Novi album izvornih pustinjskh rockera nam ne donosi ništ novog u odnosu na njihovo remek djelo "Amassakoul" iz 2004. A mislim kaj sad možeš tu novoga zmisliti. I dalje se radi o istim ljudima, istim instrumentima i istom stilu pjesma koje su duboku ukorijenjene u tuarešku tradicionalnu folklornu glazbu koja bi po definicji bila nešto kao orijentalne mantre izvedene manje više na klasičnom rock-instrumentariju izuzev bubnjeva koje su zamijenjene udaraljkama. Sve to zvuči zaista pustinjski i mistično sa svim tim glasovima, ponavljanjima, pokličima i prije svega originalno i po meni još autentičnije nego (pokoj mu duši) Ali Farka Toure. Tinariwen su u zadnjih nekoliko godina izraslu u veliku etno i world atrakciju koja bez problema svira i na velikim europskim rock-festivalima poput Roskildea i u čije obožavatelje se ubrajaju i Santana i Robert Plant. Novi album "Aman Iman" je sniman u Gabrieleovim Real World studijima i u svojih 10-tak pjesama nam, osim malo bolje produkcije, predstavlja Tinariwen kakav poznajemo s prošlog albuma koji je pak po meni ipak bio za jedno koplje bolji. Ispada da ako čuješ jedan album da si čul sve i to je onda loše. Ali, ako zavoliš jedan album, voljet ćeš ih sve i to je onda opet dobro. I zato, bez obzira na koji album naletite, nemrete puno fulati. A koncerti ? E to je posebna priča. Ko nije bil prije skoro dvije godine u Aquariusu ima šansu za popravak već za mjesec dana (11.3. opet u Aquariusu).

ocjena albuma [1-10]: 7

le figuar de kranque // 13/02/2007