Bilo bi nezahvalno ovaj koncert pripisati samo Dub FX-u iliti pravim imenom Benjamin Stanfordu, Australcu zbog kojeg se ustvari zagrebački Boogaloo prilično ugodno popunio. Taman onoliko da nije prevelika gužva i da se može nonšalantano plesati. Svi su došli zbog njega i njegove underground karizme koja poprima impozantne relacije. Prvo je valjalo popratiti simpatičnog američkog Grant 'Prezence' Ellmana, njegovog gosta na netom objavljenom albumu "Open Secret Society" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=34973 , a najavljenog kao multiinstrumentalista. Momak je simpatičan hip-hop/ dub/ reggae kreativac s obješenom gitarom iza leđa koju vrlo rijetko koristi, a baš da je multiinstrumentalist, to i nije pokazao. Osim što barata s laptopom, semplerom, DJ-ingom, te vokalom i autorskim hip-hop/ reggae pjesmama (ima 2-3 albuma, tako nešto), tek tu i tamo je nježno zafercao legato gitaru s ponekim sitnim staccatom, gotovo jedva čujnim, no tokom čitavog koncerta se nije odvajao od tog imagea s gitarom iza leđa kao klinac s praćkom u stražnjem džepu hlaća. Mislimo, čemu čitavo vrijeme tegliti gitaru po pozornici ako je ne koristiš? Znao je zasvirati melodiku, par tonova koji se nauče u drugom razredu osnovne škole i to je to. Znači DJ, gitarist i melodikaš, a to baš i ne spada u pojam glazbenika koji barata s mnogo instrumenata. Možeš uzeti i violinu, nakon frule i melodike, a što ćeš odsvirati, eh... samo pišteće zvukove iz dječjeg vrtića. Kasnije mu se pridružila gošća na vokalu koju je nazvao sestra, no to je Alais Clay, (rođena u Barranquilli u Kolumbiji, odrasla u Miamiju, a smještena između Kostarike i Colorada, Alais surađuje sa širokim rasponom glazbenih utjecaja, globalnih umjetnika i producenata kako bi stvorila prepoznatljivu, dvojezičnu diskografiju svjesnih glazbenih frekvencija ukorijenjenih u planetarnom upravljanju), a u principu se pokazalo da je to bila uvertira, sasvim solidna za nastavak večeri. Njih dvoje su kombinirani progres u Dub FX scenariju na ovoj turneji. Taj početni dio koncerta smo odgledali s pola uha i oka, ali bilo je publike koja je plesala i evidentno uživala jer je upravo došla baš na TO, a ne na nešto drugo.

Znali smo si postavljati pitanje gdje su nestali rastafarijanci. Doduše, u hrvatskoj metropoli ih ionako nije bilo u nekoj kvantiteti, večeras su se mogli prebrojati na prste jedne ruke, no kultura napretka je ostala u mladoj i modernoj publici koja ne ferma mrtve heroje, već traži suvremenu, prije svega zabavu, ples, druženje i adekvatan bijeg iz stvarnosti u njenu zabavnu, čak i nesvjesnu, ničim izazvanu analizu.

Dub FX je baš upravo takav izvođač za nas mlade i podložne korupciji o kojoj ne razmišljamo previše. On sa svojim beat-box efektima, nekoć ih je naš stari Horvi usporedio s 'vox-extended' tehnikom, praktički zamjeni čitav bend. Vokalno improvizira čitav klasičan rock ritam - bas-bubanj-činele-fuzz i onda nadodaje nama lijepe efekte svih mogućih žanrova u podlozi, te nam je puna dva sata repao, malo politički srao, malo emotivno, svašta angažirano, poluangažirano i apsolutno bezvezno, no vitalan mu je bio fantastičan saksofonist Woodnote koji je najbolji dio ovog čitavog spektakla. Ljudi su na ovaj koncert došli zbog glazbe i plesa, nisu došli zbog socio-političkih uvjerenja, Woodnote je na saksofonu imao malu zastavu Palestine koja je postala vrlo tražena.

Naravno, kad je Dub FX izašao na pozornicu, Boogaloo se pretvorio u plesni podij. Nas dvoje smo gledali i cure i dečke, rasplesana i vedra lica ljepote, te smo dobili oduševljavajući set od čak puna 2 sata dance-energije u fuzijama žanrova, baš onako kako su nekoć znatiželjnici dolazili na koncerte angažiranih punkera i new-wave izvođača, a da ama baš ništa nisu kontali o čemu govore The Stranglers, Gang Of Four, Talking Heads, Public Image Ltd., to jest, malo tko je fluktirao i doživljavao njegov socio-politički, a više zabavan stav, no još je uvijek angažiran. Izveo nam je skoro čitav novi, spomenuti album. Matrica gotovo i da nije bilo. Svaku pjesmu je počeo s beat-box tehnikom, znao je odugovlačiti jer nije pogodio pravi beat, ali u kompletu, ovaj koncert je bio upravo zbog toga 'live', a ne sinkronizacija matrice kao što se dalo uočiti kod predizvođača. Njemu praktički i ne treba bubnjar i bas gitara, on sve to odradi vokalno u sempleru što je kasnije kroz koncert pokazao, ali tada postaje dosadan i manje inventivan upadajući u konzekventne šablone beat-box konstrukcije. Jest, zanimljiv je na par minuta, ali onda postaje bezvezan jer je čitava scena zaboravila ili apsolutno nema pojma 'boing-boom-tschak' Kraftwerk.

Nismo sigurni, ni Ćićo, ni Mićo, nas dvoje smo u diobi razmišljanja oko ovog koncerta koji je bio odličan za nas dvoje mladih, a za one starce, nimalo nas nije briga. Tko je bio, vjerojatno mu je bilo odlično kao i nama.

čićo i mićo // 29/09/2025