Ponedjeljak u metropoli uoči Uskrsa bio je kao stvoren za nastup Luke Belanija, talenta koji još uvijek nije prepoznat u medijski širokim krugovima. A ako ovako nastavi, Hrvatima i populaciji s ex-Yu neće niti biti...

A glavni razlog su tekstovi na engleskom jeziku. I točka.
Ali, Luka ima neopisivi šarm vlastitog opusa koji varira od čuvenih singer/songwritera poput Bob Dylana, Leonard Cohena, Tom Waitsa, Billy Bragga, do sastava poput Lambchop ili Delgado. Njegove pjesme ponekad zazvuče oldtajmerski kao prepoznatljivi retro odavno već viđenog i tko zna koliko stotina (i tisuća puta) preslušanog obrasca za kojim se niti sličan domaći kantautor poput Ante Perkovića ne osvrće, no Luka kako je to dobro na ovom nastupu primjetila jedna možda sasvim slučajna posjetiteljica 'fenomenalno svira gitaru'.
Djevojka ništa nije pogriješila. Luka barata svim mogućim tehnikama s kojima se akustična gitara može svirati i to je dokazivao iz pjesme u pjesmu, a da ne lažem ili ne pretjerujem, potvrđuje i prisustvo Kerna, nove zvijezde hrvatskog pop-rocka koji je sa zanimanjem posmatrao i slušao njegov nastup i povremeno dobacivao šaljive dosjetke. Luka je svirao pred četrdeset i dvoje ljudi (u Jazz club ih maksimalno može stati šezdesetak), te je svoj nastup koncipirao u dva seta od 45 minuta. U prvom setu je uglavnom prezentirao skladbe koje su unatoč rockerskom šlihu zvučale elegično i sladunjavo kao da ih je pretvorio u ljubavni session u korizmi za prisutne prijatelje (izuzev odličnih "Were I've been" i "Bomb in the neigborhood"), dok je nakon dvadesetominutne pauze na opasku Kerna da zvuči blijedo i bez energije cijeli naredni set odsvirao sa daleko boljim i energičnijim tempom. Neću ulaziti u njihov prijateljski odnos, no svaka odsvirana skladba je zaista nešto posebno.

Svaka je drugačija i koliko to dopušta ograničenost baratanja akustičnom gitarom, Luka je u skoro dva sata svirke pokazao da je tehnički odličan gitarist koji vlada ritmovima, harmonijom, solažama i fingerpicking dionicama. Uz to, ima stil starih trubadura koji su svirajući svoje mandoline, tambure, berde i ostale gitarama sukladne instrumente taktove radili intervalnim, ritmičkim lupanjem po žicama. No, vokal Luke je bio neprepoznatljiv. Od njegovog glasa s odličnog d.i.y. albuma "Out Of This World" gdje zvuči kao školovani Simon Le Bon (Duran Duran), večeras je zvučao kao garažni Eddie Wedder (Pearl Jam). Pa, dođavola, zašto se mnogi demo izvođači hvataju upravo Wedderovog vokala? Nije mi jasno. A Luka ima uz sjajno glazbeno obrazovanje i odličan, veoma nježan, topao i kada treba pravi muški, testosteronski vokal. Ovakva glasovna preobrazba mu zaista ne treba... Zvuči kao pravi gunger koji je trebao pjevati u Alice In Chains, Mudhoney, Nirvani, QOTSA i dakako, Pearl Jamu. Nije mi jasno, pogotovo ne s akustičnom gitarom. Luka, kog ti jebeš? Sebe samog? Ili eksperimentiraš?

A nakon svega uslijedilo je jedno prijatno iznenađenje. Kern je sve prisutne pozvao na after-party u Travno koji je bio totalno miran (preslušavli su se radni snimci s njegovog albuma "Život je sjaj").
I da ne zaboravim spomenuti, s tuluma sam se vratio negdje oko 4 ujutro s nekakvom psihodeličnom buteljom crnog vina koja mi je stvarala neke lude slike u snu koji je trajao samo 3 i pol sata. I uz to sam po ne znam koji put slušao These New Puritans, Hercules & Love Affairs i Tehac. To je originalna pop glazba. Kak' bi jedan moj hip-hop prijatelj rekao 'jebo te Klepton i Dire Straitsi, a gde su Public Enemy?'.

horvi // 20/03/2008

> vidi sve fotke // see all photos