, tako je to kad kupujete najjeftinije karte...Bina je bila toliko daleko od nas da smo izvođače vidjeli tek kao sićušna bića negdje daleko od nas, tako da sam imao utisak da zapravo gledamo u jednu od onih malih muzičkih kutija gdje okrenete ključ i bend počne svirati...Imao sam jednu takvu kad sam bio mali. Samo što iz nje nije dopirala ovako dobra glazba...

Negdje oko 20 45 h svjetla na pozornici su se ugasila i publikom se prolomio gromoglasan urlik. Očekivao sam nešto uštogljeniju publiku, više tipa austrijske, no Česi su me ugodno iznenadili. OK, slušajući poslije koncerta ljude oko sebe čuo sam više engleskog nego češkog jezika, pa će biti da su mnogi Ameri i Englezi došli na istu ideju kao i mi...

Članovi benda jedan po jedan izlazili su na binu i zauzimali svoja mjesta. Waits i njegova ekipa nisu se postavili u klasičnoj rock postavi s bubnjarem duboko u pozadini, već su svi bili smješteni u polukrug, jedan pored drugog, s velikim bardom u centru pozornice, što je omogućavalo svima u publici da vide svakog od članova benda ponaosob. Waitsov sin Casey za bubnjevima bio je postavljen odmah s očeve desne strane, iza njega bio je kontrabasist Seth Ford-Young, pa dalje u krug gitarist Omar Torrez, klavijaturist Patrick Warren te naprijed lijevo saksofonist Vincent Henry. Instrumentarij koji više podsjeća na jazz koncert nego na rock svirku, što i nije bilo daleko od istine.

Kad se sam maestro popeo na pozornicu publika je eruptirala od oduševljenja da sam se zabrinuo za temelje same dvorane koja je navikla na koncerte klasične glazbe. Decentno odjeven, u staromodno satensko (ne satansko) odijelo s velikim crnim polucindrom, čiča Toma je počeo udarati nogama po podu bine dajući uvodni ritam za hipnotičku, izrazito ritmičku "Lucinda/Ain't Going down to the Well No More". Waits je stari majstor koncertnih bina koji zna kako držati pažnju publike: cijeli njegov nastup zapravo je prije kazališna predstava u kojoj on glumi harlekina s prenaglašenim, ukočenim pokretima, toliko drven da je više podsjećao na lutka a ne na živo biće. Na trenutke sam se doista zapitao postoji li neki puppetmaster koji drži nevidljive konce i upravlja ovim čovjekom...

A glas...Ne znam koliko ste slušali Waitsa ali ako jeste, onda znate da ima težak, opor, alkoholom i bludničenjem izraubovan glas koji na pločama zvuči strašno, ali uživo...To je nešto neopisivo. Riječ "pjevanje" doista se teško može primijeniti na ovo ispuštanje neartikulkiranih grlenih zvukova, nalik samrtnom hropcu, pa opet, njegove pjesme ne bi bile to što jesu bez toga. Sva ta makabrična kombinacija lika i njegovog pjevanja upotpunjena je mračnom glazbenom kombinacijom bluesa i jazza, s izletima u druge glazbene pravce, neobičnim strukturama pjesama, gotovo stalno na ivici improvizacije a opet odsvirano od strane polivalentnog i iznimno potkovanog benda koji savršeno i bez greške prati svog hirovitog dirigenta kroz gotovo sve faze njegove duge i plodne karijere.

Svake večeri set lista je drugačija od prethodne. Ako ste jedan od onih opsjednutih likova koji prate svog idola po cijeloj turneji, onda je Tom Waits idealna meta obožavanja za vas, jer svaki mu je nastup drukčiji, ali uvjeren sam kvalitetan i uvjerljiv poput ovoga.

Maestro je gitaru prvi put uzeo u ruke tek na "Cold Cold Ground" kad je Patrick Warren kljove zamijenio harmonikom. Tijekom izvedbe "Eyeball Kid", cijeli je bend pretvoren u free jazz ansambl koji je u sredini pjesme napravio čudnovati break tako što su svojim instrumentima imitirali zvuk nevidljive yo-yo loptice koju Waits baca u svim pravcima pa ponovo hvata. Jedan od onih trenutaka kada su slika i zvuk savršeno funkionirali dajući cijelom nastupu onu notu transcedentalnosti koja ga izdvaja iz niše "još jednog rock koncerta" koji smo odgledali...Zapanjujuća izvedba!

Zanimljiva je bila i rasvjeta, jer svaki put kad bi se upalilo pozadinsko svjetlo, ono je bacalo ogromnu Waitsovu sjenu na suprotni zid dvorane i gledati tu mračnu sjenu kako se izvija, prijeti, diže ruke, krši ih kao da se moli, fakat je izgledalo da ste na karnevalu luđaka ili da prisustvujete nekom paganskom ritualu dozivanja boga kiše. I mislim si, jebote, pa ovo je čovjek čiju je sjenu zanimljivije gledati nego 90% frontmena drugih bendova u punom svjetlu.

Nakon "Lucky Day" dočekali smo ono što smo svi znali da slijedi vidjevši ogroman klavir na pozornici, a to je da maestro sjedne za njega. Do tada prilično povučen i bez naročite komunikacije s publikom, ovdje se Waits potpuno otvorio te uz nekoliko pošalica i viceva uspio prilično opustiti publiku. U uvodu "The Briar and the Rose" pričao je o svojoj teoriji o tome da ako bi se svi Kinezi u isto vrijeme popeli na ljestve i istog trenutka skočili na zemlju, da bi to izazvalo udar koji bi poremetio Zemljinu ravnotežu; prije "A Little Rain" zabavljao nas je pošalicama o tome kako bi svi psi trebali jesti fluorescentnu pseću hranu tako da bi ljudi noću mogli izbjeći njihova govanca na stazi, našalio se i na račun svojih domaćina ("Čuo sam da je ovdje zakonom zabranjeno nositi čudnu frizuru...Kažu mi da se ovdje alkohol u barovima toči samo uz pismeno dopuštenje vaših supruga...U ovakvim zemljama ja zato nikamo ne idem van bez prisustva svog odvjetnika"), a u uvodu "Lost in the Harbor" čuli smo i zanimljivu teoriju o tome kako je nastao izraz "the graveyard shift", odnosno noćna smjena, no to ću vam ispričati uživo kad se vidimo. Set za klavirom završio je izvanrednom "Innocent When You Dream", jednom od najljepših trenutaka cijele njegove pjesmarice.

Drugi dio seta započeo je sjajnom rockabilly rasturačinom "Lie To Me" gdje se u refrenu nadvikivao s publikom da bi vrhunac koncerta došao malo prerano, tijekom izvedbe "Bottom of the World" u latino ritmu, sa Santanovskom gitarom, funky saxom i snažnim plesnim ritmom pri čemu je klarinetist skočio za djembe i cijela je stvar pretvorena u orgiju zvukova, nevjerovatan extended jam session u kome su svi glazbenici dobili priliku pokazati svoje sviračko umijeće (kao da je ono i bilo upitno). Prvi dio koncerta završio je mračnim voodoo gospelom "Make It Rain" tijekom kojega je Waitsa doista zasula kiša, ali ne ona prava već kiša zlatnih konfeta. Nakon toga je Tom sišao s one ogromne pozornice i rukovao se s publikom u prvim redovima, i čak je i nama koji smo koncert gledali s Mjeseca prizor oduševljene mase koja se rukuje s njim djelovao pomalo nestvarno. Naravno da smo kraj koncerta svi dočekali na nogama.

Deset punih minuta trajalo je dozivanje cijele sale dok se ekipa nije vratila na 20-minutni bis tijekom kojeg su nam isporučili "16 Shells",
Come on up to the House" i za sam kraj
"Hold On", kao poruku svima o izdržljivosti i vjeri u sebe i ono što radiš. A i kao dokaz da je i sam Waits izdržao sve Scile i Haribde muzičkog biznisa, mijene trendova, top liste i medije i ostao svoj i samo svoj. Nije bilo čovjeka u dvorani koji nakon 2 sata i 20 minuta nije htio još, ali svjetla su se upalila, magija je nestala, a ja sam shvatio da sam se ponovo pretvorio u prosjaka nakon što sam se više od dva sata osjećao kao kraljević.

Gledati Tom Waitsa uživo doista je iznimno iskustvo, ali nije za svakoga. Lik u stolici ispred mene gotovo je cijeli koncert spavao ili bar drijemao udobno sklupčan u sjedalo kojega se ne bi postidjeli ni najluksuzniji avioni. Ali za nas koji pratimo Waitsov rad, ovo je bio poseban doživljaj - koncert koji možda nema onu iskonsku snagu i ekspresivnost Springsteenovog solo nastupa u Berlinu od prije tri godine (najbolji nastup kojega sam ikada gledao), ali lako ulazi u moj all-time top 5. Koncert o kome ću još dugo pričati u superlativima a lako moguće i da ovo neće biti moj posljednji susret s njim uživo...

A što se moje "a must see" liste tiče, top 3 sada zauzimaju The Arcade Fire, Radiohead i Coldplay. I uopće nemojte sumnjati da ću u dogledno vrijeme i to odraditi. Sad kad krenu jeftini letovi Osijek-London...

Cold cold

hadžo // 28/07/2008