Ovaj izvještaj nije potpuni pregled svih održanih koncerata jer nismo bili u mogućnosti pratiti svih 14 nastupa u sklopu festivala, već je ovdje riječ samo o onim nastupima kojima smo prisustvovali.Cijena ulaznica je bila vrlo prihvatljiva (od 40 do 90 kn), te se tako za jednu kartu moglo dobiti i po tri nastupa dotične večeri što je redovito rezultiralo s odlično popunjenim dvoranama.

Prve večeri nismo stigli na otvaranje festivala sa solo izvođačem William Parkerom (double bass) iz New Yorka, no uspjeli smo pogledati trio Mephista (također iz New Yorka). U sastavu važnu figuru drži ovogodišnja sudionica Zg muzičkog bijenala Ikue Mori (nastupila u istom prostoru 20.IV 2007.) koja je svojim eksperimentalno - avangardnim fragmentima proizvedenim na laptopu čitav nastup održavala duh ekspresije. Služi se također i pedalom koja je spojena sa zvučnom karticom laptopa, te pomoću nje stvara otprilike ono što gitaristi proizvode uz pomoć distorzije, wah-wahova i sličnih pomagala. U postavi je prate Susie Ibarra (bubnjevi i udaraljke) i Sylvie Cuorvoisier (klavir) koje se služe mnogobrojnim, uglavnom eksperimentalnim sviračkim tehnikama. Klaviristica puno pažnje posvećuje zvukovima tzv. prepariranih efekata, te svoje minijature često izvodi prebiranjem po samoj utrobi klavira, a ima tu i efekata proizvedenih na pedalama i udaranjem klavirskih žica palicama. Bubnjarka je osim uobičajene tehnike prikazala mnoštvo eksperimenata korištenjem ručnih minijaturnih činela i zvončića koje je vadila iz arsenala, te je zvukove obogaćivala i brojnim ekspresijama proizvedenim udaranjem metlicama i po samim okvirima bubnjarskog seta. Jest da je glazba vrlo ekspresivna, nastala na licu mjesta i puna utjecaja stare škole elektro-akustike, te samih jazz eksperimentatora (primjerice Jan Garbareka) što njihovu glazbu uokviruju razbijeni, neujednačeni i neravnomjerni aranžmani, no dojam preglasno odsviranih bubnjeva često je prekrio zvučne dionice Sylvie i Ikue. 06.11. BRÖTZMANN - PLIAKAS - WERTMÜLLER TRIO (Berlin/Zürich)
Dolaskom Peter Brötzmann - živuće legende europskog jazza, nisam znala što očekivati od ovovečernjeg koncerta, već sam se uputila na koncert ponukana rečenicom "Aggressive and violent free jazz with speed of grindcore". Nedostaje mi agresivnosti u životu, jer sam postala previše miroljubiva, te tolerantna prema svima i svakome, a u sebi kipim, i samo čekam da eksplodiram. Tako da je ovaj koncert, koji je bio erupcija snage, energije i svih mogućih osjećaja, došao kao ispušni ventil. Brötzmann osnivač europskog free jazz pokreta, udarao je svojim notama po svim negativnim osjećajima, dok je bubnjar Michael Wermüller kroz kapi znoja cijedio i najmanji atom svoje snage, prateći neumorno Brötzmanna, a također i Marino Pliakas, basist, nije ostao dužan za svoj dio agresivnosti. RASHIED ALI QUINTET (New York)

Koncert je otvorila "Theme from Captain Black" Jamesa Blooda Ulmera; autorske skladbe: Teepeova "Raw Fish" i Clarkova "Loreena", te "Liberia" našle su mjesta u ovoj večeri, gdje se uz Greg Murphy - piano, Joris Teepe - kontrabas, Lawrence Clark - tenor saksofon, te izvrsnim mladim trubačem Josh Evansom, tražila karta više. U dvorani ITD-a nije se niti u prolazu moglo naći slobodnog mjesta. Cjelina kao i solo dionice svih glazbenika, bile su melem za uši publike, tako da niti dominacija Alija kroz cijelo vrijeme koncerta, nije pokorila solo dionice Clarka i Evansa koje su trajale i preko 15-tak minuta. Sjajan koncert održan je pretposljednje večeri, 9.XI kada su nastupili Wayne Horvitz Gravitas Ensemble iz New Yorka. Postavu čine crnoputi mršavi kornetist Ron Miles, fagotistica Sara Schoenbeck, sjajna čelistica Peggy Lee, te alfa i omega kvarteta Wayne Horvitz na klaviru. Njihov glazbeni spektar je vrlo šarolik, te je spoj klasične glazbe, jazza, avangarde, minimalizma, komorne i eksperimentalne glazbe, ali i neizostavnih korijena bluesa i modernog jazza. Skladbe im aranžmanski variraju od jednostavnih dvosložnih koncepcijskih rituala gdje zadanu temu ponove dva puta, do vrlo kompleksnih kompozitorskih zahvata kada su posljednju skladbu izveli iskombiniravši gotovo plesne trip-hop/ blues obrasce sa čudnovatim i fantastičnim raspletom punim improvizacija. Horvitz je u nekoliko navrata pribjegao eksperimentalnim zvukovima prepariranog klavira kada je ispod žica umetnuo arak papira čime je proizvodio gotovo elektronske noise-škripove, a svaki glazbenik je ponaosob također tijekom koncerta izveo poneku intrigantnu točku korištenjem neuobičajenih tretmana vlastitog instrumenta. Čelistica Peggy osim što svira na uobičajeni način, veoma kreativno koristi različite tehnike sviranja po i ispod kobilice (gudalom i prstima) čime proizvodi vrlo duboke i tekstualno teško pojmljive zvukove. Fagotistica Sara je u jednom dijelu svirala samo na komadu cijevi fagota, a često je improvizirala i piskutave zvukove koje je stvarala kombinirajući uobičajenu metodu puhanja u cijev i van nje. Gotovo sve skladbe počinju melodijom na klaviru koja se postepeno razgrađuje i slojevito figurira na cijelu postavu, te su im sve odsvirane kompozicije prožete finim i vrlo ugodnim ekscentičnim potezima, različitim melodijskim i ritmičnim inverzijama, čak i atonalnim eskapadama, te ih je zaista bilo ugodno slušati i diviti se vrhunskim glazbenim idejama. Sve skladbe sviraju po notama, a na kraju su na zahtjev publike izašli na bis i odsvirali vrlo kratku minijaturu koja im istini za volju uopće ne odgovara spram svega što su tokom večeri izveli samo s ciljem da što prije oslobode pozornicu za australsko-njemački trio The Necks. Ovaj sastav već godinama ima svoje vjerne pristaše među domaćom art-alternativnom publikom, no činjenica je da njihova glazba osim po kreativnoj ideji i konciznoj, hvale vrijednoj izvedbi nema osim suhoparne artificijelnosti prijeko potreban emotivni naboj. Koncert im je trajao sat i nešto sitno vremena, te su u njemu izveli samo jednu kompoziciju koja se već nakon prvih pet minuta počela pretvarati ne u dosadu, već u pretenciozni ego-trip ove vremešne trojke u poodmaklim srednjim godinama. Jest da je uvijek diskutabilno govoriti o pojmovima novog i avangardnog čemu u svakom slučaju The Necks žude, no činjenica je da vlastitu samodopadnu glazbu stvaraju od starih i poznatih šablona, te ih grozomornim i dugotrajnim minimalizmom pretvaraju u spoj trance estetike koja može potrajati satima i danima. Uvod koji traje petnaestak minuta jednim te istim potezima (metlice po čineli i gotovo jedni te isti tonovi sa kontrabasa i klavira), pa sporo i dugotrajno 'šaltanje' u brzinu (još petnaest minuta bas pedale i sitnih promjena u tretmanu basa i klavira), da bi se došlo do srednjeg i najupečatljivijeg dijela gdje je prikazan hipnotički stadij ove trojice glazbenika koji tek nakon dobrih pola sata počinju stvarati konačno elemente onoga što vlastitim minimalizmom mogu dosegnuti, a to je u ovom slučaju bio podebljani noise kojeg su još davno ostvarili Sonic Youth sa svojim dobro znanim 'razbijanjima' kompozicije. Kako god, The Necks sve ovo prikazano mogu ukalupiti u skladbu koja bi mogla trajati maksimalno 10 minuta, no izgleda da zbog svoje prekomjerne težnje ka kreiranju nove glazbe i pretenciozne art preokupacije jedino idejno riješenje pronalaze u pomjeranju standarda minimalizma do stadija kada i on već počinje bivati dosadan i predvidljiv gdje se tek tada otvaraju njihove kreativne karte. Sve skupa, predugačko i mnogo toga nepotrebno.

Festival su zatvorili SEVEN THAT SPELLS BIG BAND, a izvještaj o DAMON & NAOMI slijedi od kolege Krisa.

marietta +

horvi // 15/11/2007