Ako se 8. travnja održava internacionalni dan Roma, prošli su se tjedan održali zagrebački dani romske glazbe. Oni francuski Joke i Kosan u Vintageu imali su nepobitne elemente glazbe ovih raznovrsnih skupina ljudi u setovima, ali u prvom redu ovim su nas izričajem počastili Paco Baliardo i Barcelona Gipsy Balkan Orchestra u Tvornici, jedni za drugima reprezentativni bendovi koji slave ovu šarenu tradiciju. Kao ljubitelj romske glazbe u najraznovrsnijim oblicima malo je reći da sam propisno izguštao prošli tjedan, iako, na žalost izuzev Baliarda, pripadnicima romskih skupina ljudi nije bilo ni traga ni glasa. Osobno sam pobornik međukulturalne polinacije i toga da svatko svira čim raznovrsniju glazbu, no mrvicu je ironično da je kulminacija spontanog tjedna romske glazbe u našem gradu bio bend koji se naziva Barcelona "Gipsy" Balkan Orchestra, a nema Roma. Ovo nije samo stvar estetike, već, kao što ćemo vidjeti, vrši izvjestan utjecaj na finalni doživljaj koncerta. To neće reći da je koncert BGKO prošlog četvrtka po bilo kojem mjerilu bio loš, takva tvrdnja bi bila laž, no u usporedbi s koncertima romske glazbe koji sviraju Romi koji su s njom stasali, svakako je drugačije.

Prvi način na koji se ovo manifestira bio je vidljiv već na početku koncerta u 21:30, kad se šest instrumentalista popelo na pozornicu pred popunjenu halu. Koristim riječ popunjenu jer, iako je Tvornica bila puna, postojani razmak između ljudi razlikovao je ovaj gig od tipičnog, u kojem smo svi željni akcije nagurani u prve redove, a iza je publika razvedenija. Gerijatrija i ozbiljniji kadar koji najčešće prepuštaju prostor ispred pozornice divljoj mladeži najednom su bili svugdje, a mladi i tkogod još je željan plesa disperzirane enklave u ovom moru letargije. Sve je to skupa već u prvih nekoliko minuta koncerta stvorilo pomalo neugodnu atmosferu, onu u kojoj će Vas ljudi dočekati prijekim pogledima ako im uđete u osobni prostor plešući, ili, nedajbože, ako ih trknete. Ovakva atmosfera ima svoje vrijeme i mjesto, no smatram da prvi redovi energičnog koncerta romske ekstravagancije ne zadovoljavaju uvjete za opravdanje tako ukočenog ambijenta. Borba se s apatijom publike tako pretvorila u lajtmotiv cijelog koncertnog iskustva te, premda shvaćam da tjelesno uživanje u glazbi nije svačija preferencija, ne mogu pisati o iskustvu glazbe koja je stvarana u plesnom kontekstu bez da spominjem (ne)mogućnost ispoljavanja potrebe koja ta glazba ciljano uzrokuje.

Da je tome tako bitno je samo osvrnuti se na besprijekoran ritam i flow BGKO. Neravne mjere karakteristične romske tradicije, ali i drugih im dominantnih utjecaja poput klezmera, stvarale su tenziju tijekom cijelog koncerta koja se potom periodički otpuštala "opa-cupa" dvojka ritmom koji programira kretanje u tijelo. Posebne pohvale treba uputiti energičnoj ritam sekciji od koje jedan član ujedno jedini Balkanac. Perkusionist Albert Enkaminanko i basist Ivan Kovačević u BGKO unose potrebitu surovost karakterističnu romskoj glazbi, brzinu i neposustajanje nužne za bacanje u ono sumanuto "razbij čašu" stanje uma koje doliči bilo kojem plemenitom koncertu romske glazbe. Basist je napose oduševio gorostasnog tipa pored nas koji je jedini u bližoj nam publici pokazivao znakove života zviždeći i derući se "oh što ga češlja." Hvala mu, pomogao je u postizanju opisanog pomahnitalog mindseta potrebnog mi za ultimativno sjedinjavanje s ovakvom glazbom. Ovo ludilo ritam sekcije ipak ne bi ništa značilo bez maestralne vještine melodijske sekcije koja nerafiniranoj esenciji plesa daje oblik, emociju i dubinu. Xavi Pendón na klarinetu i Pere Nolasc Turu na violini ovu ulogu fantastično popunjavaju, s više nego dovoljno prostora za svoje gotovo hipnotičke solaže koje režu bilo kakve afektivne zadrške u slušatelju. Fernando Salinas, novi harmonikaš, također je u par navrata dokazao solističku moć ovog instrumenta dirajući nam dušu, a iako Chanal nije imao toliko istaknutih individualnih trenutaka, neupitno je svim pjesmama svojim spretnim i poletnim stilom sviranja davao ogromnu količinu šmeka. Na kraju je bitna i nevjerojatna Margherita Abita, relativno friška vokalistica s kojom je BGKO prvi put sad svirao u Hrvatskoj. S tehničke strane perfektna, njen opčinjavajući glas dinamične pjesme uokviruje i daje im mističnu notu, dok šlagere ispunjava emocijom i ljudskosti. Teško je ne poistovjetiti se sa zadovoljstvom kojim pjeva oba stila, što u suštini vrijedi i za druge članove benda koji u nešto više od sat i po koncerta nisu prestali uživati. Od nekih, doduše, čujem da je prošla vokalistica bila bolja, ali kako osobno na njoj nisam bio nemam zamjerki ni na scensku prisutnost ni na moć glasa.

Ritam, melodija i vokal također su aranžirani perfektno s čestim promjenama koje ne razbijaju konstantni flow glazbe, no za razliku od mnogih, reklo bi se autentičnijih, bendova koji sviraju ovakvu glazbu, oni doista zvuče orkestralno. Dijelom se za to može zahvaliti kristalnom zvuku u Tvornici te večeri, ali dijelom i samim grandioznim aranžmanima, na trenutke, epske spektakularizacije ove tradicije do filmskih proporcija. Vraćamo se na to da bend nije sastavljen od Roma jer iskustva su pravih romskih sastava, od koncertnih dvorana do uličnih svirki, za mene daleko intimnija. U njima je istaknutija iskrenost i emocija u solažama, ono gorko-slatko slavlje života koji je dobar makar bio težak prožima mi cijelo biće. Energične su skladbe time kaotičnije, melankoličnije skladbe iskrenije, ostvaruje se neposredni kontakt s time što se pjeva i svira, glazbom koliko i dušom. Taj moment vrhovnog koncerta romske glazbe ovdje malo nedostaje i postaje jasno zašto BGKO privlači publiku koju je privukao... jer je pitak, jer je dopadljiv i nenametljiv, jer je profesionalan u klasičnom smislu te riječi. Ne želim time implicirati da su BGKO neiskreni, svi su zaista uživali u glazbi te su do kraja koncerta bili obliveni znojem od glave do pete, no svakako mi je cijela stvar doprla do nešto površnijeg sloja duše no inače. Njihov velik, ispeglan i čisti zvuk poput filma pokazuje ljepšu, čak i potencijalno logičniju verziju realnosti, no na kraju ću dana osobno ipak izabrati surovu i grbavu realnost autentičnog romskog sastava, realnost života takav kakav je, bez pomno laboratorijski pročišćenih i osmišljenih struktura i solaža.

Ponavljam, ovo su osobne preferencije i konstatacije proizašle iz mrtvih uvjeta publike koncerta, a i taj se dojam umanjio kako se gig počeo bližiti kraju. Prvo jer su sporije pjesme emocionalnije naravi ustupile mjesto monumentalnim hitovima, drugo jer su se disperzirane enklave ljudi željnih plesa napokon okupile na jedno mjesto i stvorile kritičnu masu s kojom je bilo moguće skakati, plesati kolo, zalijevati se pivom, zviždati, derati se i sve drugo što se trebalo raditi cijeli koncert. Možda je najindikativniji primjer atmosfere prije tih nekoliko zadnjih stvari tipa Ederlezi i Od Ebra do Dunava bila žena koja je, kad je ovo ludilo počelo, u četvrtom redu direktno ispred bine zgroženo zaustavljala novostvoreni kaos i izbezumljeno pitala što radimo. Isprike neželjenom uznemirenju, ali kad se set nakon presjeka tradicionalnih stvari od Levanta do Meksika čvrsto vratio Balkanu, bilo je istinski nemoguće uspavati Balkanca u nekima od nas. Novopronađeni entuzijazam publike tako je potaknuo i četiri bisa, a izuzev prve pjesme na prvom bisu u nepotrebnom "Uzalud vam trud svirači", ovih je punih četrdeset minuta ispunilo moju žeđ za lijepim, koliko i teškim, hedonizmom romske glazbe. Onaj orkestralni, mrvicu prečist zvuk nije nas napustio, ali raskalašena atmosfera upotpunila je dijelove koje takva glazba u takvom obliku nije mogla izvoljeti. Ipak je narodna glazba vezana uz narod, stvorena od njega i za njega, a narod uživo na njoj čini razliku između kolektivne svetkovine i muzejskog primjera glazbe, glazbe koja je ovdje da se živi i glazbe koja je ovdje da se mrtvo secira. BGKO da bi bili najbolje od romske glazbe za moj ukus malčice previše naginju na potonje, ali udarne solaže, žustar ritam, predivni vokali kao i istinski užitak s kojim nastupaju sigurno ih svrstavaju u jedne od boljih ovakvih nastupa. Žao mi je samo što nisam pisao Kosan i Čipkice od dana prije jer, kao i Horvi , gotovo da nisam imao kritika, a u zadnje vrijeme baš uvijek nešto priserem za generalno dobre koncerte. Isprike čitateljstvu.

jan vržina // 30/05/2023