Začarana Močvara pod vodstvom Nine Romić i uz potporu the one and only HDS ZAMP-a postoji već nekih šest godina. U tom su vremenu pod okriljem tog programa nastupili (bez)brojni izvođači najrazličitijih usmjerenja. Ipak, ovo izdanje Začarane Močvare s kojeg upravo čitate izvještaj mi se čini nekako najbliže onoj osnovnoj niti vodilji zbog koje je cijela stvar onomad i pokrenuta. Sjedeći koncert četvrtkom mladih i neafirmiranih kantautora u pristojnoj atmosferi što ju stvaraju ljudi koje iskreno zanima ono što imaju priliku čuti. Da, to je točno to. U biti, budući da je kantautora bilo čak petero, odlučeno je da će se ovo nazivati čak jednim festivalom, a ne koncertom.

Početkom ljeta se na ranču Kurilovec kraj Velike Gorice održava onaj totalno otkačeni kantautorski festival kad ih sve poslažu u jedan veliki krug na livadi, i svatko svira po jednu pjesmu dok publika kruži uokolo. Taj mi se koncept jako svidio. Nisam ga nigdje osim tamo dosad bio vidio, pa mi je baš dobro došla činjenica da je ove večeri bio sličan aranžman. Naime svih petero kantautora (i još toliko njihovih gitara) je na pozornicu izašlo istovremeno, zasjelo na fotelje i stolice, i počelo s redaljkom. Svatko po jednu stvar, i tako šest krugova. Kad usporedim to sa već spomenutim nedavnim Kurilovcem, ili naprimjer onim kantautorskim festom (također u organizaciji Začarane Močvare, ako se ne varam) u Čvari 2012., primjetno je kako se ovi ovdje autori u prosjeku više drže nekih uobičajenijih kantautorskih obrazaca, kako u motivima koji ih zaokupljaju, tako i u scenskom nastupu, pa i sviračkoj i pjevačkoj tehnici. Lagao bih Vam dakle kad bih Vam rekao da se tu dogodilo nešto naročito spektakularno i neočekivano. Treba imati na umu i to da su svi ovi autori (osim možda Coolio Jacka koji izgleda mrvicu starije) ekipa uzrasta od 17 do 23, te da su u biti većinom tek nedavno započeli sa stvaranjem, tako da imaju i više nego dovoljno vremena za isprofilirati se do kraja. No, i ovako je bilo vrlo ugodno i zanimljivo čuti što imaju za ponuditi u ovoj fazi svojih karijera. Znate to i sami, a i napisao sam već tisuću puta da i ja tako mislim, i predvidljive stvari umiju biti dobre, ako se na pravom mjestu i u pravo vrijeme izvedu na pravi način. To se ove večeri dogodilo u barem nekoliko navrata, hvala lijepa. Mislim da je Coolio Jack bio prvi. Njegovo se ime već nekoliko godina povlači uokolo, ali još uvijek čekamo da nam podari nego konkretno izdanje. Trebalo bi ubrzo valjda. Obrijane glave i s bradicom, predstavio nam se u pomalo odrješitom svjetlu, barem usporedimo li ga s ostatkom kompanije. Dok su se ostali natjecali tko će biti tiši i nježniji, Cooliu nije bio problem malo konkretnije oderati po tim žicama, kao ni pustiti glas. Stoga u njegovom slučaju čak možemo pričati o terminima kao što su indie rock ili soft rock. Suvišno je uopće napominjati da su mu pjesme bez iznimke pjevale o (većinom nesretnoj) ljubavi, i to na jeziku engleskome. Kod ovakve je glazbe, više nego kod iti jedne druge, ultimativno mjerilo onaj neki "šmek" i "filing" kojeg se ne može definirati, ali ga se tako lako može detektirati. Sorry Jack, ali dojma sam da si nam ga ti pružio najmanje. Pomalo nervozna scenska pojavnost, pjesme odrađene više po navici nego po guštu, nekako usiljeno je sve to se činilo. Možda je nevažno, ali svi su izvođači bez iznimke pljeskali jedni drugima i davali si poglede podrške nakon svake pjesme osim njega. On je odsutno gledao u pod i nešto se vrzmao. Prvi put gledam čovjeka, tako da neka svakako ostane otvorenom mogućnost po kojoj je to bio samo takav neki čudan dan. Uostalom, sve ovo je samo mišljenje nekog tamo mene, glasnoća pljeska i ovacija iz publike za Coolia je u prosjeku bila možda i najveća, tako da opušteno.

Momcima su djevojke dale prednost, pa je tako drugi po redu svirao Ichabod. Ne znam što to ime znači, ali osobno mi se ne dopada, ružna mi je kombinacija slova. Prije se, koliko mi je poznato, odabirao nazivati svojim stvarnim imenom, Bruno Šlat, ali otkad je postao Ichabod se malo ozbiljnije prihvatio posla, pa sad izbacuje singlove, snima spotove, svako malo svira, i kao da si pomalo gradi neki hype oko sebe. Valjalo bi mu poželjeti sreću u tom poslu, jer svega drugoga ionako već ima. Dobra mu je muzika, prava stara škola, američki folk 60-ih, kuži se da je naslušan i pametan autor. Inače koliko vidim ima i bend s kojim to ode više u neke indie pop vode, prilično sam siguran da ćemo ih svi skupa u nadolazećim godinama moći često čuti. Jer može biti da je potencijalna potražnja za ovom muzikom veća od trenutne ponude. Posljednji, šesti krug, je bio "neformalnije" prirode, pa je tu Coolio Jack izveo neku svoju "CMC" stvar, a karlovčanin Bruno i kolegica Nina Bajsić (očigledno su se skompali, pratio ju je na gitari i na jednoj njenoj stvari, dok je Jack svirao usnjak) obradu Strokesa koju su prema vlastitom priznanju pripremili na tonskoj. Simpatično. Sir Croissant iz Banja Luke je, unatoč tome što je od cijele ekipe najmlađi, zasad dobacio najdalje po pitanju stvaranja svog specifičnog autorskog izričaja. Aranžmani pjesama su mu najrazrađeniji, ne libi se iznenaditi pokojim ritmičkim ili dinamičkim obratom tijekom pjesme, što je polje od kojeg ostali naočigled zaziru. Tekstovi su mu također uspjeli u onome što je za kantautora od presudne važnosti, a to je da pristupe temi na pomaknut, unikatno introspektivan način. Način koji se lovi za neke naizgled svakodnevne i banalne detalje koji "običnom smrtniku" promaknu, pa te onda ovakva muzika dovede do toga da malo intenzivnije doživiš život, jer ti pruži tako jednostavnu a tako zanimljivu stranu priče. Naizgled krhak i nesiguran, pomalo drhtavoga glasića, praktički još uvijek dijete, a tako nerealno vješt i uvjerljiv istovremeno. Ima već dva EP-a kućne radinosti, isto većinom na engleskom. Osim nekih pjesama s tih izdanja, odsvirao je i jednu na naškom pastoralnog tipa, nešto kako želi teći kao potok i rasti kao hrast. To je bio jedan od onih spomenutih pravih momenata na pravom mjestu, ja sam se smrznuo koliko je jaka stvar bila. Croissant ne nastupa često, reputacija mu još nije ni blizu proporcionalna kvaliteti i talentu, stoga je lijepo od Nine da ga je ovime malo pogurala. Ima da se sjeti i on nje za deset godina kad mu bude trebala predgrupa.

Svaka čast svim izvođačima, ali najviše ocjene ove večeri je ipak zaslužila publika. Em nas se skupilo solidno, em smo bili fakat nevjerojatno tihi. Baš tihi, nitko da bi zucnuo. I tako dva sata. Moglo se čuti mrave kako trljaju prednje nožice, jedino glasnije od toga je bilo mahanje repa ekstremno simpatičnog Kornelovog psa. Joža kad je škljocao fotoaparatom, pa to je prijetilo da probije zvučni zid, na rubu regularnosti. Primijetio je naš lijep odgoj i Coolio Jack i pohvalio nas, ima i zašto, hvala njemu.

Nina Bajsić. Znadem djevojku odavno, pa sam bio baš tužan što ju nisam ulovio na Taboru ove godine, kao ni drugdje po gradu dosad. Sad smo eto i to riješili. Njena muzika je jedan predivan primjer "manje je više" filozofije, svirka je vrlo minimalistička i tiha, pa joj samim time iz nekog razloga lakoćom polazi za rukom staviti naglasak na svaku riječ, svako slovo, svaki ton, svaki treptaj, svaki izdisaj. Skoro kao oni ASMR videi, sve se topi od podražaja. Lukav način za zaokupiti pozornost - ne nudi ti se na "evo me pa me gledaj" način, nego te nenametljivo poziva da pođeš za njom tamo negdje daleko. Laura Marling pada na pamet kao najočitija paralela. Ugodno me iznenadila odabirom zagorskog tradicionala "Ak sam ti srčeko ranil", baš je krasno sjela. Njena najbolja stvar je ona kad Johnny zove bivšu na telefon u 4 ujutro pa oboje šute, naročito onaj neki stih da s muzikom ne možeš ni lagati ni reći istinu. U tom mi se trenutku to učinilo kao spektakularna istina, uz onu Croissantovu "šumsku", najintenzivnijih par minuta na festivalu. Nina nema Facebook stranicu, i to je sasvim u redu, ali ja bih na njenom mjestu skupio ovih 6-7 singlova što su dosad vani, i lijepo ih objavio na Bandcampu, što da ne? Svaka čast za Youtube, ali nije to to. Što se tiče Lee Šprajc, njenom se nastupu može pristupiti s različitih gledišta. Prvo, imamo činjenicu da ima anđeoski sopran kojeg umije jako uspješno staviti u službu ekspresije. Znači vokalno ih sve jede za malo slabiji doručak. Zatim, pjesme koje je izvela, sve odreda izvrsne. Jedini "problem" je što većinom nisu njene. Mislim da je odsvirala jednu (ili dvije?) autorsku, ostalo su bile obrade, kako Cesarića (odnosno Hegedušića, mislim da je on prvi uglazbio "Baladu iz predgrađa"), tako i međimurskih tradicionala. I to nije slučajno tako ispalo, jasno je da je ova mlada dama legitimna nasljednica izričaja Dunje Knebl i Lidije Bajuk, samo je pitanje koliko je to onda "kantautorstvo". Samo ime podrazumijeva da bi tu trebalo biti nekog autorstva, jel'. Tako da je po tom pitanju Lea ovdje ipak dakako ispala najslabija karika, ali ne svojom krivnjom. Jer ostali su svi čini mi se odradili barem po 4 autorske. Ona je pak radila ono što najbolje zna, i uradila je to na sasvim dojmljiv način, da bi reč rekel. Velika kapa koja joj je bacala sjenu preko očiju je definitivno služila kao svojevrsni štit od publike, drago mi stoga bilo vidjeti kad ju je pred kraj večeri skinula. Za razliku od Ichaboda ili Nine koji u zadnje vrijeme izbacuju dosta toga i sve više sviraju, za Leu mi se čini da više brije na malo sporadičniji pristup. Čujem da studira Kroatistiku, tako da mi je jasno ako nema vremena. Ali lijepo bih ju zamolio da nastavi pjevati zauvijek, jer definitivno ima jedan od ugodnijih vokala koje sam čuo u zadnje vrijeme.

Zaboravite dakle na vremena kad su, prije svih Mance, a onda i Milan Apoteka, Đenjđilja, Ivana Picek, Miki Solus i Čudnoređe pomicali granice onoga što u nas znači kantautorom biti. Sad je "back to basics" trend. Neki konačni dojam ove svirke bi u biti bio da ovi glazbenici pojedinačno vrijede vjerojatno još više nego što se to moglo razabrati iz ovog kolektivnog pristupa, koliko god mi isti bio simpatičan, zbog kojeg su se ipak generalno malo razvodnili u sličnosti. Vidjet ćemo hoće li ova generacija dobaciti dalje nego što je to protekli val uspio. Zasad su još uvijek daleko od toga, ali potencijal je i više nego očigledan.

ujak stanley // 29/10/2018