home > koncert > 8. Diy Hc Pank Intermezzo @ Nigdjezemska, Zadar, 24-25/07/2020

kontakt | search |

8. Diy Hc Pank Intermezzo @ Nigdjezemska, Zadar, 24-25/07/2020

Diy se HC Punk Intermezzo u Nigdjezemskoj ove godine stigao odviti čak osmi put. Proteklih se nekoliko izdanja (ja, Ujak Stanley, budući da u pisanju ovog reporta sudjeluje i Vržinator), iako na njima ne bijah, mogu sjetiti, ali prvih jedno pet komada mi je apsolutna nepoznanica. Čak me pomalo iznenađuje da bi Nigdjezemska, ako podrazumijemo (tko je rekao da ne postoji svršeni oblik tog glagola?) da je događaj jednom godišnje, mogla uopće postojati već toliko dugo. Svaka čast. Enivej, htio sam napisati da je ovaj event i prije znao složiti solidne lineupove, ali ove godine su sve podigli za par kopalja, do one razine da se keve mi tu moglo pričati o baš ono festivalu na najjače. Dva dana trajanja, propisna količina punk velikančića na bini, svirke na otvorenom, pun kurac ljudi, šatori, hemoci, cjelodnevna dernečenja i dementiranja, slatke ljetne radosti. Ekipa je skužila da je masu toga otkazano (doduše, čini se da Empeduja i Martinska opstaju - samo punk lito spašava) i da ako se žele malo pankerisati, da je to taj trenutak. Pojavilo se nekih 90% od ukupnog zbroja svih njušaka ikad, tko nije bio ili magarac ili u samoizolaciji je bio.

Bilo je, naravno, nekih pretumbavanja u rasporedima, pa su tako prvog dana otkazali U.B.T., a uskočili 7AM, koji su po originalnom evanđelju trebali svirati i subotu. Usto, koncert je trebao biti vani, ali je zvalo kišu (koja se nije dogodila, puši ga čuveni Zorane), pa je sve izmješteno u grandiozni skate park, jednako mračan koliko i neosvijetljen. Ti 7AM su Slovenci, ja ne znam točno iz kojeg grada, ali pretpostavit ću da je Murska Sobota ili Velenje. Nikad ih prije čuo nijesam, i baš sam stoga isprva ostao ugodno pomilovan njihovim voćnim pop melodijicama obučenim u onu "indie emo naočale" shoegaze i noise košulju. Dobra je to muzika po ljeti, jer ima i kalifornijskog vjetrića u sebi. Kako je, kažem, stvarno tranu bio mrkli mrak, tako tek nakon treće pjesme ukapiravam da bubnjara (koji bi se da postoji zvao Davor) uopće nema, nego da su bubnjevi nasnimljeni. Odjednom i bas kao postaje malo sumnjiv, kao da previše toga izlazi van u odnosu na ono što cura stišće. Vokali isto kristalno čisti do čudne razine. Gitarist, kako to samo Slovenci znaju, uspijeva biti član lo-fi DIY benda s punk estetikom i pritom imati po mom proračunu 894398248324 pedala, efekata i điđa-miđa. I pjesme ubrzo postaju kao jaje jajetu, a fokus se prebacuje na to da im se sumnjičavo zuri u instrumente i čeka Milli Vanilli revelation. To da je ovaj bend trebao svirati (dobro, ajde, nastupati hue hue) na Tam Tamu ove godine, to me uopće ne čudi, i tamo bi jamačno baš lijepo sjeli. Ovdje su realno malo stršali, držim da bi recimo bolju prođu imao neki metal ili elektronika bend nego hipster-pop.

Last Baraž su obojica Vaših reportera preskočili. Jednog je Vranac nekako krivo prebrikao pa si je morao dati oduška i odležati tih 20-ak minuta u jednom od zabačenih kutaka skejtališta, a drugi je poluironičan kad kaže da im još nije frontmenu oprostio onu neku tiradu provokacija na lokalpatriotskoj razini s rođendana Klaonice pa nije bio iz principa, a polušupak kad prešuti da je u biti samo eto pio vani. Dosta ekipe je, kako to već ide, brijalo samo po kampu i dvorištu, pa je tim jača stvar to što se ja ne bih iznenadio da mi netko kaže da se prvog dana prodalo 250 do 300 karata.

Baš je bilo ljudi. I to ne kojekakvih, nego mamojebeno nabrijanih ljudi, shvatit ćemo to u sljedećoj strofi. Dakle, Lüger su trojica mladića iz Zagreba, pažljivijim pamtiteljima lica poznati iz svega od Skinbajtersa do Accidenta i Peronoisepore. Bend je frišak, prošlog mjeseca izbacili prvi tejp, a kako su vremena takva kakva jesu, ovo im je i prva svirka bila. Jako bih daleko trebao prekopati po terapijskoj arhivi da nabasam na situaciju da sam bio negdje gdje je premijerni gig protekao u ovakvoj tarapani. Znači, all hells broke loose, barem pedesetak ljudi u konstantnom kršu i lomu, kroz uskovitlanu prašinu i hrđave udove svako toliko izviri glava razjarenog jednookog bika ili nečija gnojna trtica, prava koračnica u d-beat taktu. Ovi praše onaj primordijalni surovi švedski harcore, i pritom ne nude puno toga što već nismo čuli, ali zato svašta što ćemo još čuti. To surovo krčkanje je na kraju nekako ispalo najugodnije iznenađenje cijelog događaja, baš me zanima hoće li im sljedeći gigovi uspjeti dobaciti do ove pomalo neočekivane legendarnosti prvog. Inače mi Bart malo ide na živce jer sam ga u barem dva navrata u životu pitao hoće li svirati u nekom mom tadašnjem bendu, a on mi je uvijek odgovarao kako nema baš vremena ovo ono kurac palac. A bitno da s Edijem štanca novi bend svakih mjesec dana. Ok, Bart. Ok.

Najednom neobičan zvuk počinje dopirati iz derutnog prostora Menze te postaje jasno da je Parnepar zauzeo poziciju unutar glomazne prostorije. Ušavši unutra shvatio sam da se i više od toga ovaj tročlani sastav raskomotio, udomio čak. Ne mogu zamisliti ambijent primjereniji intrinzičnoj im otuđenosti i shizofreniji, zidovi kao da cijede atmosferu koju Jura Pura dočarava svojim projektima. Da stvar bude primjerenija u svojih su pola sata odsvirali amalgam pjesama iz raznih faza Purinih projekata od Žblj Mozaika do No No Instigatora čineći svojevrsni bućkuriš sasječenih melodija, nelogičnih progresija te disonantne glazbene interakcije. U svom tom bunilu postavlja se pitanje što se točno dočarava ovom glazbom, što je pjesnik htio reći. Za publiku u tome trenutku (ponovno se referiram na sebe) značenje se nalazilo u svojevrsnom izvrtanju očekivanja, punk koncert režiran od strane Top liste nadrealista. Poganje, ples i deranje svi su bili prisutni, no izvrnuti do razine neprepoznatljivosti. To je naravno jedna od namjera, izvršiti koncert u kojem jedina dodirna točka s ostatkom bendova ostaju instrumenti i intenzitet. Upravo me ovaj koncertni aspekt najviše oduševio jer ipak nije tajna da Parnepar kao i paralelni Jurini projekti mogu biti malčice ukočene naravi. Ovo je naprotiv bilo propisno, napokon sam se mogao uživjeti u ulogu osobe sa psihozom skup s nepresušnim vrelom energije koje psihotičari običavaju imati. Druga je Jurina namjera, čini mi se, nešto više analitičke prirode. Radi se o postupku izdvajanja svih mogućih elemenata post-punka i bliskih mu žanrova. Razdvaja se na proste faktore poput monotonog muškog vokala, ženskih vriskova, mračnoga basa i disonantne gitare. Jednom kad se stvori repozitorij najosnovnijih čestica te glazbe pretpostavljam da Jura ove atome namjerno 'krivo' slaže. Stvara slagalicu strave, puzzle složene uz pomoć lemilice. Kad se sve zatim zbroji i oduzme na kraju ostaje Parnepar, glazba u negativu.

Još dok je Parnepar pospremao opremu hype se mogao rezati nožem za što je djelomično zaslužan i gospodin Berdinand koji je iskoristio mikrofon za karizmatično zahtijevanje izlaska zvijezdi večeri na binu. Berdinand je tragično doživio samo petnaestak minuta koncerta te je ostatak proveo kao istinska zvijezda večeri spavajući upravo pored te bine. Ovdje mogu izraziti isključivo svoju apsolutnu žalost za tako čime jer su Kurve ubile. Krilatica "Kurve su bolje Majke" krajnje je neprimjerena jer sam udarce ovakve siline dobivao isključivo od oca. Nastavljajući u punoj formi energizirani izdanjem novog EP-a pred koji mjesec, ovaj peteročlani sastav iz koncerta u koncert dokazuje svoju virilnost i čvrstoću. Kolega tvrdi da su Kurve suštinski najuspješniji izdanak hrvatskog punka proteklog desetljeća, a nalazeći se u sveopćem kaosu publike (ovaj se put ne referiram na sebe) teško se ne složiti. Kurve imaju taj dar obuzimanja uma i vađenja kliještima zadnje trunke snage iz ponora tijela i uma slušatelja, nemoguće je stati. Svaki ton besprijekorno vodi u onaj sljedeći te kao metak dere kroz sve kočnice u svrhu potpune kakofonije razuma. Kompaktna je to glazba, nabijena svakog trenutka s nevjerojatnom količinom energije, soliranja, deranja, jebanja majki. Eksplozivnost kao uzrok ove dekompresije na pozornici tako nije nimalo začuđujuća, no začuđujuća je lakoća s kojom se ta bombastičnost kreće, bez prestanka ili posustajanja Efekt je dakako neprestan vrtlog poga, konstantan crowd-surfing i stradavanje lokalnih košulja (koju Vito nije želio prihvatiti pazi ti to). Teško je izdvojiti neko konkretno svojstvo stvaralaštva Kurvi ili anegdotu specifičnu ovome koncertu. Jednostavno iskustvo Kurvi stvara dojam da su prvi i zadnji ton gitare početak i kraj jednoga pokreta koji razorno, koliko i glatko, teče u bespuće. Jedina je zamjerka da taj pokret nije trajao duže, dugo ih se zvalo na bis, a bisa nije bilo. Svalit ćemo to na kasni sat.

Bible Thrower je vrlo vruća roba iz Rijeke, pojavili su se negdje na zimu i od tad kao da nema gdje ih nema. Evo i ljetos su jedini izdanak koji je bio bukiran i za Intermezzo, i za (nažalost odgođeni) Monte, i za Empeduju. Kako sa krastom nikad nisam bio nešto blizak, tako nema puno vajde da se razbacujem općim točkama poput Sacrilege ili Hellbastard, kad je bolje da vam zborim da nastupaju u vrlo ofanzivnoj 3-2 formaciji, s vokalistima duboko u parteru. To im je ujedno i glavni trademark, to zajapureno muško-žensko arlaukanje zbog kojeg štakori po skladištima na delti izbezumljeno traže svoje majke. Jedan od vlasnika tih glasova je nastupao i dan prije s Last Baražom, a druga je Maja, osoba koja svojom urođenom kulerštinom i simpatičnošću stavlja čovjeka u poziciju da ne može a da je ne voli. Pa čak i kad čita tekst s mobitela na gigu, naprimjer. Drugog dana oblaka nije bilo ni u tragovima, pa se sviralo na igralištu, iako mislim da bi ona opisana mrakača ovim metaliziranim bojovnicima bolje sjela (ta ipak potječu iz Podruma), taman da zaboravimo na sve dobro i ugodno u životu, prokinemo sami sebe nogom u pleksus i još jednom zaključimo kako taj raspad od grada osim odličnih ljudi zna polučiti i vrlo dobre bendove.

Za razliku od jednog Parnepara, nije lako srat' i razglabat' o standardnom street punku poput Crasso de odia. Mrvicu sam tako izgubljen te je najbolje što mogu ponuditi čista faktografija. Prva je činjenica da je Crasso de odio lokalni bend,a druga je popratna činjenica da je većina posjetitelja, za razliku od prvog dana, također bila iz Zadra. U kombinaciji s trećom činjenicom, ubitačnom sortom otočke lozovače koja je kružila publikom, nalazimo pozamašnu količinu moći. Moć ovdje dovoljno jaka da izbriše unutarnjeg mi cinika koji bi na gori dan pretenciozno odbacivao parole (opaska drugog autora: "Ne seri, Crasso uopće nije toliko parolaški bend, tekstovi su im fakat dobri") i relativni kalup sadržan u Crassu. Publika je gorila, a crassovci su samopouzdano dominirali pozornicom u potpunosti koristeći priliku za potenciranje svakog poteza gitare i udarca bubnja. Konstantna je šutka i sveopće zadovoljstvo svih prisutnih iznjedrilo jednu od onih predivnih nasmijano nasilnih žurki koje isključivo ljubljeni lokalni bend može proizvesti. Žurka u kojoj zagrliš tipa koji je udario u glavu, a potom neartikulirano izvodiš zvukove ispred pozornice dok svi članovi maksimalno guštaju u metežu koji su kreirali. Utoliko hvala Crassu i hvala divnim ljudima oko mene, osmijeh mi nije sišao s lica sve dok lozovača nije učinila svoje.

U momentu kad je Alergija zauzimala mjesta iza centralnog rockabilly mikrofona, nije mi ni na kraj pameti bilo da bi se moglo raditi o zadnjem izvođaču večeri. Lautar je bolji od partyja, praktički se podrazumijeva da je Neon Lies zadnji, ustaljena praksa. Kadli, ispada da smo u predvečerje toliko glasno svirali gitare i izderavali se ispred na stepenicama da nismo skužili da majtor unutra roka. Prvi. Drek. Alergija je od strane Crassa najavljena kao najbolji zadarski bend, i ja sam prilično siguran da je njihova radost sviranja pod obručima prouzrokovala to da oni koji su se s time otprije slagali (a takvih je bilo dosta) još malo učvrste to mišljenje. Oni koji su recimo prvi put čuli za taj bend i našli se na njihovom koncertu (a takvih je bilo manje) se vjerojatno pitaju zašto bi se ovi smatrali takvim legendicama. U potpunosti razumijem i jedne i druge, taman sam negdje između. Njihov nastup je nešto slično onome kad odeš na Marijana Bana, uvijek će ti biti točno onoliko dobro koliko si sentimentalno vezan za te stvari. Od pustog singalonga i grljenja, tko uopće stigne primijetiti da je bend malo zahrđao ili usporio. I to je skroz OK, jednom kad nisi izdao album sto godina i sviraš svake prijestupne, očekivanja ni ne bi valjda trebala biti veća nego da pružiš ekipi poligon za nostalgijom nafilano urlanje uz punk-rock osmijehe i Oi! namigivanja. Razlog zašto ja ne mogu u tome sudjelovati onoliko koliko bih htio je taj što se sustavnijem preslušavanju domaćih punk bendova u pravilu prepuštam tek kad osiguram da su mi na raspolaganju svi albumi, a taj zadnji Alergijin album postoji koliko shvaćam samo na MySpaceu, na kojem muzika više ne radi. Dajte ljudi, molim vas, netko. Pomozite. Kako bilo, u usporedbi s većinom ostalih mlađih i potentnijih bendova, Alergijin nastup je u kategoriji van konkurencije, više u veteransko-revijalnom dijelu programa, pa se možemo dotaknuti i tričarija poput pjevačevog modnog izričaja, tim više što je u istoj kombinaciji nastupao i prije par godina na Martinskoj. Naime, duge traperice što praktički idu u trapez dolje, i na to japanke. Sori, ne valja. Berdinand mu je na to ukazao tako što ga je 5-6 sekundi tijekom "Živio red" držao za nožni palac, tako da će valjda sad za Empeduju pripremiti kratke hlače/tenisice. Kad smo već kod digresija, neka se spomene i to da je bilo dosta smiješno kako ispred "NO RACISM NO FASCISM NO HOMOPHOBIA..." plakata ovi u par navrata što pričaju što pjevaju o raznim "pederima" koji ih muče. No, to se samo tako kaže.

Sve skupa je stvarno bilo bomba. Tu i tamo neka minorna eskalacija, ali većinom teško guštanje u vinu, moru, suncu, jebenoj muzici, i činjenici da se na pravom mjestu u pravo vrijeme skupila sva škvadra ikad. Jedina zamjerka je što je dva dana puno premalo za izmijeniti sve potrebne informacije i emocije sa svim tim bezbrojem dragih ljudi. Al ajde, začas će Empeduja.

Ujak Stanley & Jan Vržina

terapija // 30/07/2020

Share    

> koncert [last wanz]

cover: JABADERA + COLOSTRUM, 07/03/2024, Sax, Zagreb

JABADERA + COLOSTRUM, 07/03/2024, Sax, Zagreb

| 11/03/2024 | terapija |

>> opširnije


cover: REBEL STAR @ Močvara, Zagreb, 07/03/2024

REBEL STAR @ Močvara, Zagreb, 07/03/2024

| 08/03/2024 | pedja |

>> opširnije


cover: Cryptopsy, Atheist, Serpentslain, Almost Dead @ Močvara, Zagreb, 05/03/2024

Cryptopsy, Atheist, Serpentslain, Almost Dead @ Močvara, Zagreb, 05/03/2024

| 08/03/2024 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: Yann Tiersen@Tvornica ZG 05/03/2024

Yann Tiersen@Tvornica ZG 05/03/2024

| 07/03/2024 | mario m. |

>> opširnije


cover: Monsieur Doumani i Dunjaluk @ Močvara, 01/03/2024

Monsieur Doumani i Dunjaluk @ Močvara, 01/03/2024

| 04/03/2024 | dora p |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*