Kawasaki je 3p, zagrebački osobni sastav bezumlja, prošle subote održao svojevrsni oproštajni koncert. Kažem oproštajni jer su nam pri kraju gaže nenadano napomenuli da odlaze natrag u studio nakon nekoliko godina te da konzekventno koncerata neće biti u sljedećih godinu dana. Koristim tu riječ, nenadano, ovdje namjerno jer je i sam gig bio pomalo neočekivan, a njegova promocija neznatna. Cijeli mi se taj sklop činio nekako nasumičnim. Kawasakijevci bez predgrupe u velikom pogonu Tvornice s početkom bez više od 10 minuta kašnjenja. Uzbuđenja gotovo da i nije bilo, a pokušaj da se od eventa napravi nekakvo grandiozno događanje puno kaosa i ludila (kako dobar dio koncerata u velikom pogonu voli biti promoviran) nikad nije ni bilo u planu. Naprosto je to Kawasaki 3p, dođite i uživajte, što vidite je što dobite. Ne govorim da je ovo po sebi nužno loše, samo sam se našao pomalo zatečen u polupraznoj Tvornici podosta tihog ozvučenja. Valjda mi je mozak već spržen svim tim perpetualnim generiranjem 'hypa' za koncerte, no apsolutno sam siguran da nisam jedini. Tako eto i počinjem izvještaj, pomalo nasumično i ni od kud, kako se dio nas u Tvornici osjećao (to je barem moje ovotjedno opravdanje za manjak inspiracije i dobrog pisanja).

Iz mog je iskustva najteže pisati o koncertima koji su na skali od jedan do deset ostavili dojam od šest do sedam. Niti je moguće pronaći dovoljno elemenata za hvalu tj. sadržaja za sofističko filozofiranje o značenju koncepta, niti je dovoljno elemenata za pljuvanje tj. snobovske igre riječi pod maskom kritike. Kawasaki je odsvirao svoje i bio je dobar i… to je manje-više to? Ovog se koncerta neću sjećati za nekoliko godina, a ovaj će izvještaj pasti u zaborav negdje spremljen u moj folder s uspomenama skupljajući digitalnu prašinu. Neobično je ipak da sam nekako od dojma da Kawasaki nije nužno kriv za prosječnost ovog koncerta. U devedeset je posto slučaja bend odgovoran za tok koncerta bio on dobar ili loš, iza ove tvrdnje čvrsto stojim. Ipak ostaje tih par posto u kojim se, ako već nije moguće u potpunosti se prepustiti valovima glazbe do kraja, dio koncerta provede u svojevrsnoj istrazi. U trenutcima je posebice niske energije tako više nego privlačna zanimacija bila razmišljanje o tom koga kriviti (osim sebe naravno, pobogu pa što Vam je). Poput Poirota, samo bez stvarnog znanja ili moći valjanog zaključivanja, došao sam do nekoliko sumnjivaca.

Najlakše je uvijek okriviti publiku u ovakvim situacijama, pogotovo kad se radi o niskoenergetskom polju Tvornice. Uistinu dobar je dio ljudi bio poprilično statičan, što uopće ne bi bio problem da tako što nije bilo toliko primjetno. Naime prije spomenuti manjak truda oko eventa samog rezultirao je u razvodnjenom iskustvu izvan periodičnog kaosa u šutki. Kawasakijeva poskočna ska/punk energija nekako nalaže kaos unutar publike koliko i na pozornici. Pozornica je svakako ispunila kvotu te je svaki od dvanaest članova vesele družine plesalo u ritmu Kawasakijevog pogona. Predvodnik je ovog naravno bio Tomfa uživajući u svim besmislenim prodikama i apsurdnom dijelovima teksta. Čak su i tri djevojke koje su dodavale (doduše teško primjetne) back vokale u potpunosti uživale u iskustvu pozornice. Na žalost čini mi se da je Kawasaki ipak katalizator ludila više nego začetnik istog. Postoji vrlo fina ravnoteža energije i humora na koju se treba paziti kako bi bend mogao funkcionirati u svom najboljem izdanju, a ovdje je taj balans narušen na stranu teške demencije. Neke sam od boljih koncertnih iskustva u životu doživio upravo zbog te demencije, no ipak se to radilo o izdanjima gdje je ekipa već maksimalno nabrijana i mentalno pomaknuta na taj lagano šizofreničan način. Ta je činjenica u kombinaciji s podosta slabim brojem publike jako raspustilo energiju koja je obično vrlo kompaktno smještena u njihovih 45 minuta.

Pozitivna je strana to da je subotnjih dva i nešto sati svirke prošlo jako brzo. Na kraju je dana ipak to dobra glazba perfektuirana kroz godine svirke te zbijena raznim glazbenim referencama. Ona fantastično bira trenutke u kojim treba biti elegantna, a u kojim prljava i udarna. Klizi i reže, nasmijava i nabrijava, udara i mije uši. Nasilje pretočeno u distorziju gitare u perfektnom je sukobu s ljubavlju prema glazbi personificiranom u puhačkoj sekciji. Glazba je to perfektna za bend koji se bazira na oksimoronima i paradoksima. Dolazimo do tog da mi je drugi sumnjivac bio tonac. Tišina nekako urušava taj sklad nesklada, pogotovo kad ogromni zvučnici nisu u stanju utopiti žamor publike. Na trenutke je tako koncert bio pomalo frustrirajuć. Dobra glazba, dobra energija, dio publike u ekstazi, no eto cijela se situacija poklopila na najgori mogući način stvarajući cjelokupnu gažu koja nije loša... u redu je... skroz je ok...

U obranu organizatora, benda, publike, tonca i svih ljudi na koje sam svalio krivnju pri samom kraju te pogotovo na bisu se sve nekako uspjelo poklopiti. Dovoljna količina zanosa u pogu stvorena pjesmama poput Šatro i Puta Madre samo je ojačala kad su počeli svirati Brže Pavloviću mašina. Skandiralo se "Jebem ti mater" dugo nakon što su otišli s pozornice odobravajućim tonom. Aj, izvukli ste ga čak i za šabana poput mene.

jan vržina // 04/10/2019