Glavna obilježja ovogodišnjeg, 17. izdanja InMusic Festivala su prije svega bile grandiozne video projekcije velikih zvijezda na najvećem, Main stageu kao da su se izvođači i njihovi dizajneri unaprijed pripremili za takmičenje u vizualizacijama i scenskim efektima s raskošnim, različitim i vrlo pronicljivim, u tančine detaljiziranim izvedbama. Podsjetilo je to na onaj pradavni proto-identitet ranih Pink Floyd s konca 60-ih godina kada je pokojni genije Roger Keith Syd Barrett na koncertima zahtjevao specijalne psihodelične svjetlosne efekte koji se danas spram ovih tehnoloških čudesa doimaju smiješno plitkim, jednostavnim, a i zbunjujućim ne dajući nikakav iole bitan sadržaj osim scenskog.

Druga stvar koju sam primjetio tek dan kasnije jest zastava Palestine koja se nalazila na jednom od gitarskih pojačala Main stagea što je možda čak i previše samozatajno demostrirala protiv rata u Gazi, a treća činjenica da se kroz 3 dana na 3 pozornice (Main, World Music i Hidden Stage) izredala plejada izvođača s Balkana od Rumunjske, Bugarske, Makedonije, Grčke, Srbije, Slovenije, te naravno Hrvatske, možemo reći djelomice i BiH. Jedino su manjkali predstavnici Crne Gore, Kosova i Albanije, te Turske s obzirom da zapadni dio Istanbula sve do granice s Bugarskom i Grčkom pripada Balkanskom poluotoku. Pa se s ponosom može konstatirati da ipak nije sav show-biz na InMusicu pojela britansko-američka velebna produkcija kao što je to izgledalo prije desetak godina. Jedna od vitalnih spona svakog InMusica su vremenske prilike. Imali smo ih svakojakih u proteklih 16 godina od onih hladnih kiša, općih potopa i smrzavanja na +10, sjetite se 2010. kada su nastupali Alice In Chains ili 2013. s Iggy Popom, te 2015. kada su skoro sva 3 dana vladali promrzli nosevi, a bilo je bome i onih vraško vrelih, a pa takav upravo bješe ovaj bez ijednog oblačka. Umjesto kiše curio je znoj...

Dan prvi, srijeda 23/06/2025

Prvog dana malo je krenulo ah-eh-ih-oh-uh. Čekalo se podulje na vrelini sunca kada je usahla repa, od vrućine može da se krepa, da se otvore vrata zbog nekih čisto tehničkih poteškoća, a kad se počelo ulaziti na Main stageu je već nastupao rumunjski četverac DIMITRI'S BATS koji mi se učinio poput standardnih britanskih indie-pop/rock bendova, ali ne bih ništa mogao konkretnije reći jer sam zbog tog kuršlusa stigao tek na zadnju pjesmu. Da odmah kažem, neke izvođače sam radi pretrpanosti programa i gužve s obavezama propustio, zato se ispričavam komšijama iz Beograda, proširenom trojcu ŠKOFJA LOKA (s još jedno 3-4 muzičara) čijih niti jedan ton i mig nisam čuo i vidio. Naime, na ovome festivalu u pomoć mi je pristigla naša nova terpeutkinja Tia ZZ:)) kao fotograf, a kako nikad do sada nije bila na InMusicu, čekao sam je podulje vrijeme dok se dokoturala sa završnog ispita kojeg taj dan nije položila. LIKA KOLORADO je odsvirala svojih pola sata dosta mlohavo spram onih studijskih radova uronivši u hipstersko gnjecav melankoličan zvučni koloplet. Sada već ćelavi frontmen Filip Riđički, nekoć sjajan bubnjar, te gitarist Vanja Senčar ostali su mi u daleko boljem sjećanju kada su bili Luft, al' jbga, to bješe pred 15-ak i više godina. Vremena se mjenjaju... Ali, događaje na tom drugom World Stageu obilježio je jedan sasvim neočekivani detalj, tko je promatrao bolje. Od onih nekoliko zaštitara, bio je jedan mladi visoki dečko koji je od prvog trenutka dana očito trpio torturu ispiranja mozga 'ajoj, gde sam to došao, pobogu pa kakva je ovo mjuza?'. Kovitlao je očima, grickao plastičnu bočicu vode, stenjao, meškoljio se u anksioznosti, a vidljivo nije rocker nego sluša narodnjake i ništa mu nije bilo bistro što okupljena publika doživljava u ovakvoj glupoj glazbi punoj nabijanja, buke i nemelodičnih krikova. Jasno, to je njemu neshvatljiva kvantna fizika i zato zaslužuje biti neočekivano alternativna tiha zvijezda World Music Stagea kome nitko nije dao mogućnost izraza pobune i revolta da svima kaže 'i tebe sam sit kafano, dabogda da se zapalila'. Da je na pozornici bio neki trap turbo folk s armonikom dugmetarom i Haris Džinović, da vidiš kako bi mu se lice ozarilo! Dečko je bio i drugi dan, a trećeg ga više nije bilo. Možda je, u najblažem slučaju, doživio slom živaca. Nije valjda samoubojstvo, pričalo bi se po selu i kafanama koje još nisu izgorjele... Uh, nije dečko vidio moju najavu u kojoj sam lijepo naveo 'nema cajki, trap-folka i Thompsona'. Komšije MONOHROM iz Novog Sada, alt-rock četverac s tri kreativno poetski sročena albuma na srpskom jeziku od 2016. naovamo su ispočetka krenuli dosta žestoko s ponešto post-grunge i funk elana (basist im je odličan), pa se kasnije iz simpatično-zabavnog sižea dosta razvodnili, eh, tu je i set-lista bila dosta bitna koju nisu najadekvatnije posložili pokazavši da još uvijek ipak nisu bend za Main Stage. Nakon njih došli su britanski YARD ACT, čvrsti post-punk iz Leedsa koji slijedi konotacije funka i madchester-popa s neočekivanim de-kompozicijskim frakturama saksofona, te gitarista Sam Shipstonea koji koristi intrigantne škripove. Poneke kompozicije im pokazuju i sklonost ka The Pop Group razmrdanosti, a lirski kontekst je vrlo snažan socio-politički angažman, posebice s hvaljenog debija "The Overload" (2022) na kome je i bio akcentiran repertoar. Drugi album "Where's My Utopia?" (2024) bolje sjeda u klupskim dance prostorima, a brkovi koji su očito postali novi simbol mačo muškosti, ovdje je bio pretenciozan image frontmena James Smitha kojeg s takvim izgledom teško da se može shvatiti ozbiljno. Netom nakon nastupa sreo sam kolegu Vedrana Harču (www.ravnododna.com) koji mi je potvrdio moj subjektivni dojam 'sve je to ok, ali fali prava pjesma, za pola sata zaboraviš'. E, a onda je došao jedan od prvih najboljih momenata čutavog festivala. Kao što sam i pretpostavljao, Hidden Stage još uvijek ima nevjerojatan kapacitet undergrounda i nekomercijalne glazbe. Ako niste primjetili, mene na kao izvjestitelja s InMusica nije bilo već jako dugo (od 2018.), godine me stišću i naporno mi je to odraditi. Samo kao disclaimer, kasnije sam u Press centru sreo momčinu koja radi za agenciju HINA, te mi kroz razgovor rekao da uopće ne posjećuje taj 'hidden' jer su tamo samo nekakve gluposti i bezvezarije. Jebate. Sad i jeste jasno zašto veliki mediji ne spominju tamo 'neke male' i beznačajne izvođače. Bitni su oni veliki i najveći, rockere u potrganim patikama bez kinte u džepu nitko od njih neće spomenuti. Na svu sreću, tu sam ja. Mene to daleko više zanima od šminkeraja i mainstreama, kako mi nedavno reče jedan novinar-kolega 'ti Horvi pišeš o onima za koje samo znaju članovi benda i ti', što je veliki kompliment kao upućen pokojnom John Peelu. Treba se obrazovati, saznati i istražiti, te pripremiti za budućnost, a ne sadašnjost i prošlost. Elem, veliko iznenađenje sva 3 dana su bili 'superval' bendovi, mladi ljudi, dečki i cure u najboljim teen/ post-adolescentnim godinama što su dobili priliku na ovakvom velikom happeningu. LINIJA 109, mladi zagrebački ženski četverac nazvan po autobusnoj liniji koja prometuje od Črnomerca do Dugava gdje su išle u školu su otprašile fantastičan koncert da sam se zabezeknuo. Pop-noise s dvije gitare, bubnjevima i basom, autorskim pjesmama na hrvatskom jeziku zvuče posve ispeglano i dotjerano za Main Stage da pometnu sve one velike zvijezde pod tepih. Njihova kombinacija psihodelije, shoegazea i eksplozija u kompleksnim aranžmanima ostavljaju bez daha u spoju MBV, Nirvane, The Jesus And Mary Chain, mnogih alter-rock i noise bendova, a valja napomenuti da su sve završile muzičku školu, te da je frontwoman i gitaristica Sara kćerka velikog Brune Vorberga, bubnjara Peach Pit koji nije htio doći na ovaj koncert šetajući psa po Sljemenu. Nije htio dati 100 € što mi je razumljivo, ali zato je tu bila njena mama Ksenija, a pretpostavljam i dio familije ostalih djevojaka. Kako god, ostavile su sjajan, savršen i najbolji svirački dojam tog prvog dana. Samo jedno pitanje Bruni koji mi je pred više od desetak godina besplatno poklonio dječju sjedalicu za bicikl na kojoj se vozila Sara, a potom moj sin koji danas ima 15 godina: da li si uopće vjerovao da će krenuti tvojim stopama i možda biti bolja od tebe i tvojeg benda? MITSUNE, japanski kvartet sa sjedištem u Berlinu nakićen šarolikom garderobom, tribal ritmovima, pentatonikom, naglim vokalno muško-ženskim izmjenama, polifonijom s adekvatnim eksperimentalno-ekspresivnim istočnjačkim tradicionalno-kulturološkim fuzijama u kojima se isprepliće duboka i bogata ostavština drevne kulture s relativno modernijim ambijentima uključujući i povremeni free-jazz, malo ganja emocija imao je odličan nastup na kome se takoreći moglo sjediti, a onda sam skužil, jebate, pukel mi je đon na sajmonicama. Nit' plesao, nit' đipao, moralo se dogoditi na ovakvom vrlo mirnom nastupu. Slevenski trojac balans (je, tak se piše, vse z malim črkama) je opravdao svoj sjajan future-pop/ dance bas gitare i bubnjeva uz psihodelične vokale abnormalno mršavih Andrej Pervanje i Kristin Čona koji dodaju melodične uzorke u estetskim poboljšanjima post-punk/ post-rock/ dance rock stila z zelo zanimliva oblačila. Moram spomenuti da je na ovom InMusicu bilo mnogo publike z dežele, a kad sam pričao s njima, svi su se čudili da vem slovenščino. Ampak isti jezik je moja hrvaška kakjavčina in slovenščina. Što se tiče irskih zvijezda FONTAINES D.C., oni su bili prvi što su iskoristili prednost velike pozornice s audio-vizualnim efektima. Šminkerski dotjerni počeli su s onim dobro znanim pjesmama koje duguju ostavštini Sonic Youth zaredavši par hitova s nelodičnim gitarama i ponekom žešćom pjesmom, nonšalantno prošarali po bogatoj i slavnoj diskografiji pokazavši da imaju uistinu masivan zvuk za velike pozornice. Ovdje su zvučali puno bolje nego na studijskim radovima, pogotovo zadnjem "Romance" (2024). Uronili su i neke poznate laganice i balade raspojasavši 20 tisuća ljudi ili koliko već, a tu se nema što komentirati poput onog zaštitara 'i tebe sam sit kafano'. Ovi okupljeni ljudi trebaju pravu indie-rock kafanu i biti će vatrogasci ako je neki šuft zapali.

Pogledao sam Hidden stage, tamo sviraše nizozemski trojac TEXOPRINT, jebeno dobar noise-punk/ post-hardcore, a jebate, svi su plesali ko' da smo na Fugazi 1995. u Ljubljani, ili ranije na snimanju onog legendarnog spota "Waiting room" iz 1989. Ma, genijalni momci, druga velika stvar ovog InMusica kaj se mene tiče. Pored mene je bio neki dugokosi, koliko mi se činilo crnac, a kad je svirka završila, shvatim, on je Talijan iz Venecije, samo se toliko osunčao na Jarunu došavši nekoliko dana ranije baš za ovakve žestoke bendove. THE STREETS sam se plašio da ponovno Mike Skinner ne repetira onaj nemušti nastup od prije desetak godina; ovaj puta je imao kompletnu sekciju pratećih glazbenika bez samplera i DJ-a, fala Bogu, shvatio je, te se koncert sveo na zanimljivu kombinaciju trip-hop/ hip-hop, s ponekim dance ubodima, ali ono što jest najbitnije su njegove priče u stilu The Last Poets, prvih repera koji se ustvari niti ne osjećaju reperima. Mike je bio odličan showman punih sat vremena.

Baš mi nije bilo jasno što će francuski monotoni šminkeri AIR napraviti na ovao velikoj pozornici, ali sam se zajebao. Pred prepunim auditorijem su nonšalantno izveli krucijalno važne pjesme iz dugačke karijere uz fantastičan video prikaz koji me baš i naveo da razmišljam o Floydima i pokojnom Syd Barrettu: Air pjesme su ionako sentimentalne i beskrvne, lijepe i osjećajne, ali nikad ih nisam doživljavao da mogu biti interpretirane pred ovako ogromnim auditorijom. Počeli su psihodelično, a onda odmah izveli "Sexy boy" i pokupili zanos publike. Malo teško je za povjerovati da su ova tri gospodina na klavijaturama, bas gitari i bubnjevima s kontemplacijom soft-rocka i ambient-popa prihvaćeni u širokom društvu elektronike. Oni su ustvari analogni soft-rock bend, a ne elektronika, sve sviraju čisto, međutim njihovi dizajneri su im priuštili spomenuti Pink Floyd ugođaj. Kako davno reče Bowie kad je gledao The Human Legue u početcima, tamo negdje 1977/78 'vidio sam budućnost pop glazbe', tako se za ovaj nastup Air može reći 'vidio sam prošlost pop glazbe u novom dizajnu'. Još na koncu prvog dana sam pogledao, ma nešto najbolje za srce i moju dušu - irski YARD, trojac s gitarom i dva syntha odvalivši electro-industrial/ post-punk/ EBM nalik na The Young Gods, Ministry i Cabaret Voltaire s elementima The Chemical Brothers, totalno rasplešavši publiku s gruvačinom do iznemoglosti. Nisu imali bubnjeve, samplirali su ritmove, ali njuza i energija su im visokokalorični oktan eksplozije. Imaju samo nekoliko stvari i EP izdanja na bandcampu, a vjerujte, po onome što sam vidio i čuo je fantastično, agresivno i uzbudljivo. E, da ovo nisam vidio i čuo poput 20 tisuća nezainteresiranih, ostao bih bez znanja o jednom izuzetno moćnom i kvalitetnom future bendu.

horvi // 26/06/2025