bolest zvana tom waits kod mene ima povijest dugu više od desetljeća. podsjećanje na to izazvalo je to što me ovaj album u nekim svojim djelovima jako podsjetio na bone machine iz 1992., prvi cd stričeka toma koji sam kupio. no, već tada sam bio poprilično zaražen glasom i glazbom dotičnog, rain dogsi su odavno lajali u frenkovim divljim godinama.

ovo je još jedan album s kraja svijeta, jos jedna mračna nadrealistično-realistična slikovnica koja kao da traži skrivene prekrasne trenutke sa svih svojih prethodnika. ovdje ima svega, prva top of the hill je pomalo zamorna i pomalo razočaravajuća. nakon minutu i pol sam već žalio svojih135 kuna i pomislio kao je stric waits konačno otišao k vragu zajedno sa svojim poimanjem glazbe. srećom, jako krivo! hiost that rag s onim najljepšim tomovim pjevanjem sliku okreće za 180 stupnjeva i ja sam sretan, waits je tu, dobar kao nekad (možda još bolji i ubojitji).10 minutna sins of the father je malo nježnija, još ljepša i bolnija. shake it svojim stihovima možda najbolje opisuje čitav waitsov opus. možda sam umjesto ove recenzije mogoa jednostavno prepisati (kopipejstati) tekst i uštedjeti sebi pisanje i vama čitanje?

neću sad duljiti o svakoj pjesmi posebno jer je svaka za sebe biser, a zajedno konzumirane su opaka stvar. upozoreni ste. samo ću još reći tj. napisati da vrhunac albuma još nisam spomenuo i da se nalazi u prvoj polovici albuma. prva zenska osoba od 18 do 22 godine, 89-59-90 (vidite da ne tražim savršenstvo) koja pogodi na koju pjesmu mislim može me počastiti pićem u bircu po mojem izboru.

hvala i do slušanja!

ocjena albuma [1-10]: 9

dejan // 19/10/2004