Dani polako odmiču od 37. po redu FER-ove brucošijade, a meni su dojmovi i dalje nestabilni, no pisanje izvještaja ipak odgađam već i predugo. Nadam se tako da ću strukturirajući svoje misli u polukoherentne paragrafe doći do nekog suvislog zaključka o ovoj svaštari, jer jedini koji trenutno imam je da mi nije bilo žao što sam došao. Opet moguće da je moja izgubljenost uzrokovana samom srži ovog malog godišnjeg glazbenog festivala. Brucošijada FER-a odavno je iz partya za novopečence fakulteta elektrotehnike prerasla u koncertnu eklektičnu kolekciju punu najprominentnijih muzičkih imena te godine. Tako se ove godine hodnicima FER-a moglo čuti sve od hip-hop nasilja Kreša Bengalke do psihodeličnog jammanja Sfumata. Iz tog mi je razloga teško kontekstualizirati bilo koji od šest izvođača na kojima sam bio, a možda je i do cuge. U svakome slučaju ušao sam i izašao ponešto ranije od prosječnog posjetitelja kako bih stigao na meni iznimno drag bend, Ogenj.

Ogenj

Već kojih godinu dana pratim ove folk/rock/punk Koprivničane te ni jednom nisam otišao s njihovog nastupa razočaran pa tako ni nakon ovih 50 minuta. Ova razigrana petorka uspijeva iz gaže u gažu pokoriti ambiciozan zadatak miješanja narodne etno prisnosti sa žustrim duhom rock n' rolla te mi iz gaže u gažu iznova istom lakoćom osvaja srce. Ekipa zrači nekom neopipljivom pozitivnom energijom koja prosto rastopi čovjeka i stavlja dušu na neku sunčanu livadu ili pak seosku feštu, daleko od problema sada i ovdje. Ono opipljivo na svu sreću ne kaska nimalo za duhovnim te se svaki član, izuzev malo mirnijeg basista, baca okolo plešući i uistinu uživajući u notama koje svira. Frontman je ovdje najviše hvalevrijedan za svoje skokovite akrobacije koje neprestano crpi iz valjda beskonačnog bunara energije, ali i za vrlo jednostavan i ljudski kontakt s publikom. Cijela je atmosfera zapravo bila vrlo prisna te mi je tako žao što se oskudna publika od 70 ljudi većinski zabila u zadnje redove tromo gledajući predstavu. U prvom je redu bila fešta puna plesanja te s ponešto grljenja, doduše čini mi se da je većina razdraganih prvoredaša poznavalo članove benda. Tako je tu i tamo pala neka interna fora koju, što zbog isključenosti, a što zbog hermetičnih naglasaka, nisam razumio. Ne mogu to zamjeriti, niti sam se osjećao imalo manje djelom tog ugođaja seoske fešte, jer upravo je to čar Ogenja. Svaki detalj benda, od kostima i svima nam poznatih narodnih melodija do instrumenata i osmijeha na licu, doprinosi tom bezbrižnom užitku kojim je slušatelj neprestano gađan na njihovom koncertu. Začini to sve žličicom distorzije, pola šalice jakog basa i trunčice buntovništva te se uistinu cijelo iskustvo diže na razinu recepta moje bake sa sela. Čisti gušt!

Prije početka sljedećeg izvođača uspio sam čak uloviti nešto sitno Sfumata i istinski mi je žao što nisam i nešto više. Tih je zadnjih 5 minuta jammerskog jazza, funka, fusiona, čega već ne, zvučalo poprilično zanimljivo te me doista ponijelo kako i priliči tako nekom postmodernom bendu koji teži instrumentalima. Na žalost uskoro su se počela izgovarati imena članova i gaža je bila gotova te sam se tako zaputio u potragu za nepopijenim pivama i cigaretama, kako i doliči mladom nadobudnom glazbenome novinaru. Odlučio sam s pivom u ruci i cigaretom u ustima (naravno izvan nepušačkog dijela) otiči ipak na J.R. Augusta. Slično Ogenju nikad se nisam našao na njegovom nastupu na kojem nisam uživao, a kamoli kad je u potpori benda i zbora. Uz to, rek'o svi će pisati o Six Pack, a lijepo bi bilo još jednom provesti kroz riječi izvođača o kojem sam i pisao svoj prvi izvještaj.

J.R. August

Lijepo je vidjeti evoluciju J.R. Augusta iz kvalitetnog kant-autora na klavijaturama u svojevrsni portal u drugi svijet sačinjen od 14 članova. J.R. August, bend i zbor jedva su stali na binu što je na neki način pojačalo intenzitet i slikovitost nastupa. Ovako zgurani te obavijeni gustom maglom i obasjani jarkim svijetlima izgledali su nevjerojatno teatralno što je u kombinaciji s narativnošću Vranićevih tekstova pretvorilo tih 45 minuta u predstavu. Predstava se bazirala na stvaranju nekog katkad viktorijanskog, katkad noire, no uvijek elegantno mračnog svijeta. Postizala je ovo narativno kratkim pričama o mizantropima i egzorcistima, a glazbeno bogatim zvukom sačinjenim od raznovrsnog zbora s deset članova, bubnjeva koji su snažno držali ritam te dva puhača koji bi odmjereno na trenutke solažama razbuktavali maštu. Nadalje čini mi se da je sva ova silna postava puno bolje iskorištena od zadnjeg nastupa kojem sam prisustvovao te je tako sam zvuk bio nekako puniji i mističniji, što je samo očvrsnulo svijet koji bend gradi. Sve je ovo ipak gradiralo prema malo svjetlijim, emocionalnijim skladbama te se taj svijet oštrih sjena naglo obasjao te popunio inspiracijom i ribičijom. Možda je zbog dužine nastupa ovaj moment mrvicu neočekivano uslijedio, i možda je to uzrokovalo sitan manjak energije u izvedbi, no cijela je predstava i putovanje bilo vrhunsko te mi je drago reći da J.R. August i banda postaju sve veći užitak za slušanje uživo. Vjerujem da se i publika sačinjena od isto tako nekih 70 ljudi slagala jer su unatoč statičnosti uspjeli otpljeskati cijelu jednu a capella pjesmu. Sve u svemu nadam se barem ovoliko uspješnim budućim nastupima ovog poprilično jedinstvenog sastava na ovim prostorima.

Izvađen iz druge sonične avanture s prijateljem sam se zaputio u nepušački vrt popunjavajući i ovaj interludij. Pričajući s ljudima i tragajući za zaboravljenim alkoholnim napitcima primijetio sam da ona pozitivna festivalska atmosfera nikako nije zaobišla FER. Ljudi su bili pristupačni, pozitivni i generalno složni u ljubavi za glazbom, možda čak i više nego na prijašnjim Bruciferima. Bilo gdje smo se zaputili dugim hodnicima fakulteta svi bi od polaznika pa do volontera bili više nego dobre volje. Ovo mi je nekako ostalo u sjećanju te moram to izdvojiti kao eventualno jedinu konstantu ovogodišnje akademske žurke. Razmišljao sam upravo o tome kad smo došli na NLV koji je taman započeo na drugoj pozornici.

NLV/Antenat

Relativno nov i apsolutno neobičan bend iz Pule bacio je sad već poveliku publiku u snovito, dezorijentirano stanje uma s prvih nekoliko taktova. Ova petorka nekako izmiče racionalnoj analizi upravo zbog tog vala kojim ponesu slušatelja čisteći mu razum od sama sebe. Glavni krivac je za ovo vokalistica i njen specifičan glas koji ulazi u podsvijest te potom šara njome otvarajući razna vrata, a zatvarajući druga te podešavajući mentalnu frekvenciju da prati točno taj lagani, smirujući val. Podsvijest je prethodno omamljena odzvanjajućom folk gitarom i bujnim back vokalima te laganom, tamnom scenskom prisutnošću, a naposljetku u potpunosti pridobijena tečnom, hipnotičkom progresijom izvedbe. Miksanjem svega toga u raznim intenzitetima dolazi do masaže duše i potpunog opuštanja, a frontmanica održava razinu kvalitetne energije gipkim, neočekivanim plesnim pokretima. Cijelo je iskustvo zapravo transcendentalno i psihodelično, no upravo na neki ambijentalni, blagi, nenapadan način. Ipak je to krhak balans koji na trenutke izgube te odlaze u gabarite prosječnih, malo dosadnjikavih indie bendova. Ovo se naime ne događa prečesto te vjerujem da je posljedica čistog manjka prakse. Djelomično je ovo i mojom krivicom jer sam cijelu sredinu koncerta prepustio Antenatu koji teži ka stvaranju dijametralno suprotne atmosfere. Nakon prvih par pjesama smo se moj kompanjon i ja zaputili na glavnu pozornicu gubeći interes, te smo se vratili na posljednjoj trećini koja nam je interes vratila, a um oduzela na taj neočekivano divan, intiman način.

Na putu prema glavnoj pozornici gužva se već skupila, no probijanje smo obavili bez pretjeranih poteškoća te smo se uskoro našli u prvim redovima domaćih Jamajčana, Dub majstora Antenata. Publika je bila dobre volje, boje su bile jarke, a puhači i ritam nepopustljivi te je kao posljedica tome svemu čaganje bilo neizbježno. Dapače skoro su svi plesali te je polako krenulo sitno naguravanje i zalijevanje pivom. Uistinu večer je polako kulminirala prema Vesni Pisarović još od J.R. Augusta i trenutno je atmosfera bila predvođena hašomanskim zvucima ovih reggae, dub veterana. Profesionalnost je tu teško zaobići, ne falšaju i doista se vidi da znaju što rade. Gdje me Antenat malo gubi je u scenskoj prisutnosti to jest manjku iste. Od 7 članova jedino frontman diže atmosferu i svaka mu čast na tome, čovjek skače okolo, svira djembe, napola repa na onaj dub jamajkanski način itd.. Sve je to ipak malo isforsirano s obzirom na to da pokušava nadomjestiti potpunu umrtvljenost ostatka ekipe na neprirodno živahan način (jedan puhač je nešto tu plesao 'ajde). Uz to za toliku količinu članova zvuk je dosta oskudan, štoviše čini mi se da bi se isti mogao postići s punom manjom postavom. Čini mi se da previše pljujem po njima, zabavno je sve to i plesno, ali na kraju je originalna smirena i dostojanstvena jamajkanska vibra zamijenjena vrstom populizma koja se svodi na neku proverbijalno mahanje ključeva pred facom beba. Malo mi je fejk, pa na kraju i dosadno to bilo, a dobio sam potvrdu da nisam jedini od razočaranog prijatelja, velikog fana njihovih studijskih albuma, koji se nadao povratku na NLV. Tako smo i postupili i nije mi žao.

Vesna Pisarović

Nakon toliko glazbenih ekskurzija u tih nekoliko sati, nije bilo vremena za čekanje. Krenuli smo prema glavnoj pozornici gdje se trebala odvesti najmoćnija izvedba do sad, grande finale u obliku treš legende Vesne Pisarović. Hodnici su se polako popunili do nesnosnih mjera te smo se našli u neprohodnim kolonama od tisuća ljudi. Uspjevši dogurati do glavnog hola energija je postajala sve veća dok su oko nas odzvanjali frenetični krici publike pomiješani s pop zvukovima Vesne i benda. Guranje prema bini kao i dolazak u prve redove mogu najlakše opisati s riječi kaos. Gužva je bila toliko gusta da je i najmanji pokret ijednog člana uzrokovao efekt leptira na ostatak publike. Osjećao sam se kao kapljica vode u olujnom moru dok sam bio bacan na sve strane, pogađan milim zvucima Vesne Pisarović koja je sad dosegla božanski status vrhovnog entiteta hrvatske estrade. Bježeći od ovog Maelstroma popa 2000ih uspio sam se dogurati do lijevog zida odijeljenog ogradom te sam s jednom nogom na zidiću, a s drugom na ogradi dobio bolji pogled. Vesna Pisarović i bend koji pjevaju poprilično prosječnu muziku na poprilično prosječan način su napravili kaos kakav nisam vidio neko vrijeme. Svaka je osoba u publici bila u ekstazi slušajući ove radio hitiće i prisustvujući u kolektivnom ludilu. Ja sam se s druge strane osjećao kao da gledam Krležino Kraljevo s vremenom radnje post-ratne Hrvatske. Meni je jako drago da su svi uživali i da Vesna Pisarović ponovno ima posla, ali eto nešto me tišti oko tog trenda treša. Treš je kao takav počeo kao nekakvo poluironično uživanje u nostalgiji, sjećanje na sretnije trenutke djetinjstva ili mladosti. No polako je u proteklih godinu dana ova glazbena niša prerasla u dominantan tip partija u velikom broju zagrebačkih lokala. Treš je metastazirao u svaki kutak Zagreba, homogenizirajući scenu na najniži i najlakše probavljiv zvuk za nekog koji je odrastao kasnih 90ih ili ranih 2000ih. Vesna Pisarović je ovdje ništa doli simbol vrhunca ove epidemije koja hara našom mladeži i to mi se ni malo ne sviđa. Realno koncert je bio ok. Ima slatki glasić, neš' tu lagano pleše, svira Program tvog kompjutera itd. Sve je to slatko, no kaos koji se odvijao pod njenim nogama analogan je toj groznici koja hara svim zagrebačkim krugovima. Donijeli su treš zvijezdu iz ranih 2000ih kao glavnog headlinera na Brucošijadu FER-a. Pa koji kurac? Što je sljedeće? Saša, Tin i Kedžo na Ferragostu? Dizanje Toše Proeskog iz mrtvih za InMusic? Zvučim kao najjadniji, osuđivački nastrojen tinejdžer, al eto smeta me što se kolektivno vraćamo u prošlost i što su treš partiji prerasli iz onih zabavnih slušaona tu i tam u najprominentniji zvuk Zagreba. Molim vas, molim vas neizmjerno vas molim prestanite mi trovat Zagreb!

Nakratko sam uspio pobjeći iz tog pakla da bih stigao na Belfast Food, no ni ovi hrvatski Irci nisu bili pretjerano bolji. Koliko god volim te irske melose, posebice s gostovanjem violina, bendu je falilo ono nešto. Njihova je prisutnost bila slabija, a refleksi sporiji te mi manje poznate pjesme nisu odzvanjale u duši. Na Van iz grada se stvorila šutka i uživao sam u tome, no to je više do toga što mi je pjesma obilježila avanturističko ljeto. Načuo sam da je bend bio fantastičan s prošlim frontmanom i to mogu i zamisliti. Ovom trenutnom nekako fali karizme i frontmanskog duha. Ne mogu reći da su bili loši, no nakon Vesne Pisarović trebao je malo vrsniji bend da me izvadi iz depresije. Izašao sam te me je ipak razbudila atmosfera te sam se uskoro ubacio natrag u festivalsku euforiju cugajući na Martinovki. Nadam se da s ovom pripovijesti razumijete moju nesigurnost u ocjenjivanju FER-a. Ako moram doći do nekog zaključka rekao bih da je bilo zabavno. Što ja znam, izlio sam sva svoja mišljenja i emocije s Brucošijade ovdje, možda Vi možete doći do nekog suvislijeg zaključka. Ja se trenutno samo nadam lajnupu bez treša sljedeće godine.

jan vržina // 14/11/2018