home > mjuzik > Onwards to the Wall, EP

kontakt | search |

A PLACE TO BURY STRANGERS: Onwards to the Wall, EP (Dead Oceans, 2012)

U ovakvim hladnim zimskim danima "normalni" ljudi obično slušaju nekakvu laganu i mirnu glazbu, koja širi onako lijepi i ugodni zimski ugođaj tople prostorije dok se vani temperature ne penju iznad ništice. Jest vraga, sve bi to bilo dobro da nije izašao ovaj novi EP ludih brooklynskih noisera i potpuno mi uništio moju zimsku idilu. Poslije njihovog zadnjeg albuma prije tri godine mislio sam da su se napokon smirili, da je to bilo to. A očito mi je bilo promaklo da su u međuvremenu izbacili još, ne računajući ovaj, dva EP-ja i jedan singl. No ovaj novi EP imenom "Onwards to the Wall" je u više pogleda jedan istinski comeback u velikom stilu. Ne samo da ništa nisu izgubili od svoje oštrine, već su isporučili možda i svoj najbolji uradak do sada!

Na EP-iju se nalazi pet pjesama, ukupnog trajanja oko četrnaest minuta, ali koje prolete poput mlaznog zrakoplova na Mach 2 ubrzanju. Pored pjevača i gitariste Olivera Ackermana i bubnjara Jasona Weilmeistera (znanog i kao Jay Space), na njemu je sudjelovao novi basista benda, Dion Lunadon. Bend kojeg su mnogi opisivali kao "najbučniji koji će te ikada čuti", ovaj put preuzeo je sav produkcijski rad na vlastitu odgovornost i isporučio točno onakav zvuk kakav su i htjeli, a koji je premašio sva moja očekivanja.

Mogu otvoreno reći da moje iznenađenje nije bilo malo kad sam prvi put pustio ovaj EP, to jest, njegovu prvu pjesmu "I lost you"; sonični tsunami u obliku silno distorziranih zidova pobješnjelih zvukova gitare su jednostavno skršili sve dvoumice oko kakvoće ovo novog EP-ija. - Da, to je onaj stari A Place to Bury Strangers. Ali ujedno i novi, koji je naučio sputati svu svoju ogromnu divlju energiju, te usmjeriti je u pravcu melodičnosti, koja u ovakvoj formi do sada kod njih nije postojala. Tome svakako pridonosi utjecaj i novog basiste, koji je ovim skladbama urezao iz popa i post-punka inkarnirane linije basa, bez da je se izgubio onaj njihov prepoznatljivi shoegaze/garage/noise-rock, po kojem su i postali poznati, a također i obožavani.

Sa svojim novim uratkom A Place to Bury Strangers se nalaze na suprotstavljenoj strani sadašnjem općem trendu u takozvanoj pop "kulturi" u najširem smislu koji možete zamisliti, koja je zapravo postala samo blijeda i izmasakrirana kopija onoga što je nekada predstavljala i što je trebala i dan danas biti. Nasuprot milozvučnom jaukanju i zavijanju od strane medija i njihove zatupljene mase proizvoljno proklamiranih takozvanih "odličnih" "glazbenika" i "glazbenica", na koje gomilaju kojekakve nagrade; 'best' ovoga sranja, 'best' onoga sranja, stoje ovih pet furioznih pjesama kao prirodan odgovor sveopćoj glazbenoj učmalosti našeg vremena. Ali samim tim što se izlazak ovoga EP-ija može obradovati određenom medijskom pažnjom, svjedoči o tome da ipak nije još sve izgubljeno. Da se ovakav jedan nekomercijalni stil glazbe može ipak probiti između gomile hipokritetnog šunda, kojim nas zasipaju sa svih strana, govori zapravo samo po sebi o kvaliteti ovoga materijala. A to je ujedno i jedna važna poruka da nisu sami svima čiji glazbeni ukus još uvijek nije demoliran od strane medijsko-kulturološkoga preodgoja u glasačke ovce raznih "supertalent-show" emisija.

U ovih pet kompozicija se otkriva kaotična estetika nekontroliranog protoka energije, ravnoj pretvorbi racionalnog doktora Jekylla u divljeg mister Hydea. Ali budući da svatko od nas mora rasti pomoću onoga što ga može uništiti (stara budistička tantra), i ako vas ove paranoično virtuozne distorzije gitare ne otjeraju, onda će te se naći u jednom savršenom zen-stanju, koje je nježnije od bilo koje sladunjave baladice i agresivnije od završnog sumanutog razbijanja instrumenata na nekom rock/metal-koncertu. Dakle jedno post-modernističko uništavanje konvencionalne glazbe kroz sonično-bučnu smjesu brzih ritmova bubnjeva i basa, šamanističko-agresorskih melodija, ili bolje rečeno zvukova gitare te kontradiktorno smirenog i hladnog vokala. Ne radi se ovdje o nekim inovatorima ali ni plagijatorima, već o bendu koji je od svojeg početka, pa evo sve do sada slijedio jedan princip i metodologiju pretakanja divljih emocija u beskompromisno energične skladbe, koje žive upravo iz kontinuiranog evoluiranja u uvijek nešto novo, zanimljivo i drugačije od naviknutog.

Kao završni statement, može se slobodno ustvrditi da dečki iz A Place to Bury Strangers još uvijek, čak i više no ikada, su potpuno kreativno-ludi i da još uvijek sa svojim stilom deru guzice. Neki ljudi, poput mene, vole ovo sranje, a neki mrze. Koju stranu birate vi?

ocjena albuma [1-10]: 10

z. marković // 15/02/2012

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Maithree - The Music of Friendship

NIRMALA RAJASEKAR: Maithree - The Music of Friendship (2018)

| 09/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Mixtures and Leftovers

DODECAHEDRAGRAPH: Mixtures and Leftovers (2018)

| 08/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Radio Tree

OWLS ARE NOT: Radio Tree (2018)

| 07/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Correlation

EMBASSY 516: Correlation (2018)

| 06/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Fundamental Slime, EP

DARTO: Fundamental Slime, EP (2018)

| 05/11/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Onwards to the Wall, EP
  • Red EP (2006)
  • Blue EP (2006)
  • Green EP (2006)
  • A Place to Bury Strangers (2007)
  • Nine Inch Nails: Lights In The Sky Over North America Tour EP (To Fix the Gash in Your Head) (2008)
  • I Know I'll See You (7") (2009)
  • Keep Slipping Away (7") (2009)
  • In Your Heart EP (2009)
  • Exploding Head (2009)
  • Ego Death EP (2010)
  • I Lived My Life To Stand In The Shadow Of Your Heart EP (2010)
  • So Far Away (2011)
  • Onwards to the Wall EP (2012)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*