Na svoje treće pojavljivanje pred zagrebačku publiku, APTBS su stigli s novim, petim studijskim albumom te s bubnjarkom Liom Brasswell, koja je preuzela i dobar dio pratećih i ponešto glavnih vokala. To je očito bio dovoljan razlog da se nakon nešto slabije posjete na prošlom gostovanju, ovaj puta potpuno zadovoljavajuće napuni Močvara. Isto tako, poučeni s iskustvom od prošli puta, da sa sobom moraju dovesti predgrupu koja je dostojna, barem bučno, ovaj puta je s njima na turneji NUMB.ER, grupa okupljena oko mladog fotografa i vizualnog umjetnika Jeffa Fribourga. Ova petorka na stejdžu izgleda dosta smiješno i smušeno, s obzirom da svi stoje u liniji i to s lijeva na desno gitara/klavijature, bas, bubnjevi, gitara, klavijature/glas. Ovdje su svirali set od 45 minuta koji je većim dijelom pokrio materijal s njihovog debi albuma "Goodbye". Ima tu svega, i mračnih divisiona s naglašenim basom, i shoegazerskih lebdećih melodija i postpunkovske revolucije, a sve to začinjeno više recitiranjem i uzvikivanjem, nego pjevanjem, spomenutog Jeffa. Mladi su i zaigrani, te su odlično odveli večer prema APTBS, pa mi je najviše zbog njih drago da sam se našao u Močvari te večeri. Kao što sam spomenuo "Pinned" je peti studijski album na ovaj njujorški bend, za kojim još uvijek ide epitet "najbučnijeg benda", što se oni trude i zadržati. Kao i dosad u potpunom mraku i s dosta magle, kreću u svoj jednosatni set, a odmah na početku je vidljivo da s dolaskom bubnjarice nisu izgubili na agresivnosti, brzini ili zvuku. Lia lupa kao da joj je zadnje u životu, a uz to još i dodaje onu nježniju notu svojim pjevanjem.

Prvi dio sam odgledao iz prvih redova i nakon povlačenja prema krajevima dvorane, negdje oko sredine koncerta, shvatio sam po ne znam koji puta, da je doživljaj potpuno drugačiji. Dok sam se u prvome redu osjećao kao da sam na najboljem (i najbučnijem) koncertu na svijetu, otraga me dočekao prigušeni zvuk, mlako uzvraćanje publike i blago spuštanje atmosfere. Možda su i oni svjesni ovakvih (ne)prilika, pa su uveli silazak u publiku te "sviranje" dvije pjesme u tzv Machine Jam modu, gdje se njih troje okupe oko "mašine" i stvaraju čudnu buku. Još jedan je pamtljiv detalj u novim APTBS, a dogodio se neposredno prije toga. Tada je Lia na ručnoj harfi, koja je dotad samozatajno bila naslonjena na zid iza nje, odsvirala i otpjevala tzv Harp song, najnježniju pjesmu opusa benda, dok su momci naštimavali "mašinu". Uskoro nakon toga uslijedio je kraj uz stroboskope i (ne)podnošljivu buku, pa mislim da je svima dobro došla tišina, kada su se instrumenti konačno ugasili.

Na kraju, moram reći da mi je drago da im se publika vratila, te se isto tako nadam da će se u trećem pojavljivanju isto dogoditi i grupi Nothing, jer su i jedni i drugi zaslužili više publike.

pedja // 10/09/2018