Kako sam i očekivala u Londonu je bio problem odlučiti na što ići od koncerata, jer uvijek ste mogli naći bar dva koja vas zanimaju, a u isto su vrijeme. Po mogućnosti na udaljenim krajevima grada. Tako da sam ovaj put morala birati između Barryja Adamsona i Chimaire. Kako me bilo strah da bi mi frend mogao zaspati na Barryju odlučila sam da ipak odemo na malo živahniji koncert, tako da smo se našli u krcatom Carling Academy okruženi prilično mlađahnim ljudima. Koncert je počeo prilično rano. Neki su poradi toga počeli piti valjda još u školi jer oko 21h su već grlili školjku. Mi smo došli taman na austrijski The Sorrow koji kao sviraju metalcore i zvuče ko neka bezvezarija s MTV-ja. Sva sreća propustili smo pola seta, tako da su ubrzo uslijedili još jedni metalcore mužjaci, ovaj puta iz Njemačke, imena Maroon. Ni oni mi se nisu nešto svidjeli, ali bar su istresli malo testosterona na pozornici i potakli publiku na skakanje. Nešto iza 22h na pozornicu su se popeli Mark Hunter i Rob Arnold s ostatkom benda i Chimaira su mogli početi. Publika je totalno poludila. Sredina pred pozornicom definitivno nije bila mjesto gdje želite stajati, a Mark je samo poticao skakanje i poganje. Ne zovu ga bezveze 'Metal Moses'. Redari su imali pune ruke posla s uklanjanje crowd surfera i izvlačenjem ljudi koje su u prvom redu prignječili uz ogradu. Chimaira su zvučali odlično. Mark Hunter je dobar frontmen sa svim onim spikama koje metal mladost voli i održavao je odličan kontakt s publikom. Pola setliste je bilo sa zadnjeg albuma ''Resurrection'' koji su izdali prošle godine za Ferret Music/Nuclear Blast. Pred kraj koncerta za pjesmu ''Six'' Mark je nabacio gitaru i dogurao theremin na pozornicu. Koncert je nakon nešto više od sat vremena završio pjesmom ''Resurrection'' koju su posvetili prijatelju koji je nedavno završio u bolnici. Očekivali smo bis, ali nismo ga dobili. Nije bilo upornog zvanja natrag, ali nekako mi se čini i da je bilo Chimaira se ne bi vratili. Nakon koncerta rijeka ljudi se slila u podzemnu uhvatiti zadnji vlak. Mi smo tumarali na pola gluhi i divili se metalcu ispred nas koji je čim je izašao iz kluba iz džepa izvukao četku i cijelim putem do podzemne studiozno češljao svoju dugu mokru kosu. Bila sam na puno metal koncerata i obično bude svakavih prizora, ali metalca koji sa sobom nosi četku i nije ga sram izvaditi je u javnosti i pola sata se raščešljavati po cesti, to bome još nisam vidjela. Moram spomenuti i divan zakon zabrane pušenja u Engleskoj. Koliko to ozbiljno shvaćaju vidi se iz činjenice da je nekoliko ljudi izbačeno s koncerta jer su pušili u dvorani. Lijepa zemlja ta Engleska.

ana // 21/04/2008

> vidi sve fotke // see all photos