One priče da naša scena osim vrha kojeg drže već skoro dvadesetak - petnaestak godina jedni te isti bendovi i izvođači više ne drži vodu na istoj razini. Svjedoci smo da nam radio programi emitiraju to što nam emitiraju, no nezavisno od toga, ova dva večerašnja izvođača pokazala su da imaju vrlo širok raspon publike u zavidnoj količini; od staraca koji pamte vremena Black Sabbath s Ozzyijem i Led Zeppelin s pokojnim Bonzom, sve do najmlađe i najfriškije generacije koja se tek uči osnovne korake kompjutera i interneta. Skroz je glupa i neshvatljiva neinformiranost naših medija što se to nalazi na kurentnom terenu. Točnije rečeno - hodaju drumom znajući točno na kome mjestu je nekad bila konjska balega, ali šumu novih izvođača koji im se nalaze samo par pedalja dalje u rafinirano selektiranom okolišu, često i angažirano osviještenom, ne vide, ne čuju i ne osjete. Hodaju pored njega kao slijepci stvarajući klovnove nepotrebne hibridne nacije kojoj se sustavno amputira mozak.

Vintage Indust Bar te srijede je bio krcat, doduše pred sam početak svirke glavna dvorana je bila pusta. Uplašio sam se da će LUKU BELANIJA gledati možda samo par ljudi, no kad je izašao na stage, a DJ utrnuo Zeppeline, prostor za svirku se popunio u tren oka s nekih 200-tinjak, a kasnije i znatno više ljudi. Moram spomenuti da uz pristojnu cijenu karte već dulje vremena nisam prisustvovao koncertu domaćih imena i k tome relativno mladih i novih koji bi bili u stanju okupiti ovakvo mnoštvo publike. Možda tu veliku ulogu igra i sam šmek kluba koji je zaista 'in' i pravi je pogodak za zagrebačku urbanu scenu ko' što je nekad bio recimo Aquarius kad su 90-ih u njemu pičili Pipsi, Rundek, Let 3, TBF, Bastardsi, Jinxi, Urban, Gustafi i ostali. A i sama prednost je neposredna blizina tramvaja, te idealna pozicija u gradu tik između dva vitalna studentska naselja, kao i više nego sjajna klupska ponuda programa. Luka je sa svojim bendom (dvije gitare, bas i bubnjevi) otpočeo oko 22.15 h, te odmah u vatru bacio dvije početne žestoke i odlične hard-rock/grunge stvari "Scars" i "The wanderers", a onda laganiji country "Bring me your love" s legato gitarama na koje je kasnije pritisnuta papučica distorzije pojačavajući dinamiku skladbe s ponekom solažicom. Dalje su se nizale kompozicije u različitim tempovima - malo sporijih i tromijih hard/blues-rokačina, pa malo bržih, a na koncu je izveo uistinu fenomenalno završnu "Wolf" (ako je vjerovati set-listi) u psihodeličnom grungeu s kompleksnim aranžmanom dokazavši da je od nekad samozatajnog kantautora postao kompletan vođa sjajno potkovanog rock benda. Također je i vrstan pjevač; stonerski režav poput Chris Cornella, katkad vrlo senzibilan i pun čistih testosteronskih atributa s naravno, tekstovima na engleskom jeziku. I nitko nije ništa 'stoličario' i drobio kao što se zna desiti našim bendovima koji se služe engleskim jezikom da im ksenofobi dovikuju 'pjevaj na hrvatskom' i trla baba lan. Sve je bilo super, za pet. Moćno, rockerski nabrušeno, baš upravo onako kako i treba biti. Američki i sa dostojanstvenim stilom. Viva Luka!

A što se tiče SHE LOVES PABLO, morao sam ispraviti jedan svoj veliki propust što ih zbog umora i kasnog 'cajtnota' nisam ove godine gledao na InMusicu. Svi su drugi dan brujali o njima 'jebote, kak dobro sviraju'... Ne malo sam se iznenadio kad se klub toliko napunio da se počela skoro pa stvarati gužva, osobito ispred pozornice gdje sam se jedva jedvice uspio nagurati na par minuta da okinem nekoliko fotosa. Kao prvo, oni su definitivno ušli u prvu ligu domaće scene što se tiče količine publike i bez strepnji bi komotno mogli napuniti i malu dvoranu Doma sportova (kao što su prije 3 godine napunili Tvornicu sa Skaut i Shoot Me Wendy) uz još poneki otprilike dovoljno jak i primamljiv domaći ili regionalni bend. Drugo, njihova publika zna njihove tekstove napamet koji se pjevaju 'u sebi' ili zvonko kličući refrene, a prioritet benda, na svu sreću nije šablona Stonesa, Parnog valjka i Kazališta 'ajmo ljudi ruke u zrak', već distancirani otklon od oldschool klišeja poimanja rock koncerta. Na njihovoj svirci se sluša glazba koja je epicentar zbivanja, a ne šta će napraviti i u kojem trenutku vođa benda pozvati masu na skandiranje i pretjerano glorificiranje svojeg kulta osobnosti. A kao treće, podigli su se sami bez ikakve pomoći diskografske kuće i medija kao običan underground d.i.y. bend koji je izrastao u prekrasan i moćan stroj koji pali 'otprve' svakoga tko ima simpatija prema stoneru, grungeu, sludgeu i hard-rocku. Lani smo u krcatoj Tvornici gledali, po meni vrlo dobar Kyuss, a Pablo imaju baš sve potrebne argumente za trku s takvim legendama žanra. I kad se stavi na vidljivo mjesto činjenica da niti jedan klasični i čisti stoner bend izuzev QOTSA koji odavno više to nisu nemaju ama baš nikakvu potporu naših radio stanica, uspješno i fantastično zadivljujuće djeluje njihov sasvim jednostavan recept kojeg su prigrlile stotine ljudi koji niti 1% ne fermaju te naše medijske smrdljivce.

Između pjesama su se nonšalantno zezali izbacivajući poneku šalu i zgodan komentar, a sama svirka je bila više nego superiorna i koliko god da bih ja tražio neku 'dlaku u jajetu', večeras je nisam mogao pronaći. Fermentiraju taj snažan, a za mene relativno spor blueserski tempo hard-rock/metala (što stoner u osnovi i jeste) s klasičnim aranžmanskim shemama koje nisu daleko od spomenutih davnih korijena Black Sabbath. U postavi imaju i klavijature koje povremeno koriste za sitne harmonije i atmosferičnije dionice, ne pretjeravaju s peglanjima i repeticijama, idu standarnim pravcem nizajući sloj po sloj riffova i inverzija bez solističkih izleta, te dinamički korespondiraju aranžmanske strukture neprestano se zadržavajući na melodičnosti, ponekim breakovima i plesnom tempu. A ako se malo bolje sagleda arhitektura njihovih kompozicija, one su ustvari toliko jednostavne da se gotovo niti ne primijeti njihova kompleksnost i zahtjevnost. Nema davno kako su mi članovi Boe rekli da im je pjesmu "Sela gore" jako zajebano svirati, pa je nisu izvodili više od 20 godina. To jedan laik gotovo ne može zapaziti 'šta je tu tako teško', no konfiguracija naoko jednostavne pjesme satkana je od cijelog niza vrlo umješno spojenih akorda, poliritmike i inih sintagmi koje su jasne tek ako ih se ide analizirati notnim pismom i produkcijskom vještinom. Pablo imaju takve 'zajebane' pjesme za svirati i osobno im se divim kako ih izvode bez imalo falša i ispadanja iz takta, no publiku je daleko više rajcao njihov sveukupan dojam nego li nekakvo seciranje pjesama. I tako treba biti. Novi album "Burn And Levitate" su odsvirali skoro kompletnog, jedino mi se čini da nisu izveli "Friday's shepherd's pie day", "Gamblin'", "Impassive, massive and agressive" i možda još poneku. Kako god, albumčina je odlična i vjerujem da će se pronaći na ovogodišnjem top-10 po 'glasu naroda' na Terapiji. A na mome se već nalazi. Isto kao i ovaj koncert kojeg držim za nekolicinu najboljih ovogodišnjih domaćih live izdanja.

I Love Pablo.

horvi // 20/09/2013