Preužasnog li provoda, čudo jedno. Sve je išlo naopako od trenutka kad smo izašle iz vlaka. Dobro da smo se uopće vratile žive. Kako su stvari krenule, više me ništa nije moglo začuditi.

Prvo smo ostale bez rezerviranog smještaja, i nakon višesatnog prepucavanja, s vrlo neugodnim i bezobraznim austrijankama, jedva našle novi, iz kojeg smo pobjegle dan ranije kako nam je bilo divno. Osušena krv na zavjesicama i dva tuša u jednoj kabini sa staklenim vratima je sve što ću reći. Uglavnom užas.

Onda se dokopamo Festivala, a kako nitko baš ne govori engleski, ništa nije označeno, ni na njemačkom ni na engleskom, osim nekih zloslutnih plakata na kojima se spominjao Tool, preživimo i pola sata dugo pješačenje kroz smećem zatrpani kamp pun blata i mrtvih pijanih tinejđera, spustimo se niz šljunkom prekrivenu, gotovo okomitu, nizbrdicu bez ograde, okružene gomilom pijanih ljudi sa sumnjivom ravnotežom, i konačno nađemo nekoga tko govori engleski i pitamo kog vraga im znači onaj natpis za Tool. Mi smo ga prevele kao ''Tool otkazan. Pjevač bolestan.'' ali nismo željele vjerovati svojem njemačkom jer ga ne znamo. No, očito ga znamo dovoljno jer su Tool doista bili otkazali. E tu je meni već puknuo film i stvarno je malo falilo da se pokupim doma prvim vlakom. Da nije bilo Nine Iinch Nailsa idući dan, i moje sestre koja je pokušavala nekako to sve izvući na dobro, vjerojatno bih i otišla doma. Ah, samo da spomenem da su nas u svakoj prilici pokušavali prevariti za novce kad god smo nešto kupovale. Zar misle da stranci ne znaju računati? Strašno. Nije nam preostalo ništa drugo nego gledati Eagles Of Death Metal, koji su zvučali identično kao u Zagrebu. Prvi put je još bilo i zabavno, ali kad to sve čujete opet, a oni počnu davati identične izjave onima iz Zagreba, ajde bježi. Odi se doma uštimat. Kroz gomile pijanih ljudi smo se probile do drugog stejđa gdje smo morale paziti da nas ne porigaju, zaliju, padnu na nas ili nešto peto. Nemam pojma tko je svirao jer nigdje nije pisalo, a nije baš da su se držali rasporeda zbog svih tih otkazivanja na sve strane.

Osim bendova bilo je i raznih drugih izvora zabave. Najpopularniji je bio bungee jumping koji se skakao bez prestanka dan i noć. Sumnjam da je 1% tih ljudi bilo trijezno. Treće najposjećenije mjesto, nakon bungee štanda i WC-a, je bio bakomat. Tamo je isto stalno bio red. Za one koji vole nuždu obavljati na finjaka bio je postavljen VIP WC s crvenim tepihom i redarima ispred. Bilo je zabavno gledati pijane ljude kako fino čekaju u redu i onda se popikavaju i pužu po stepenicama prekrivenim crvenim tepihom do lijepo ukrašenog WC-a s buketima cvijeća. Mi smo se zadovoljile i običnim WC-om. Čak je uvijek bilo papira. Od hrane je bilo svega i svačega, a bome i od pića. A moglo se i prebirati po CD-ima, odjeći, ispirsati se ili tetovirati ili malo zaleći u Nokia šatoru. Tamo nas je prvu večer zabavljao mladić koji je bio toliko pijan da nije mogao hodati nego se pri pokušaju te komplicirane radnje skljokao nakon drugog koraka i ostao spavati na podu. Šešir i sunčane naočale nije skidao cijelo vrijeme i malo ih ja čak i popravio prije nego je zalego. Onda je zapeo za oko nekom veseljaku obučenom u medvjeda, pa su zajedno odbauljali u noć. Bilo je tek devet sati.

Headlineri večeri su na kraju, ni krivi ni dužni, ispali Silverchair. Bože me sačuvaj. Pjevač i gitarist Daniel Johns, osim što voli Natalie Imbrugliu, voli i ''Pirate s Kariba'' koji su očito inspirirali njegov trenutni image, pa sam samo čekala da mu neka papiga sleti na rame. Silverchair mi nikada nisu bili ni najmanje zanimljivi. Niti jedna njihova pjesma mi nije ušla u uho ni kao prolazni hit, a Daniel je bio toliko iritantan sa svojim ''Ajde sad svi ovo… Ajde sad svi ono…'' spikama da sam mislila da će mi glava eksplodirati ako još jednom tako nešto kaže. Većina publike se fino ukampirala pred veliki ekran, sjedila na podu i ''gledala'' koncert. Ludnica. Nakon njih smo se kroz mrak zaputile u nepoznatom smjeru nadajući se da ćemo nabasati na bus za grad. A kad tamo ni domaći ne znaju gdje se ide, kuda ide koji bus, kada ide, ništa. Nakon par presjedanja smo se uspjele nekako dokopati svoje sobe. Nakon još davljenja od strane neugodne djevojke s recepcije za dobro jutro shvatile smo da nam se sprema kiša. Ah, veselju nije bilo kraja. Iako smo htjele stići na Overflow, koji su svirali taj dan, to nam nije pošlo za rukom zbog sve te neprekidne gnjavaže sa smještajem, kiše i kašnjenja na bus za koji nitko nikad nije znao do kuda točno ide. Na kraju smo došle na njemačke Beatsteaks. Austrijanci ih vole, to je bilo vrlo očito, ali takva vrsta MTV punka meni nikad nije bila nešto čemu bih posvetila svoju pažnju. Ljudi je bilo duplo više nego dan ranije, vjerojatno jer su svirali Die Arzte, tako da čisto sumnjam da je puno ljudi vratilo svoju ulaznicu zbog otkazivanja Tool-a. Jedva da se moglo hodati od gužve, a prava zabava je nastala kad je nakon kratke stanke počela opet padati kiša. Kako to na Frequencyju očito nije rijetka pojava svi su bili spremni pa su nam bacali kabanice sa svih strana. Nokia je bila posebno uspješna, pa je većina ljudi okolo jezdila obučena u ogromne bijele vreće-kabanice i smo svi izgledali ko hrpa (pijanih) spermija na putu k jajnoj stanici. Ajde, to je bar bilo smiješno. Na maloj pozornici su svirali The Good, The Bad And The Queen koji su bili skroz simpatični, a bilo je i lijepo vidjeti sve te glazbenike zajedno na pozornici. Damona Albarna i Paula Simonona posebno. Za njihovog nastupa je vladala čisto lijepa atmosfera, valjda zato jer su svi pijani klinci ostali na velikoj pozornici skakati na Beatsteaks. Ali što je lijepo kratko traje, pa smo se uskoro opet zaputile u drugom smjeru gdje Beatsteaks nisu prestajali svirati cijelu vječnost. Dok su se na pozornicu popeli NIN kiša je već čisto solidno padala, do pozornice se nije moglo nikako jer je sve bilo natrpano tisućama ljudi koje su čuvale mjesto za Die Arzte. Prekrasno. Stvarno prava publika za NIN. NIN su bili stvarno super i tek mi se nakon njih malo popravilo raspoloženje, iako sam ih veći dio nastupa bila prisiljena gledati iz nekog kretenskog kuta iz kojeg se nije moglo uživati u cijelom vizualnom dijelu koncerta, iako smo bile poprilično blizu pozornice. Setlista je bila u the best of stilu, ali većinu publike to uopće nije zanimalo pa je doček svake pjesme bio vrlo mlak, ljudi su telefonirali i stajali leđima okrenuti pozornici i to u prvom redu. Nisam mogla vjerovati. To je valjda bilo toliko pretjerano da je i Trent Reznor malo ispalio na živce nakon ''Closer'' i pitao publiku da koji im je k… Što su bukirani između dva njemačka benda i sad svi samo čekaju da oni završe i odu? Pa eto, šta pita kad zna odgovor. Kasnije je na službenoj stranici NIN osvanula Trentova izjava da im je to bio najgori koncert na turneji i definitivno najgora publika ikad. Sve je rekao. Die Arzte nije nešto čemu smo se željele izložiti, pa smo se nakon NIN uputile kući. Većina ljudi je tek sada išla na koncert, pa su se iz kampa slijevale gomile ljudi. Nakon svega toga se više stvarno nismo mogle uzrujavati, pa smo se davile od smijeha cijelim putem do doma. Kiša je pljuštala, a mi smo po blatu u bijelim kabanicama bauljale prema izlazu. Ljudi oko nas teturaju, padaju u grmlje, rigaju po svuda, leže po podu, kamp je izgledao ko Jakuševac. Neki tip ispred nas je bio toliko pijan, fascinantno nešto. Ide i tetura sim-tam, pa malo odluta u šumu sa strane, pa se malo bori s nevidljivim neprijateljima, pa se trza i popikava... Ali našao je put do izlaza. Svaka čast. Iduće jutro kiša je i dalje padala, pa smo zaključile da nam je dosta Salzburga, kiše i hladnoće, neugodnih ljudi i pijanih tinejđera i zaputile se natrag u Zagreb. Koliko smo se super zabavile dovoljno govori to što smo skoro od sreće izgrlile i izljubile suputnike u kupeu kad smo iz Austrije prešle u Sloveniju.

ana // 10/09/2007

> vidi sve fotke // see all photos