Skoro su se raspali, no i ovako desetkovano razbijeni pokazali su zube, naoštrili sablje, krenuli u pohod i napravili jedan od najboljih albuma u karijeri.

Već punu deceniju svake neparne godine ovi groove metalcoreaši iz Clevlanda izbacuju studijski album koji je došao do svojeg šestog poglavlja. Međutim, kao nikad ranije u karijeri, naslućivao se pad kreativne snage. Prvo su napustili Nuclear Blast nezadovoljni potpuno katastrofalnom europskom distribucijom i promocijom posljednjeg albuma "The Infection" (2009, USA no.30), a onda je slijedilo debelo rasipanje članstva. Koncem 2010. napustio ih je stalni basista Jim La Marca kome su stalne turneje već počele ići na živce, te je odlučio da se posveti porodici, a kada je bend početkom 2011. otišao da snima ovaj album, iznenada je sidro digao Chris Spicuzza, glavni majstor za elektroniku, samplove, synth i klavijature koji je u bendu bio od samog osnutka. Svoj odlazak prokomentirao je da je stanje u glazbenoj industriji toliko loše da se apsolutno više ne isplati ulagati truda u nove kompozicije, albume i studijski rad. Napomenuo je da mu trenutno ne pada više na pamet komponiranje i rad s bendom, te se posvetio kreiranju programa za mobitele. A onda, samo desetak dana kasnije, napustio ih je i bubnjar Andols Herrick koji je poželio da radi nešto sasvim drugačije. Tada je izgledalo da je bend pred raspadom, no ostatak ekipe, mahom originalnih članova (Mark Hunter - vokal, Rob Arnold i Matt De Vries - gitare), odmah je povukao vitalno važne korake. Na bas je postavljen njihov potrčko Emil Wrestler (ex-Daath) koji je znao ranije povremeno svirati gitaru u Chimairi, te je pozvan session bubnjar Ben Schigel. Frontmen Mark Hunter se bacio na rad sa klavijaturama i samplovima, te je za tu prigodu pozvao još nekoliko studijskih muzičara da se posao privede kraju. I kad se sve zbroji, ostali su bez polovice benda koji je na prošla 2-3 albuma pružio skoro pa vrhunac suvremenog metalcorea, a za očekivati bi bilo da se bez njih osipala i ona kreativna moć, no to su tek samo puke pretpostavke sve dok se ne stavi cd u player i odvrti ovih 50 minuta. Ma nema se šta zboriti, Chimaira je i bez njih napravila skoro pa najbolji i najoriginalniji album u karijeri.

Jednostavno su ušli u studio sa time što im je ostalo i što su uspjeli prikupiti sa strane, te su možda čak i neopterećeni sa feedbackom pustili mašti na volju da se stvari razvijaju spontano i bez ikakvih silovanja. Mada se u nekim pjesmama može primjetiti da su ponovili neke stare sheme, osobito u snažnom i agresivnom naslovnom otvaraču "The age of hell", potom u "Trigger finger" i "Year of the snake" koje su bazirane na riffovima i starom Chimaira stilu, ostatak materijala je veoma visokih i iznenađujuće postavljenih karakteristika. "Clockwork" je valjda pa najmoderniji komad kojeg su ikad napravili, te se na neku čudnu foru dodiruje kombinacije deatha i industriala s blagim okusom posljednjeg Morbid Angel albuma koji su poprilično zastranili u techno i industrial. No, u pjesmi su na vrijeme uočili da ju je potrebno razbiti sa poduljim ambijentalnim intermezzom, te mu nafilati nekoliko vokala i arije koje ulaze otprve u uho. Vokalne dionice čine izuzetno oblikovani dio pjesme "Time is running out" koje su sa gitarskim intervencijama i dvojako raspoređenim tempom ono 'nešto posebnije' što se u zvuku benda redovito pojavljuje kao intrigantniji stavak njihovog opusa. Zatim tu je sjajna "Beyond the grave" koja započne mračno poput Alice In Chains i odlazi u vrlo tromi stoner/sludge/doom s elementima grungea, a kad bi povratnički Soundgarden imao barem jednu ovako sličnu pjesmu... ah, neću o tome... Neke sličnosti s tom pjesmom ima i vrlo troma "Powerless" čiji naziv sam za sebe već dovoljno govori. Naposljetku jedna od najljepših stvari na albumu dolazi na samom kraju u obliku 6 minuta dugačkog instrumentala "Samsara" sa progressive tehnikom i suptilnim gitarističkim radovima u kojima su satkani egzotični orijentalni zvukovi, jazz-fusion, eksperimentalije i jednostavno se uočava da je bend posve opušteno ušao u nju kao da im je na kormilu Robert Fripp koji je dozvolio bendu da se razmaše po slobodnoj volji. A što se tiče brzih gruvačina, tu je snažna "Born in blood" u kojoj kao gost na vokalu sudjeluje Phil Bozeman iz benda Whitechapel koji je dodao malo urlikanja, ali ništa zato, to je još uvijek optimalno ok za stil benda. Od slabijih točaka, mada ih se ne treba uzimati kao promašaje nameće se malčice zbrkanija "Losing my mind" i pred samim krajem "Scapegoat" koja je nekako 'prosječna' i pomalo neprimjetna, ali je krasi zato veoma lijepa akustična završnica u stilu klasične gitarske sonatice.

Eto, tko bi rekao da bend ovako desetkovan može ostvariti fin, moćan, doduše ne i presnažan ili brutalno nabijen album. Čini se da su ranije imali očitih problema sa niveliranjem i nadmetanjem ideja, mada su raniji albumi uistinu bili prvorazredna roba. A sada kada je taj dio benda koji se takmičio u kreacijama otišao, izgleda da je prevladala ona strana koja i nije bila toliko eksponirana - suptilnost i jednostavnost. Ako je suditi po ovome radu, naredni koji bi po tempu izdavaštva trebao doći 2013. mogao bi biti još bolji. Tako izgleda...

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 14/10/2011