Da se na gostovanja ne ide samo radi nogoloptačkih događanja, već i zbog koncertnih, dokazali su i ispunjeni vagoni u smjeru Koprivnice. Iako se taj vikend održavao i moto susret na poznatoj "Šoderici", većina njih zaputila se zbog uvijek kultnih The Cult, ali kako se kasnije pokazalo i zbog The Scorpionsa. Božja ruka i moja nonšalancija spram poimanja vremenske dimenzije dovele su do toga da mi Groupie profesor Hadžo nije tolerirao akademsku četvrt iliti 15-tak minuta kašnjenja, tako da se on sam autom zaputio prema Koprivnici. Ali rekoh sam sebi i frendici Kristini, ne'š ti Hadžo tamo prije mene. Pravac kolodvor, taman kretao poslovni vlak za Koprivnicu, putne pive u džepu i zavalih se u, vjerovali ili ne, klimatizirani vagon. Uz dobru zajebanciju u društvu pripadnica ljepšeg spola, te malo razjašnjavanje s kondukterom da koji je to festival u Križevcima (s obzirom da potpisnik ovih redaka do tamo uzeo kartu, ne bi li se uštedjela koja kuna), stigosmo i do Koprivnice. Kako me još uvijek gonila ona vražja želja da stignem prije Hadže, na kolodvoru zamolili vlasnicu plave bube, oldtimera u kojem se dugo ne vozih, da nas odbaci do stadiona, što ova ljubazno i učinila. Očekivao sam da ću vidjeti neku kolonu ljudi koja hrli prema stadionu, no grad je više sličio kao da je uveden policijski sat, makar je do službenog početka koncerta trebalo još nekih 20 minuta. Mislim si, pa nije valjda da su svi već ušli, da nema klasičnih žicara ili pak preprodavača ulaznica koji uvijek dio tog folklora, ali mi sunce već toliko spržilo lubanju da mi se više nije dalo o tome mozgati. Taman što pokupio akreditaciju, evo ti mojeg prijatelja Hadže. I što je drugo mogao nego slegnuti ramenima, reći "svaka čast majstore!" i počastiti nas pivom. Ušli smo na prostor stadiona i prvo što nas zapanjilo bio je relativno malen broj posjetitelja za takav prostor. Naime, u tom trenutku bilo ih je oko 2-2,5 tisuće. Vrijeme je sve više odmicalo, koncert nikako da počne, bina prepuna kutija, pristižu prve informacije da The Cult kasne 2 sata na tonsku probu, Mondo Generator se kao također još nisu pojavili, iako se potajno nadao da će Scorpionsi biti ti koji se neće pojaviti. Mislim, koji su mi to headlineri, dobro da umjesto ZZ Top kao zamjenu nisu uzeli Meat Loafa. Vrijeme je bilo da se malo provjeri i pogled iza pozornice, gdje odmah naišao na simpatičnog perkusionistu grupe IIl Nino, Daniela Coutoa, koji odmah otkrio informaciju da im novi album, Enigma, koji trebao izaći tjedan poslije ovog festivala, odgođen za jesen zbog prezauzetosti producenta. Za razliku od njegove smirenosti, njihov je menadžer bio dobrano "nabrušen" zbog kašnjenja satnice, tako da mu svaka druga riječ bila "disaster". S obzirom da satnica morala biti prilagođena glavnim headlinerima, odlučeno je da domaći bandovi skrate svoje nastupe, pa tako Majke, Vatra i Hard Time svirali čak po 2-3 stvari, odnosno puno kraće nego što im je zapravo trebalo da slože i priključe svoje instrumente. Bez obzira kako ljudi cijenili radove pojedinih ovih izvođača, mislim da je to za njih osobno bilo ponižavajuće iskustvo. A i da ne govorim da je prvi band koji nastupio taj dan bio Bodhii Blvd., austrijski bezveznjaci koje nitko nije ni očekivao, a kamoli poželio čuti. Prvi pravi nastup bio je već spomenutih Ill Nina, iako još bio razočaran nedolaskom Nicka Oliverija i njegovih Mondo Generator. No zato dečki iz Ill Nina opalili energičan glazbeno-scenski nastup u svom nu-latinometal stilu (moram i ja smisliti neku kovanicu), posebno zahvaljujući ritam sekciji koja kao da je direktno pristigla iz džungle (perkusionist je i sam rodom iz Brazila). Primijetilo se da im veliki uzori band P.O.D., no nije ni čudo, imaju istog producenta, a i članovi ih spominju kao jedan od omiljenih bandova. Njihov također skraćeni nastup svejedno je dobro ugrijao publiku, koja sad ipak vratila vjeru da će dalje ići sve svojim predviđenim tijekom.

U međuvremenu pristigao i Nick Oliveri s Mondo Generator srdačno se pozdravili, on se ispričao kao da im se pokvario kombi, no i da su se lijepo "oderali" u Italiji, sve dovoljno da zakasne na festival. Nick je izjavio da su i tada imali želju nastupiti pred publikom, no zbog ionako već pomaknute satnice nije ih se moglo ugurati, a bilo bi stvarno blesavo da i oni sviraju samo 3 stvari, jer toliko su onda mogli odsvirati na nikad neodržanom koncertu u Zagrebu. Uz pivu, dotakli smo se i zadnjeg uratka njegovog bivšeg banda, QOTSA, kao i novog albuma pjevača legendarnih Jane's Addiction, Perry Farrella te skorašnjeg nastupa RHCP u Inđiji. Dečki pohvalili kako Hrvatska ima stvarno prekrasne "beaches" i "bitches" te da im je to dovoljno da pokušaju i treći puta zasvirati na našim prostorima, a onda smo opalili još koju rundu pive, o kojoj se pohvalno izrazili (bila to ona radioaktivna karlovačka). Spuštanjem mraka i bina je već konačno poprimila oblik prave pozornice, te je stage bio potpuno spreman za The Cult. Jedan jedini put sam ih gledao davne 1993. u Beču, gdje su bili nastupili kao predgrupa Metallici te ostavili odličan dojam, iako poprilično razočaran njihovim zadnjim dvd izdanjima s povratničke turneje. No uvodna Horse Nation razbila je bilo kakvu negativnu energiju i moglo se samo prepustiti dobrim starim zvucima. Duffy je i dalje majstor kad se opletu žestoki riffovi, dok Ianov glas i dalje prepoznatljiv po svojoj boji, makar podsjeća na oljuštenu boju. Spiritwalker i Fire Woman samo još više podgrijavale atmosferu njihovog nastupa, ni kratki prekid zbog ispada napona nije nikoga zasmetao, čak se i Ian time našalio izjavom "Too much rock for croatian electricity". U Astbouryevom nastupu povremeno se vidi njegovo uživljavanje u lik Jima Morrissona, a ionako je skoro donedavno bio na turneji s okrnjenim sastavom The Doors. Uslijedile su The Witch i Edie (Ciao, Baby), tako da se na potonjoj nisu štedili ni upaljači. Pjesma I Assassin, koja bi se trebala naći na novom albumu najesen, dala je i više nego pozitivnu naznaku kako bi taj album trebao zvučati. Rise, Rain, Phoenix, Wild Flower i Love Removal Machine razvaljivale su sparnu koprivničku noć, i onda, hop, nakon 50-tak minuta svirke, nije bilo ciao baby već ciao audience. Publika se naravno ne da, The Cult izlaze opet na stage, praše She Sells Sanctuary. Ali nakon toga stvarno je bilo gotovo s njihovim nastupom. Iako mi osobno jedan od najdražih bandova te svirka stvarno bila dobra, nekako se nisam mogao oteti dojmu da je The Cultu svirati što kraće jednostavno kult. Poslije njihovog nastupa publika je pohrlila prema štandovima s vrlo bogatom i za festivalske prilike veoma pristupačnom gastronomskom ponudom. Terapijsko-groupie ekipa iskoristila je to za još jednu rundu s Nickom i Mondo Generator, da bi pred početak Scorpionsa i sam Nick skočio te rekao da mora pogledati te kameleone i poslušati barem Wind Of Change, otpjevavši pritom par stihova te pjesme glasom kojeg se ni Axl Rose ne bi posramio. A o Scorpionsima ne znam što bi napisao osim da tehnički dobro odrađen koncert, da me ta muzika nikad nije privlačila i da nisam vjerovao da imaju toliko publike u Hrvatskoj. Da su to i oni znali, valjda bi se ponudili Thompsonu da mu budu predgrupa. Koliko god da nisam ni veliki obožavatelj ZZ Top, mislim da su oni originalno bili daleko bolji izbor za headlinere nego Scorpionsi. Najbitnije je da je publika uživala, a o samom njihovom broju ne bih iznosio procjene, dosta se koplja o tome lomilo u javnosti odnosno drugim medijima i forumima. U svakom slučaju, organizatori su si stvarno dali truda, neke stvari su u tom poslu neizbježne i nepredvidljive, ali dokazali da se takve stvari mogu kod nas organizirati. Iduće godine s još boljim line-upom i još boljom posjetom.

m.s. // 02/07/2007

> vidi sve fotke // see all photos