Ostao sam lagano zatečen kad sam vidio da Hrvatski jezični portal romantiku definira kao "zanesenjaštvo s umanjenim smislom za zbilju i realnost; sanjarenje, snatrenje". Hladnokrvni i bezosjećajni jezikoslovci očito nisu čuli za sasvim ozbiljne i realne stvari kao što su večere uz svijeće, pjenaste kupke, duge ljetne šetnje zimskim gradom u proljeće, rađenje snjegovića, promatranje praskozorja dok ležiš u plićaku i piješ rum sam samcat, nježna šaputanja u javnom prijevozu, loš seks u ispišanom haustoru, planinarenje bez signala a izgubili ste se i spušta se noć, masturbiranje na ChatRouletteu, branje cvijeća... Još jedan dokaz u prilog tezi da nisu u toku s vremenom je taj što još uvijek, 7 godina nakon što je do toga došlo, nisu osvijestili da u Hrvata romantika osim s ljubavlju ima veze i s punkom. Glavni odgovorni za taj spoj je Vlaja, lik koji oko Valentinova ima rođendan (sretan!), pa uvijek tu negdje u tim danima smjesti i tu Punk romantiku. Ona je prva tri izdanja imala u Attacku, u kojem je i dosegla poprilično legendaran status giga o kojem se priča i kojeg se hajpa. U nekom trenutku je nakratko skočila i do Kumrovca, a prošle je godine zbog nezapamćenog interesa uzrokovanog uvrštavanjem Alena Vitasovića u lineup doživjela i preseljenje u Močvaru. Kako je Torpedo Syndicate u međuvremenu (na veliku žalost i sramotu svih nas koji nismo bili u stanju ispoštovati njihovo vrlo kvalitetno i bitno djelovanje) umirovljen, a DJ Vlaja je pronašao angažman u Čvarici kao resident trash slušaone "Vino na usnama", dalo se pretpostaviti da će i ovogodišnje izdanje biti u klubu uz obale Save. To se i dogodilo. Osobno mi to nije naročito drago, moram vam priznati. Svaka čast svima i svemu, ali Punk romantika je u mojim očima (a pohodio sam barem 5 od 6 zagrebačkih epizoda) neraskidivo vezana uz Attack, i sasvim sam siguran da nigdje drugdje ne može eskalirati do takvih dementno veselih i pozitivnih atmosferskih prilika kao što je to tamo slučaj. Nekako je puno nabrijaniji štimung tamo uvijek nego drugdje. Možda su to samo neka moja zanešenjaštva s umanjenim smislom za zbilju i realnost, ali držim ih se. Pamtim recimo 2014. kad je gig bio prekinut zbog požara nakon Socijalne službe - već sam u 21 h čekao u kilometarskom redu za kartu u dvorištu prepunom pijanih i nabrijanih pankera spremnih na teže dernečenje. Ovaj put, malo drugačija priča, oko pola 10 ispred kluba tek desetak dežurnih slavljenikovih drugara stoji u krugu u blatu.
Kriva istina © Ban Njegošić
Kriva istina © Ban Njegošić
Ipak, do početka
Me As Wella se skupilo ponešto svjetine, taman dovoljno da možemo pričati o tome da nije bilo prazno. Bend je to koji je još na prva dva izdanja Punk romantike demonstrirao svoje umijeće sviranja (a bogme i pjevanja) pop hardcore punk rocka, a onda su se u zadnjih par godina ponešto pritajili, nismo ih već neko vrijeme mogli vidjeti ni čuti u Ziđibiju. Što je šteta, jer nisu tako loši. Njihove melodične high school pjesmice obilježene su vrlo simpatičnom vokalnom igrom basistice i gitarista, u kojoj kao kvalitetniji vokal svakako pobjedu odnosi Maja. Njen je glas uvjerljivo najbolji aspekt ovoga benda, baš se vidi da zna što radi, sve te često prilično zahtjevne dionice izlaze iz nje vrlo prirodno i glatko. To je možda ono po čemu mrvicu odskaču od prosjeka onoga što nudi takav navodno alternativni a u biti sasvim komercijalni prizvuk na razmeđi Lagwagona, Basement i, da prostite, Avril Lavigne. U domaćim okvirima, ovaj bend ulazi u kategoriju Halter ega i The Rock Flocka - znači pop punk bendovi sa ženskim vokalima prenezanimljivi radio postajama a premekani pankerima. To je dosta nezgodna pozicija, o tome nema spora, i zato moram konstatirati kako sam dojma da su šanse da Me As Well ikad oformi neku konkretniju količinu publike i počne održavati samostalne koncerte po Zagrebu vrlo male. Doduše, sad mi se vraća slika iz Grey Rooma 2014. kad su došli s friškim albumom i imali izvrstan feedback pred punom špajzom. Tako da može biti da se varam. To je uvijek legitimna opcija. Ovdje se sviralo koju minutu više od pola sata, uz pristojnu podršku ekipice. Ja sam imao dvije pune plastične čaše bevande, obje su mi se isprolijevale po podu i hlačama u roku 45 sekundi od ulaska. To bi moglo ukazivati da je u publici bilo nekog muvinga i naguravanja, ali ipak je više do mog pehizma, da vas ne lažem. Postavilo se pitanje ako bend svira 12 godina, pa kako onda pjevačica izgleda kao da ne može imati više od 27? Dobio se i odgovor, strašno je neočekivan, sigurno će vas šokirati, nećete vjerovati što smo saznali, evo replike koja je zaprepastila regiju, obožavatelji u šoku nakon dramatične ispovijesti mlade pjevačice, Maja otvorila dušu i pred svima priznala strašnu istinu, počela je s 15.
Kriva istina © Ban Njegošić
Kriva istina © Ban Njegošić
narod © Ban Njegošić
Druga je svirala
Kriva istina. Ja bih radije da je Socijalna služba, da prostite. Izgleda da je Socka totalno otišla u kurac, kad već dvije godine zaredom ne mogu ni Punk romantiku odsvirati, onda znaš da nema nade. Sranje. Kriva istina je isto, a to stvarno sad već prerasta u tradiciju s punkromantičnim bendovima (što oni sasvim sigurno jesu, ovo im je isto barem treći put da sviraju), nedavno bila prošla kroz jedan period neaktivnosti, no čini se da su sad, s relativno novom basisticom, za koju sam prilično siguran da ju znam iz Sentencea, opet ulovili radnu temperaturu i da šamaraju bolje no ikad. A skoro i češće nego ikad, ovo im je već četvrti(!) put u Zagrebu (Vintage, Grey i Attack su prethodili, naravno) u svega nekoliko mjeseci. Stanje u publici je za vrijeme njihove svirke, mora se to priznati, ostalo nepromijenjeno, a čak mi se učinilo da sam primijetio i kako se ekipa malo više povukla toncu u naručje, što nikako nije pohvalno. Čini se da je Kriva istina zauzela komadićak onog upražnjenog mjesta što su u Zg-u držali Pasi - em melodičnim hardcore punkom odašilju "kritiku kapitalizma, antifašizam, sekularnost, jednakopravnost, radnička prava, ženska prava, prava manjina i sve ostalo što spada pod zajednički nazivnik anarho punk scene", em sviraju svakih tjedan dana. Velim "komadićak" iz prostog razloga što ni Krivica također, eto, u svojih petnaestak godina, nije uspjela dobaciti do statusa općeprihvaćenog punk javnog dobra. No, meni valjaju svakako. Nemaju tako krasne vokale kao bend prethodnik, ali imaju riffove i aranžmane više na hc a manje na pop stranu, što je mome uhu svakako nešto milije. Odsvirali su, koliko se sjećam, podosta novijih stvari, i opet nam najavili da će skoro izdati taj album. Osam je godina od posljednjeg prošlo, stvarno ne bi bilo u redu da dopuste da se uđe u devetu, sad kad su već reanimirali bend. Kako se prilično ozbiljno drže kursa političke i socijalne angažiranosti, tako smo prije mnogih pjesama mogli čuti sasvim koncizne i razborite poruke o tome o čemu (ili češće "protiv koga") koja pjesma zbori, a najveću podršku je dobila basistica za svoj monolog protiv nasilja nad ženama. Vidim i da je Krivica svoj honorar od giga donirala Autonomnoj ženskoj kući u Zagrebu, što je potez za koji bih im sad skinuo kapu do poda da ju nisam baš za vrijeme njihovog koncerta negdje posijao, majku li si jebem. A baš je bila dobra, lopovsko-švercersko-ribarska. Ništa, bar je blaga zima.
La Fraction © Ban Njegošić
Ako se pitate zašto je poseban naglasak stavljen na nasilje nad ženama (iako to uopće nije nešto što bismo se trebali pitati), odgovor leži u činjenici da je upravo ta nezamislivo odvratna navika, da ne kažem tradicija, podigla ponešto opravdane prašine prije giga. Naime, organizator i slavljenik, inače momak koji se ne ustručava njegovati afinitete prema raznim estradnim umjetnicima, se, jamačno ohrabren spomenutom nezapamćenom jagmom oko prošlogodišnjeg Vitasovića, a sve u duhu postpostmodernizma, odlučio jednom za svagda Punk romantiku službeno oplemeniti i tim i takvim glazbenim sadržajima. Izbor je pao na Daniela Popovića. Kako zagrebačke feministice zbog određenih neočekivanih svjetonazorskih diskrepancija (koje su u prošlosti eskalirale u vidu zaista impozantne brojke tekstova i Faceook rasprava) imaju ovaj event pod posebnom prismotrom, nije dugo trebalo dok nisu izrazile zgražanje nad činjenicom da bi jedan događaj koji se poziva na sve one u odlomku u Krivoj istini nabrojane vrednote mogao angažirati takvu nasilničku gnjidu da nastupa. O potrebitosti i smislu prošlogodišnjih prepiski se može diskutirati dovijeka, ali samo bi lud, glup ili zao čovjek išao osporavati suvislost i nužnost ovakve ovogodišnje akcije. Daniel Popović tu definitivno nije imao što tražiti, i normalno je da je promptno uklonjen. Ubačeni su Neki to vole vruće. Za čijim je pak frontmenom svojedobno raspisana tjeralica zbog neplaćanja alimentacije za vanbračno dijete. Hm. Od dva zla se izabralo manje. Mislim, nije teško povjerovati u opciju da ni za jednu od ovih priča organizator nije znao kad se odlučivao angažirati ih. Samo eto, zajebane igre slučaja. Valja oprezno s tom estradom, ima tu dosta mina. Jole pjevao "Jasenovac", Zečić i Pejaković "Evo zore, evo dana", Stavros isto pjeva ustaške i crncima govori da idu u Afriku igrati se s majmunima, Mišo Kovač i Oliver mrze Srbe, Grdović također mlati ženu i pjeva "Evo zore", čak je i Đoni Gitara okaljao ime. Zajebano. Ostaje Ivan Zak za dogodine, on je ok.
La Fraction © Ban Njegošić
La Fraction © Ban Njegošić
Što o svemu tome misle dame i gospoda iz
La Fraction, teško je reći. Oni su iz neke sasvim sedamstote priče, priče za sebe. Taj kultni francuski bend iza sebe ima već preko 25 godina djelovanja, a veli mi trezveni Dado (kojem valja vjerovati) ispred kluba (kamo sam jadan išao tražiti jebenu kapu) kako su u Zagrebu već dizali priličan hype tamo prije 10-15 godina, na svirkama u starom Attacku i Čvari. U međuvremenu su i oni splasnuli s djelovanjem (tek jedan singl otprije 5 godina imaju kao dokaz o postojanju), tako da je ovaj gig bio prilična ekskluziva, avionom se letjelo. Stigli su bogami dobrano i ostariti, nek se zna. Stvarno su stari, začudio bih se kada bi se ispostavilo da itko od njih ima manje od 50 godina. Baš je zato bilo simpatično gledati i slušati kako pršte od zanosa dok praše tu svoju nevjerojatno slušljivu, pjevnu, melodičnu, na kraju dana i mladenačku varijantu punk rocka. Ovaj je bend, palo mi je to napamet dok sam ih slušao, možda i najbolji primjer na svijetu kako raditi takvu glazbu bez da ikome normalnom padne napamet okarakterizirati ih pičkastima, pederskima, mekanima ili mlakima. A to bi značilo da su, u okviru svog žanra, blizu onome što bi se moglo smatrati savršenim. O čemu pjevaju, to stvarno pojma ne mogu imati (na francuskom je, jel') ali bije ih reputacija angažiranosti, pa preostaje vjerovati da je tako. Vokalistica je je majke mi nevjerojatna, tko sam ja da ne napišem ono što je u svakom tekstu o njima već napisano, a to je da se radi o punk Edith Piaf. Nije toliko pritom ležerna poput naše gore lista Maje, malo se više trsi i napinje, ali ništa zato, i dalje ju mogu zamisliti kako preko tjedna dok nema bendovskih gigova pjeva ulogu Bizetove Carmen u FNK. Klub se, što je i normalno, dotad već popunio poprilično, ali ne i do kraja. Bit će ovo svakako zapamćeno kao Punk romantika s najmanje pogo akcije dosad. Na La Fraction se nešto pokušavalo, ali to i nije bend prikladan za bogzna kakvo divljanje, tako da smo ostali relativno suzdržani po tom pitanju, mora se priznati. Ja digao neku curu na ramena pa se vrtio ukrug, njoj se valjda zamantalo pa se naljutila, nije htjela pričat' više. Jedna druga neobična djevojka s kojom sam se igrao očnog kontakta mi je nakon minute takvog nadmudrivanja pokazala prstom da priđem, i tutnula mi u dlan punu šaku nekih jako slatkih velikih šarenih bombona. Kasnije sam skužio da imam i ja jedan bombon od karamele i lješnjaka u džepu jakne, pa sam joj ga dao. Ima biti da je to ta punk romantika. La Fraction je svo to vrijeme neumorno svirao, i mora se priznati da su im pjesme u nekom trenutku pomalo počele sličiti jedna na drugu. Nisu puno pričali, a i ono što jesu, nisam najbolje razumio . Iako je bilo na engleskom, dakako. Ali em ga pričaju "po francuski", em sam u fazi učenja za ispite na Kroatistici, pa razumijem samo hrvatski i osnove staroslavenskog trenutno. Sjećam se samo da je žena jednu pjesmu posvetila ekipi koja se puca dopom pa ih sutradan boli trbuh, ili tako nešto. Najjača baja je basist, omaleni čovjek u ekstremno uskoj košulji na jagodice, s tolikim ušima i nosom da nije preostalo druge nego ustvrditi da mu je tata Bob Rock osobno. To što nismo pogali, ne znači da ih nismo šljivili. Stagedivealo se jest, a i decibelaža podrške je bila sasvim zadovoljavajuća. Pozvali smo ih i na bis, naravno. Posebne pohvale Hogaru i kolegi redaru koji su čuvali i nadzirali kraj stejdža (što se ne viđa prečesto u Močvari, valjda je kombinacija estrade i punka proglašena utakmicom visokog rizika), ali su puštali narodu da više-manje radi što ga volja.
Neki to vole vruće © Ban Njegošić
Neki to vole vruće © Ban Njegošić
Neki to vole vruće © Ban Njegošić
Neki to vole vruće © Ban Njegošić
Užasi postmoderne - zaštitar u hudici na Non Servium razdragano pjevuši na radnom mjestu u Močvari za vrijeme koncerta imena Punk romantika na kojem svira
Neki to vole vruće. Has science gone too far? Neki to vole vruće se na pozornicu popeo tili čas nakon što je La Fraction okončao. Očekivani frontalni duo bio je okružen ekipom od koje su neki izgledali kao suradnici iz starih dana (bubnjar i klavijaturist), neki kao susjedov sin (gitarist), a neki pak kao session muzičar koji je večer prije svirao na svadbi, a večer poslije u Roku (basist, za kojeg sam zapamtio da ga zovu Crni). Što se tiče ekipe ispred stejdža, i ona se gotovo u tili čas stubokom izmijenila. Primat su preuzele prešminkane i premirisane dame u rasponu od 25 do 55 godina. Ono pankerskog muškog puka što je preostalo je, velim, lako moglo namirisati "plijen", vjerujem da se odigrala još pokoja manifestacija sljubljivanja punka i estrade kasnije u zagrebačkoj noći. Poanta priče je, klub se skroz popunio, a publika mi je izgledala dobrih 60 posto drugačije nego na prijašnjem bendu. Tako da će ispasti da se na kraju ipak prodalo puno karata, unatoč nedostatku "svi smo ispred, cugamo i valjamo se po podu od još od 8" faze. Mislim, nisam čekirao u obližnjem Urnebesu, vrlo moguće (skoro pa sigurno) da je dio ekipe s NTVV prethodno tamo dernečio. Nego, bend. Krasno je bilo. Svirka dakako srednjestrujaška i gažerska, vokalne mogućnosti prilično limitirane, interakcija s publikom otužno loša, ali zato samo takva romantika. Teška ugoda, milina, gušt, sreća. Svirali su nekih 12-13 stvari. Od toga 2-3 užasne, 2-3 dobre, i 6-7 samo takvih epohalnih hitčina. Znao sam stihove mnogih pjesme za koje nisam znao da su njihove, a među takvima se najjačom ispostavila "Bojler", genijalna stvar. I dalje se tu stagedivealo, ali sad se i plesalo iz sve snage i pjevalo na sav glas. "Kakva noć", "Reci da", "Medu moj i šećeru" su bile teški vrhunci koje su ekipu dovele do ekstaze. Prvi singl "Kalifornija" je i ovdje poslužio za efikasno probijanje leda, a "Teška vremena" su nas pred kraj razularila do kraja. Ovi su nas stalno poticali da pjevamo s njima, bili su i spremni i pružiti mikrofon onome tko je to htio (a takvih se naravno našlo), što je svakako lijepo od njih. Na bisu su nam ponudili još samo ponovljenu "Kaliforniju", i nisu htjeli više. Pomahnitaloj ekipi se to nije naročito svidjelo, pa se nekoliko nas izredalo za mikrofonima (urednik vašeg najdražeg portala je čak i zasjeo za bubanj) i pjevalo lead vokale u zbornoj izvedbi "Teških vremena", ali nije bilo vajde. Bend se nije vratio, a osoblje kluba (ili tko god da je već taj ljutiti bradati čovjek bio) je doskora prekinulo zabavu.
Neki to vole vruće © Ban Njegošić
Neki to vole vruće © Ban Njegošić
Neki to vole vruće © Ban Njegošić
Neki to vole vruće © Ban Njegošić
Barem što se tiče koncertnog dijela. DJ program se nastavio do pred jutro. DJ Vlaja je dakako vrtio. Štajaznam, ako je ikad i bilo sumnje da je ovaj event doživio radikalni programski zaokret, ona je otklonjena činjenicom da su se nakon giga (barem prvih cca 2 sata aftera koliko sam ja izdržao, ne znam za kasnije, ali i ovo je dovoljno) vrtjeli Jinxi i Neno Belan. Svaka njima svima čast, ali u prijašnjim izadnjima je DJ plejlista bila poprilično drugačija (ipak većinski bazirana na punku), i nekako mi je tužno bilo primijetiti da je najbliže što se dobacilo žanru iz imena eventa "Rock the Casbah". Nemam nikakav problem s tim da jedan od 4-5 bendova u lineupu bude pop, dapače. Ali očito imam s tim da u afteru ne čujem ni KUD Idijote ni Frontalni udar, jebiga. Ne znam, zovite me zatucanim tradicionalistom koji živi u prošlosti, ali osobno sam za djelomičan povratak punk romantike korijenima, hoću još barem jednom doživjeti Socijalnu službu uz milijardu konfeta u Attacku. Nakon toga može i Maja Šuput, boli me kurac. Suvišno je i isticati da ću, kakva god i gdje god ona bila, i dogodine vjerojatno pisati s Punk romantike. To se ne propušta, čak ni u jeku ispitnih rokova. Do tipkanja.
ujak stanley // 17/02/2018