Spletom okolnosti i igrom slučaja ispada da je Kriva Istina jedna od najbolje čuvanih tajni domaće punk scene. Spadaju u kategoriju bendova za koje ste negdje čuli, eventualno zalutali na jedan njihov koncert, ali ih niste nikada preslušali kod kuće, niti znate ikoga tko im je gorljivi obožavatelj (iako ih zacijelo ima) ili zakleti neprijatelj (kojih vjerojatno nemaju). Osobno sam ostao zaprepašten na moju sramotu tek nedavnim saznanjem da bend postoji od 2002. godine. I to zbog činjenice da su u 17 godina postojanja izdali tek jedan split tape i dva albuma, a tek posljednju godinu-dvije primjećujem da ponekad zasviraju u Zagrebu. Nedostatak kontinuiteta u djelovanju je zacijelo i glavni razlog što nikada nisu dogurali do statusa jednih Motusa ili nekadašnjih Pasa, već s njima i sličnima tu i tamo nastupaju u svojstvu dežurnih otvarača koncerata pred skromnijim brojem za akciju još nezagrijanih ljudi. Čak su i na mnogo mlađim Kurvama klubovi puniji. Ipak, Kriva Istina je pred neki dan održala headlinerski koncert u punom i znojnom Grey Roomu, a novi album koji se tamo i promovirao je nakon 8 godina diskografske pauze napokon vani. (Semantička napomena: pojam punk rock neću koristiti za opisivanje old school bendova poput Ramones i The Clash (jer po meni su oni naprosto punk), već za melodični punk, a hardcore punk za sirovu deračinu. Green Day bi bio pop punk, a pop s punk estetikom Avril Lavigne. Hvala na razumijevanju.)

Sofomorni album "Manifest pobune" se od debitantskog "Van okvira" ne razlikuje gotovo ni po čemu. Može se čuti inercijski napredak u melodičnom pjevanju i jasnoći vokalne dikcije te tehnici sviranja općenito, ali stilski je to i dalje onaj isti punk rock. Brz, melodičan, aranžmanski rafiniran i povremeno hardkorast. Naravno, to je u potpuno u redu, jer nismo ni mislili da će se novim albumom okrenuti u nekakav ambiciozni heavy duty đir tipa Protest the Hero ili nas šokirati prelaskom na d-beat/crust. Propagandhi u fazi nakon "Potemkin City Limits" (2005.) je i dalje vrlo očigledan (ili ušeslušan?) uzor bendu, što me zapravo kao ljubitelja dotičnih kanadskih majstora i zbližilo s Krivom Istinom. Progresije akorada, strukture riffova i aranžmanske finese vrlo su bliske onima kakvih bi se dosjetili Chris Hannah i ekipa, pogotovo u dijelovima poput instrumentalnog uvoda u "Vječnu borbu". Također, vokalne dionice su poput Propagandhijevih iz navedene faze varijabilne i disperzirane kako melodijski, tako i ritmički. Ipak, Kriva Istina ne ulazi poput Propagandhija u one "prog" momente gdje se malo što tijekom pjesme ponavlja, pa su ipak sačuvali refren kao okosnicu svake pjesme. Refreni su tekstualno i melodijski kudikamo jednostavniji od ostalih dijelova pjesama, a ponegdje i toliko rudimentarni da čak zvuče blisko Šanku ("Prvomajsko sunce", "Grad"), no u kontekstu muzike Krive Istine to nije nimalo loše. Oni su naprosto svjesni gdje treba melodija biti jednostavna, a gdje kompliciranija. Jednostavnost nije rezultat nekreativnosti, neznanja ili nedajbože dodvoravanja masovnoj publici, dočim kompliciraniji dijelovi nisu tu radi preseravanja. Bojan i Ivan dovoljno dobro pjevaju da su daleko od melodičnog punka u pokušaju kakav prakticiraju mnogi domaći i regionalni bendovi zbog skromnih mogućnosti pogađanja intonacije i/ili smišljanja melodijske linije. S druge strane, ne pjevaju "predobro", "premelodično" ili kenjkavo, već ostaju dovoljno agresivni da ne skrenu u pop punk ili nedajbože u pop s punk estetikom. Čak imaju i jednu jednominutnu čistu hardcore punk pjesmu "S.A.W.A." gdje je pjevanje zamijenjeno furioznom dernjavom, pošto to i je stil kakav možemo očekivati od bendova s lineupa dotičnog županjskog festivala kojem je pjesma posvećena.

Tekstovi kao i prije većinom tematiziraju socijalnu problematiku držeći se dosljedno i eksplicitno antifašističke orijentacije i slobodarske misli, tako da desni i "apolitični" pankeri slobodno mogu odjebati od albuma, iako mislim da bi baš takvima slušanje istoga bilo korisno radi eventualnog ispravljanja krive istine u koju su zabrazdili. Liriksi su većinom direktni s ponekom metaforom, fond riječi je dovoljno širok da stvari ne zvuče banalno i tupavo, a opet se ne služe kojekakvim enciklopedijskim i "stručnim" izrazima radi kojih bi ih optužili za pretencioznost i verbalnu onaniju. Pohvalno je i što izbjegavaju pamfletizam (iako naslov albuma zvuči dosta nadobudno i stereotipno po aktivističkom diskursu), propovjednički patos, nabrajanje izlizanih parola i sve što bi ih proskribiralo kao dežurne smarače ili crowdpleasere.

Kada bih probao povući neku stilsku paralelu s domaćim punk snagama, rekao bih da je Kriva Istina manje punk rock i više hardcore od Pasa (strana paralela: Ignite), više punk rock i manje hardcore od Motusa i manje pop (u onom pozitivnom smislu vezivanja uz punk) od Me As Well (strana paralela: Rise Against). Kriva Istina je meso (ili sojin odrezak) između šnita kruha od Pasa i Motusa s malo Me As Well slatkog umaka. Upravo zahvaljujući takvoj stilskoj poziciji ovaj album bi se trebao naći na bijeloj listi ljubitelja, a bogami i ljubiteljica svih navedenih bendova. I naravno, ako volite Propagandhi nakon prva tri albuma ili posljednja tri uratka Satanic Surfersa, "Manifest pobune" će vam kao njihova domestificirana verzija lako kroz uši naći put do srca. Uvjerite se i sami:

ocjena albuma [1-10]: 9

ognjen bašić // 21/01/2019