Kristalno plavetan, nebesko prozračan, nježan, snen i zaneseno disonantan vokal Maje Posavec, bivše pjevačice Detoura što je jako dobro znan kroz brojne radijske i klupske pop hitove (a objavili su samo 3 albuma), elegantno je uklopljen u ovaj njen prvi samostalni album od kojeg je uistinu valjalo očekivati i adekvantnu kreaciju nakon 5 promotivnih solo singlova objavljenih na youtube.

Nije da je bilo upitno koliko Maja može nakon odlaska iz tako velikog i medijski sveprisutnog hrvatskog pop benda (napustila ga je nakon trećeg albuma "A što ak' ja…", 2014.) jer pravila uglavnom pokazuju, barem što se tiče naše estrade, da oni koji su napustili matične bendove vrlo dobro su prolazili kao solisti čak i nadmašivši svoju bivšu ekipu (Oliver Dragojević - ex-Dubrovački trubaduri, Zlatko Pejaković ex-Korni grupa, Senna M - ex-Senad od Bosne, Jappa + Matko Jelavić ex-Metak, Massimo - ex-Dorian Gray, Vanna - ex-ET, Neno Belan ex-Đavoli, Jelena Rozga + Danijela - ex-Magazin, Bare - Majke, Marijan Ban ex-Daleka obala, Mile Kekin - Hladno pivo, Indira Levak ex-Colonia…), no činjenica koja stoji jest da Detour nije upecao neko 'zlatno' vrijeme ogromnih tiraža, pa je stoga sasvim prirodno malčice 'prikočiti' s preuranjenim hipotezama. Ali bez obzira na pretpostavku o nekoj novoj velikoj solo karijeri koja bi sasvim sigurno mogla odjeknuti i u komercijalnom aspektu jer ima veliku podršku njenog glavnog auditorija - kazališta i TV-a (glumila je do sada u 23 kazališne predstave s mnogo adaptacija čuvenih majstora od Shakespeara, Ibsena i Brechta do Krleže i Nušića, snimila je 2 filma, pojavljivala se u TV ulogama, davala je glasove u sinkronizaciji 6 crtića za djecu), Maja je ostvarila pun kreativan pogodak ovim albumom koji je sniman još u vrijeme njezinog rada s bendom, elem jedna pjesma ("Dlan o dlan") datira još iz 2011., zabilježena je u njenom stanu, a glavni meštar bio joj je Višeslav Laboš koji je tijekom kompletnog rada na ovome zdanju gitarist, basist, prateći vokalist, klavijaturist, producent, aranžer, te se koji put oprobava i u eksperimentalijama (šuštanje papirom u privlačnom valceru "Između nas je šum"), pomalo i netipičnim za, uvjetno rečeno, klasičan pop. Naravno, nije ovo striktno kolaboracijska suradnja između njih dvoje; ovdje ima ogroman broj povremenih glazbenika koji su dolazili na sessione i snimanja, a između njih nalaze se, pazi sad - Tena Novak Vincek (violina), Tomislav Šušak (programi, bas, klavijature, gitara, bubnjevi, aranžmani), Ivan Kapec (gitara), Hrvoje Nikšić (snimatelj pjesme "Nećemo se naći")…

Uz još barem desetak glazbenika koji su učestvovali na ovom, za sada malom remek-djelu, ostvarena je sjajna atmosfera uzajamne povezanosti čistih analognih performansa zabilježenih u nekoliko perioda od spomenute 2011. do 2017. što se očitava kroz 12 inteligentno sročenih, odsviranih, zamišljenih i realiziranih pjesama dokazujući da i u našem srednjestrujaškom popu može biti mjesta za kvalitetan kreativan poduhvat koji ne druguje s kičerajem i banalnošću, da ne kažem prostitucijom prekrojavanjem 'svjetskih žvaka', posebno onih iz Italije, Njemačke, obiju Amerika i Britanije, a u zadnje vrijeme i Francuske.



Prije svega, slobodno ću reći da me ovaj impozantan rad s ovoliko poprilično različitih glazbenika neodoljivo podsjeća na hrabrost Bryan Ferryja koji umije spojiti alternativce, tvrde rockere, punkere, šlageraše, jazzere, gomilu studijskih maestra, producenata, crnaca i bjelaca, no ipak nije Ferryjevski pop-rock/ new-romantics, ali po senzibilitetu nimalo ne bježi od njega. Maja je ovdje sastavila elektroničare, metalce, alternativce, progressive rockere, hip-hopere, indie-rockere i svašta još, ma da ih zajedno stavite na okup, na neki tulum, svatko bi otkačio na svoj način možda negirajući Šušakov interes za metal, punk i alternativu, a Labošov za electro-house i elektronski underground, a Nikšin i Tenin za kraut/progressive-rock. Pretpostaviti ću da je Majin milje i slušno-utjecajni radar hvatao sasvim drugačije stilske strukture od primjerice soft-rocka a'la Pavel (uvodna rasplesana "Mediteranska" na stihove Enesa Kiševića "Između dva krika" sa zamamnim brass dionicama), mračnijeg indie-popa (također plesna "Prazan hod"), Stingovsko-Van Morrissonovske/ Gabrielovsko-Kate Bushovske baladičnosti (fantastična pastorala "Dok držiš me za ruku" s folk motivima koji se, nažalost ne čuju u videospotu objavljenom početkom 2017. jer je na albumu snimljena daleko bolja, meni fantastična varijanta), americane ("Kada ne bi imao strah"), čak i Caveovske ambijentalnosti ("Budi jak" - spot također datira iz 2017., a ritam na spotu je, nažalost elektronski i ne dočarava svo lijepo mračnjaštvo kakvo umije ispoljiti i Zvonka Obajdin - Svemir), a posebno je iznenađenje ranije spomenuta "Dlan o dlan" sa sakralnom atmosferom u kojoj se minimalističkom gradacijom postepeno diže dinamika kulminirajući vokalnim polukanonima pokazujući Majin artistički smisao za sasvim jednostavan, ali vraški efektan himničan aranžman kakvog se ne bi posramio niti neki vrlo razvikan post-rock izvođač, pa niti PJ Harvey s posljednjeg, monumentalnog albuma "The Hope Six Demolition Project" koji se sa strašću gledao i upijao na InMusicu 2016. pred najmanje 10-15-20 tisuća promatrača. Ne, ne znam i ne mogu ocijeniti koliko tamo stane ljudi, nemam pojma, možda manje, možda pretjerujem o cifri…



I tako od pjesme do pjesme; u svakoj se osjeća raznolikost ideja s kompaktnim učincima izlazeći iz okvira klasičnog hrvatskog popa dosezavši čak i etno/ world-music konotacije poput Lidije Bajuk ili Dunje Knebl (bajkovita akustična minijaturna radio drama "Bog svemir" s odličnim gudačkim dionicama i polu-spokenword elanom, te završna "Juha"), sve do neočekivanih klavirskih jazzy šlagera ("Tiho" i već navedena "Nećemo se naći"), a tu je i prava pravcata kantautorska elegija za akustičnu gitaru koja bi se komotno mogla poistovjetiti s ranim albumima Nine Romić ("My song" s refrenom Dedićeve "Što me čini sretnom"). Ali, ama baš svaka pjesma pokazuje kako je neprimjereno ih uspoređivati s ovakvim velikanima jer je Maja namjerno izbjegla ono kopiranstvo i šabanski šablonizam kakav vlada na najvećem dijelu naše estrade gdje se u oho-ho hitova točno zna tko je što i od koga maznuo drsko prisvojivši, zna se što, ono glavno i nacifrano što diže narod, kao autorski legitimitet. Ma moš' misliti…



A tematika je striktno Ferryjevska priča o izgubljenim ljubavima, neuzvraćenim emocijama, koškanjima, nerazumijevanju, stalnim nadmudrivanjima, obilju popuštanja, jasno, radi se o tipičnim patetikama u emocijama, ali na svu sreću, Maja to zna veoma elokventno i dovitljivo uokviriti i vokalom i glazbom koja, kako sam već rekao definitivno izlazi izvan okvira našeg tipičnog zabavnjačkog popa kakav se standardno nameće sam po sebi od festivala do festivala i od mnogobrojnih radio urednika koji serviraju jedne te iste pjesme na svojim play listama dovodeći slušatelje u poziciju da traže druge radio stanice i drugačije oblike izražavanja. Nije ovo neki alternativnije sređen pop, već vrlo moderna slušljiva opozicija klasicizmu NAŠE, a ne tamo neke TUĐE zabavnjačke estrade; ovo je krcato senzibilnom iskrenošću bez ikakve bahatosti i tvrdoglavosti, a uronjeno je kroz prizmu doprinosa tih raznolikih glazbenika kojima nije trebalo objašnjavati zašto je ton ovakav ili onakav, a smisao pjesama nije nabacivanje s potentno naglašenim hitom kojeg će otprve ukapirati publika Dalibor Bruna, Miše, Fosila, Valjka ili Thompsona. Ovo je mnogo, mnogo više, na visokoj razini s kompletno osviještenim svjetonazorom bez ikakvih bojazni, kako kaže naslov 'kada ne bih imala strah'. Maja se nema čega plašiti. Osobito ne svoje solističke glazbene karijere. Već sada s ovim debijem je osvojila vrh. Teško mi je uopće pretpostaviti kakav će joj biti naredni rad, ali ne bih želio da ode u smjeru Massima koji nakon onog sjajnog rada s Dorian Gray praši, meni apsolutno neinteresantne zabavnjake za domaćice i ljubitelje standardne 'poganske' glazbe koja čak nije niti za 'pogo', ali eto, jako je unosna kad Mišo digne ruku, a pokojni Dragojević jeca kako prazan sjedi za klavirom… Šta bi bilo da Maja pjeva kako nema inspiraciju kad se ufurava u neku kazališnu ulogu? E, to bi bilo puno zanimljivije, no ovdje se pokazala iznimnom autoricom koja zna baratati, a bome i odabrati ekipu koja, hvala ti dragi Bože, nije iz sektora ljudskih resursa zaduženih za kompletni emotivni debilizam na medijima. Bravo Maja!

Naslovi: 1.Mediteranska (Između dva krika, Enes Kišević), 2.Prazan hod, 3.Dok držiš me za ruku, 4.Kada ne bi imao strah, 5.Budi jak, 6.Dlan o dlan, 7.Bog svemir, 8.Tiho, 9.My song, 10.Nećemo se naći, 11.Između nas je šum, 12.Juha

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/08/2018