Na dve pozornice (velikoj, open air "Sun stage" i manjoj, zatvorenoj "Moon stage") su u ta dva dana 60tak kilometara zapadno od Beča, prodefilirali veliki i "manji" bendovi i donijeli nam jedan jako zanimljiv glazbeni vikend. Nažalost, Amy Winehouse je otpala iz najavljivanog line-upa, čime je program zasigurno izgubio trenutno vrlo zanimljivu glazbenu atrakciju kojoj smo se jako veselili, ali štajetuje, rekli smo sami sebi, i uputili se u petak u St. Pölten.

Dan #1: "Smack my photo up"

Za vrijeme dok smo čekali u podužem redu za novinarske akreditacije, mogli smo čuti Kosheen (@ terapija / www.kosheen.com) koji su odsvirali svojih 3-4 popularna hita, uz popunjavanje prostora između spomenutih ostalim, meni osobno manje zanimljivim stvarima. Ajde, nije nam bilo toliko žao.

Brzo nošenje stvari u kamp i ultra brzo podizanje šatora, te trk na Calexico (www.casadecalexico.com) - taman smo zakasnili toliko da je fotografiranje benda bilo završeno (samo prve tri pjesme svakog benda je dozvoljeno fotkati, klasična procedura na festivalima i velikim koncertima), a moja dva pokušaja da to učinim iz publike su vrlo brzo osujećena opomenama marljivih redara koji su po danu i uz ne tako velik broj ljudi imali olakšan posao. Enivej, našoj publici itekako poznati "američki Meksikanci", još jednom su me oduševili uživo - mislim, nije da je to glazba koju slušam svaki tjedan i nije da su mi svi njihovi albumi nešto najnaj, ali vidjeti ih uživo, nešto je sasvim posebno. A da ne pričam o tome koji je Joey Burns faca - ne samo da se publici obraćao na njemačkom (kao uostalom i kod nas na hrvatskom), nego se vidi da i on i ekipa uživaju na stageu. A pogotovo kada su pred kraj nesebično podijelili pozornicu s Babylon Circusom (www.babyloncircus.net), francuskim bendom koji je otvorio festival i kojeg nažalost nismo uspjeli vidjeti. Odsvirali su neku meni ne znanu stvar na francuskom, a potom i za kraj "Crystal Frontier", pojačanu članovima spomenutog Cirkusa - finale odličnog nastupa bez presedana! A onda dok su još pred kraj stvari prešli na "Guns of Brixton" od The Clash, mojem oduševljenju nije bilo kraja! Zajedno s dijelom "Love will tear us apart" od Joy Division kojeg su odsvirali ranije, na kraju koncerta sam im doslovno skinuo kapu!

Nakon njih, Silbermond (www.silbermond.de) (iliti "Silver moon" na engleskom). Njemački četvorka predvođena atraktivnom pjevačicom piči nekakav gitarama nabrijani pop-rock - ništa spektakularno (iako dosta glazbeno široko), ali čisto OK za pogledat i poslušat. Odnosno, bolje rečeno, za lagano opuštanje od odličnih Calexica do prvih velikih zvijezda festivala. A da su velike zvijezde, The Prodigy (@ terapija / http://www.theprodigy.com) odnosno njihov management je dokazao neveselom viješću koju sam saznao čekajući da uđem u foto prolaz pred samim koncertom: samo 15 fotografa, prednost imaju tiskani mediji. Jebiga, zvijezde su zvijezde i tu nema pomoći, rekao je jedan kolega i bio potpuno u pravu (kao što vidite, dolje potpisani se ipak snašao iz publike). A sam nastup je onakav kakav sam i očekivao: glasan, mračan i moćan. Zvukom od kojeg su se doslovno tresli i nebo i zemlja, The Prodigy su oduševili masu; hitovi poput "Firestarter" ili "Smack my bitch up" su očekivano zapalili raju do besvjesti. Keith Flint i vokalni kolega mu Maxim su skakali po cijelom stageu (iako Keith izgleda onako malo narkomanski bucmasto) i dizali raju na noge, a meni je posebno na živce išao modni dodatak u obliku gitariste imidža ala Alice Cooper - naime, dijelovi pojedinih pjesama koji su zvučali kao da bi ih mogla proizvodila gitara su bili puštani s matrice, dok je ovaj spomenuti lik skakao i izvodio neke kerefeke (kako se to zapravo radi, pokazat će mu sutra Beastie Boysi, ali o tom malo docnije). "Out of space" je neizbježno prizvala moje srednjoškolske dane, ali sve u svemu, vjerujem da su The Prodigy bili zanimljiviji uživo dok su im bili aktualni ti hitovi. Ili, dok sam ja bio mlađi. Čast da budu zadnji bend te večeri na glavnoj pozornici je pripala njemačkim hip hoperima Die Fantastischen Vier (www.diefantastischenvier.de) koji su meni ispali veće face od ovih prijašnjih, unatoč činjenici da nisam poznavatelj njihova opusa, a njemačkog iz srednje škole se sjećam relativno malo, premalo da bi uživao u njihovim tekstovima. No, očiti partimejkeri, uz očekivano dobar odaziv publike, su zabavljali kako one ispred sebe, tako i one na pozornici, što je sve skupa bilo jako fino gledati, i naravno slušati. Veri kul završetak prvoga dana, sve u svemu.

Dan #2: "We want control" iliti "Tell me party people is that so wrong?"

Drugi dan je terapijskoj ekipi donio uzbudljiviji i ispunjeniji program - nakon jutarnje kavice u obližnjoj Kiki, te zujanja po merchandise (i drugim) štandovima kojih nije manjkalo, prvi je na red došao Donavon Frankenreiter (www.donavonf.com). Iako pomalo germanskog imena, radi se o američkom glazbeniku i surferu, starom prijatelju Jacka Johnsona. I unatoč ostarjelom hipijevskom igledu (vidi fotku), radi se o samo 35 godina starom (mladom?) glazbeniku koji svira glazbu sličnu spomenutom, meni dragom, Johnsonu, uz možda malo više funky zvuka. Sve u svemu, fino. Zatim je na red došlo nešto što smo prigodno nazvali "zagrebačka trojka", zbog činjenice da sva tri benda imaju kultnu publiku kod nas i uvijek garantiraju dobar provod svojim fanovima. Prvi od trojke su bile pustinjske lisice Tinariwen (@ terapija / www.tinariwen.com) - moj prvi susret s tim bendom kojeg su mi ishvalili Pedja i Fyczo je prošao jako dobro - došli su savršeno kao bijeg od skoro pa neizdržljive vrućine vani, u zatvoren prostor "Moon stagea", a hipnotičnost njihovih glazbenih fraza i ritmova je bila savršena prilika za polumeditaciju uz hladno pivo i sakupljanje snage za dugu noć. Definitivno nešto posebno, "ninja alike" ekipa je opravdala hvalospjeve o kojima sam čitao što na terapiji što u drugom glazbenom tisku. A onda nešto sasma drugačije - stop! - cha cha cha! Drugi pripadnik zg trojke je njemačko-čileanske skupina Senor Coconut (www.senor-coconut.com), predvođena karizmatičnim pjevačem Argenisom Britom iz Veneceule. Obrade pop standarada u ča ča ča / mambo / latino stilu, su bile prezabavne i publika, uključujući i terapeutski dvojac, je uživala mrdajući sve više bokove kako se koncert odmicao. Od "Smooth operator" (Sade) i "Beat it" (Micheal Jacsona), preko Kraftwerkovskih "Autobahn", "Robots" i "Tour the France" do "Riders on the storm" i "Smoke on the water", Senor Coconut i njegov veseli orkestar su mi pokazali zašto se njihovi koncerti ne propuštaju! Treći u nizu našoj publici poznatih bendova taj dan su bili nešvilski Lambchop (@ terapija / www.lambchop.net), sa legendarnim Kurtom Wagnerom. Započevši mirno i lagano, u polumraku, završili su nafrljenih gitara, kako samo oni to znaju. Kurtov glas i kul pojava, uz dobre prateće muzičare i još jedan dobar koncert - obzirom da sam letio na drugi stage fotkati The Roots koji su pak zapeli na autocesti, pa letio nazad za 20 minuta na Lambchop, nisam nažalost vidjeo cijelu svirku, ali ono što sam vidio je bilo taman da se veselim njihovom sljedećem koncertu! Spomenuti The Roots (www.theroots.com) su pak naišli na očekivano veći odaziv publike - nije to glazbe koja mene pali, ali moram priznati da su uživo sasma dobra koncertna atrakcija. Svirali su nešto malo i jazzy (što je bila zanimljiva promjena u zvuku!), a opalili su i meni totalni ultra hit "The Seed 2.0", which was very nice :) Nakon njih, prve velike zvijezde večeri, njemački Wir sind Helden (www.wirsindhelden.com). Sa svojom verzijom poluplesnog pop rocka i šarmantnom i tu večer konstantno nasmijanom pjevačicom Judith Holofernes, Heldeni su bili malo osvježenje večeri, na radost brojnih fanova u publici koje su hitovi poput "Müssen nur wollen", "Aurélie", "Gekommen um zu bleiben" te obrada "Why Can't I Be You?" od The Cure, navodili na zborno pjevanje i skakanje. Meni su oni i od prje bili OK, a ovaj nastup je samo zacementirao taj status, odnosno, malo podigao sjajnom gore spomenutom obradom. A onda na red dolaze i zvjezde večeri, te ako se mene, ali sudeći i po brojnosti publike - i njih, pita, zvijezde festivala - Beastie Boys (@ terapija / www.beastieboys.com). Nažalost, opet neugodno iznenađenje u vidu još strožih propisa o fotografiranju spomenutih momaka, tako da na kraju nisam smio s kamerom ne samo u foto prolaz, nego niti u prvi, ograđeni dio ispred pozornice. No, majstori zabavljačko glazbenog zanata kakvi oni jesu, moju žalost zbog činjenice da ih neću fotkati su vrlo brzo bacili u zaborav kako je show odmicao. A kakav je to samo show bio!


Na pozornicu je prvo došao Mix Master Mike koji je sjajnim mixanjem pokazao što znači biti DJ u bendu, a dolaskom Adama Y. (aka MCA), Mikea (aka Mike D) i Adama H. (aka Adrock), oduševljenje publike je doseglo prvi vrhunac večeri. I odmah u glavu - "Intergalactic"! Prvih par pjesama je spomenuta trojka skačući po pozornice repala na Mikeove podloge, a zatim je krenuo i "bendovski dio" u kojem momci uzimaju u ruke instrumente (Mike bubnjevi, MCA bas, a Adrock gitara), te dobivaju dvojicu novih članova na stageu, od kojih jedan zaslužuje opširniji opis. Naime, stalni suradnik benda, klavijaturist Money Mark (www.moneymark.com) koji ima i svoju solo karijeru, je toliki luđak na pozornici da s pravom mogu reći da je on više vremena na koncertu proveo u zraku nego stojeći! I dok je svirao, stalno je skakao, a posebno je bio upečatljiv kada nije imao svoje klavijaturske dionice pa kada bi došao (da, zaboravih napomenuti, momci su bili spickani i u odijelima, onako kako se to od njujorških dječaka i očekuje) napred na pozornicu i po deset puta zaredom skočio visoko u zrak, vrteći se ko malo dijete (ja sam drugi dan to pokušao demonstrirati, ali sam vrlo brzo shvatio koliki je to napor - ako ne vjerujete, probajte sami)!

Dakle, vizualno su bili milina za gledati. Glazbeno pak su mi još jednom dokazali zašto su mi tako kul bend - bilo da su svirali instrumentale što s posljednjeg "The Mix-Up" albuma, što s onih prije (joj, svirali su mi "Song for Junior"!), bilo da su svirali rane punk / HC stvari, bilo da su svirali ultimativne hitove tipa "Ch-Check It Out", "Super Disco Breakin'", "Sure Shot" ili "Body Movin'", Bistići su bili jednostavno predobri! Čuli smo i "Remote Control", "Brass Monkey" a bome i "No sleep 'till Brooklyn", a za kraj, sasma očekivano - "Sabotage"! Koji dernek, koji kaos, luuudilo!!

I za kraj...

Organizaciji festivala sve pohvale: zvuk je bio jako dobar za cijelo vrijeme trajanja festivala, a satnica se poštivala maltene u minutu. Velika masa ljudi, ali bez ikakvog osjećaja gužve, dosta dobro organiziran kamp, a zanimljiv je i način sakupljanja smeća - svaki posjetitelj kada dobiva festivalsku narukvicu plaća dodatnih 5 eura za veliku vreću za smeće koju kada u nedjelju vrati napunjenu, dobije lovu nazad - jednostavno i vrlo efikasno, iako vjerujem da su mase volontera / radnika čistile festivalsko područje dobar dio nedjelje nakon što smo mi napustili kamp (on je btw. bio otvoren do podne - zvuči nevjerojatno, ali je masa ljudi već otišla kada smo se mi ustali oko pola 10). Sve u svemu, misija "Nuke 2007" više nego uspješno obavljena, slijedeća je Air u petak na Šalati, a onda krajem kolovoza i Vip InMusic festival.

Čini se da će to biti jako dobra koncertna godina. :)

sale // 19/07/2007

> vidi sve fotke // see all photos