Poprilično mršava koncertna sezona za metal publiku u Hrvatskoj natjerala je mnoge da potegnu ove godine u inozemstvo. Slovenija je ove godine ipak bila destinacija broj jedan za metal publiku iz Hrvatske. Samo prošli mjesec je bilo nekoliko razloga za poteći u susjedstvo, a ovaj vikend je bio mjesecima znan kao "metal vikend" za domaću publiku pošto je u nedjelju, dan nakon Armored Sainta trebao nastupiti Annihilator, ali se iz nekih razloga u koje ne treba sada ulaziti to nije ostvarilo, pa je Annihilator pomaknut (odgođen) do studenog iduće godine. To se, sada gledajući, pokazalo boljom opcijom jer Armored Saint je izvukao i zadnje atome snage iz publike u poprilično popunjenoj Močvari.

Kako je red, već godinama, sve ide na vrijeme. U 20:30 su otvorena vrata Močvare, a u 21:30 kreće zagrebački old school heavy metal trio Flesh, a u 22:30 Armored Saint. Fleshu je dano 30 minuta za nastup u koji su upakirali 6 pjesama, svaka koja vuče na heavy metal osamdesetih. Drugi put ove godine nastupaju u Močvari (po mom saznanju), pošto je u svibnju bila Valhalla, festival regionalnih bendova. Kao i onda, bend je bio dobro raspoložen, te imao dobar kontakt s publikom koja se okupila u lijepom broju da podrži lokalni trio. Glavna točka večeri počinje svoj koncert s prvom pjesmom s prvog albuma - March of the Saint. Već nakon prve pjesme su dobili veliko odobravanje publike, a momentum koji se ostvario s iduće dvije pjesme, Long Before I Die (prva pjesma s drugog albuma) i Chemical Euphoria (pjesma s trećeg albuma), je samo rastao do kraja koncerta. Chemical Euphoria je jedan od kandidata za najbolju pjesmu na koncertu. Nakon uvodne tri John Bush najavljuje izvođenje cijelog Symbol of Salvation albuma, a ostatak regularne setliste je upravo to. Od prve - Reign of Fire - do zadnje - Spineless, sve su izvedene po redu. Svaka od pjesama je zvučala izvrsno, a bend je vidno bio zadovoljan s okupljenom ruljom. Jako raspoloženi John Bush je predložio publici trčanje uz Savu nakon koncerta jer je prethodno spomenuo (i čestitao) Hrvatima na izvrsnom plasmanu na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Čak je rekao da je cijeli bend navijao za našu reprezentacije jer uživaju vidjeti kako "mala država razbija toliko većih protivnika". Prije nego što su odsvirali Burning Question ipak nam je priznao da nogomet nije toliko njegov sport, već da je to košarka. Spomenutu pjesmu je posvetio Kukoču, Rađi i posebice Petroviću što je dovelo već razjarenu dvoranu do ekstaze i to čini ovu pjesmu također jednim od kandidata za najbolju pjesmu. Malo su usporili koncert s baladom Another Day (s posvetom pokojnom članu Daveu Prichardu) koji je jedan od primjera kako uklopiti baladu u koncert, a da se momentum ne izgubi. Od Symbol of Salvation dijela seta valja izdvojiti još i Tribal Dance i Spineless koje su svojom agresivnošću natjerali publiku i na pokoji mosh pit. Posebno treba biti i riječi o naslovnoj pjesmi za vrijeme koje se John Bush spustio s pozornice i legao (doslovno legao na pod) partera i s tog mjesta pjevao pola pjesme. Nevjerojatan je odnos koji je bend uspostavio s publikom, nešto što je rijetko viđeno, pa čak i za klupske koncerte. Nakon Symbol seta, umjesto da odu s pozornice, bend ostaje na pozornici uz opravdanje da je to već blaga patetika da odu, mi vičemo da želimo još te da se oni vrate. Koncert se nastavlja s "novom" Win Hands Down (jedina pjesma iz ovog milenija na koncertu), a publika to ne samo da prihvaća, nego toliko divlja da je jedan od monitora s pozornice skoro završio na podu. Bis koji zapravo i nije bis (bend nije otišao s pozornice) zatvaraju vrhunske izvedbe pjesama Can U Deliver i Mad House. Bend se pozdravlja s publikom i odlazi. Okupljena rulja ostaje u ekstazi i glasno vikanje "Armored Saint, Armored Saint..." prekida pjesmu Iron Maidena na razglasu, a bend se vraća uz Bushov komentar "We don't usually do this". Nakon kratkog dogovora Busha s basistom Joeyom Verom, odluka je pala da sviraju pjesmu s drugog albuma Nervous Man što je rasplamsalo publiku još jednom. Cijela večer, i bend i publika su bili u elementu, bacali su energiju jedni drugima što se osjetilo, pogotovo na spomenutom spontanom bisu. Jedna od rijetkih situacija da je bis zapravo služio onom čemu je njegova namjena, a to je spontani povratak nakon koncerta radi jako raspoložene publike. Zadnji put mi se to dogodilo 2011. u Beogradu na koncertu Iced Eartha, što govori dovoljno o rijetkosti takvih situacija. Još bih posebno rekao rečenicu o Joeyu Veri koji mi je kroz godine postao jedan od najdražih basista. Čovjek je uvijek najraspoloženija osoba na pozornici, vidi se koliko uživa u tome što radi, da zapravo živi to što radi, bilo to s Armored Saintom ili s Fates Warningom. Da zaokružimo priču. Dobro da je Annihilator odgođen jer malo koji čovjek koji je svjedočio Armored Saintu bi imao snage za još jedan koncert dan nakon. Autor izvještaja: Alen Žižak

terapija // 11/11/2018