Podrijetlom sam iz Dalmacije. I to one najzajebanije Dalmacije, majčina strana potječe iz Glavica kraj Sinja, a očeva iz Siverića kraj Drniša. Vlaj dakle čistokrvni. Ne mogu reći da sam kao mali stoga imao priliku slušati samo Ivu Fabijana i Dražena Žanka, ali ono što mogu reći, to je da, ne samo kao mali već i kroz cjelokupni familijarni život, nisam imao priliku slušati glazbu iz najsjevernijih nam krajeva države. Ubrao sam ju kad smo na glazbenom u osnovnoj radili "Ćuk sedi", "Grad se beli" i "Vehni, vehni fijolica" i kad sam malo sustavnije prionuo proučavanju opusa Branimira Štulića iz devedesetih. I svidjela mi se jest, dakako, ali eto, nisam nikad uspostavio neki poseban odnos s njome. Žrtvom te činjenice su se kasnije, između ostalog, pokazali Cinkuši. Bend na čijem sam koncertu bio tamo negdje nekad davno jednom, nakon toga površno sporadično posluhnuo nešto na Youtubeu, i zaključio da su u redu, ali da mi ima i zanimljivijih stvari za slušati od njihovih međimurskih popevki. Ima biti i da je dio razloga u tome što nekako nemam naviku slušati cover bendove, a njihova je diskografija većim dijelom lišena autorstva. Sad, čini li ih to nužno cover bandom ili ne, o tome bi se dalo diskutirati, ali poanta je da, unatoč tome što koncerte obilazim pasionirano, a oni u Zagrebu sviraju i po nekoliko puta godišnje, tek sam se eto sada udostojao akreditirati za jedan njihov nastup. Sve što o tome još mogu reći jest da žalim što to nisam uradio prije, te da odsad pa nadalje, ubuduće, planiram biti redovni posjetitelj njihovih gigova. Jer ovo što su nam priredili u Močvari samo lud čovjek ne bi nazvao izvrsnim i vrijednim svake moguće pohvale i zahvale. Izdali su nedavno hvaljeni album "Krava na orehu", pa su ovo okupljanje nazvali njegovom promocijom. Velim, nisam prije (osim tad jednom davno kad su bili samo jedan od mnogo bendova na nekom humanitarnom koncertu, ako se ne varam) pohađao baš, ali usuđujem se konstatirati kako je taj promotivni povod urodio plodom, te da se ljudi okupilo čak malo iznenađujuće puno. Hoću reći, klub je bio pun puncat. Dupkom štono bi se reklo, iako smo svi sasvim sigurni da ne postoji nešto što se zove dupka, a kamoli da bi se još nešto njome popunjavalo. Probijajući se kroz rulju u želji da malo bolje snimim sve te face što su se natiskale na pozornici, primijetio sam da je publika bila dosta zanimljivog profila. Praktički nikoga nisam poznavao, i barem pola ljudi je bilo 40+, i jedno i drugo su poprilične rijetkosti. Ne mogu znati što je sav taj narod baš te večeri izvuklo iz kuća, ali bilo bi bespredmetno tvrditi da se radilo samo o pukom nasumičnom hypeu, dojma sam da su većinom ljudi vrlo dobro znali gdje se nalaze i po što su došli. Po vruću dozu aranžmanski i svirački do perfekcije dovedenih popevki ovih starih šarmera. Scenski su iznimno upečatljivi, svatko na svoj način nenametljivo karizmatičan. Lako ih je zamisliti kao ekipu koja je u nekoj kleti jedne zimske večeri u pijanstvu počela nešto neobavezno sviruckati, onako čisto sebi za dušu. Da, mislim da je to ključan faktor njihove dopadljivosti, očito je dok ih se sluša da, osim za našu, sviraju i za svoju dušu. Treba samo pogledati gospodina na akustari kako preznojen urla, ili damu na mandolini kako se od srca smiješi, pa da ti to odmah postane jasno. A to je uvijek bio ultimativni plus, onaj koji mnoge druge faktore čini irelevantnima.

Osim osnovne postave benda, koja je sama po sebi prilično brojna, izredala se tu i cijela plejada gostiju. Po mom su mišljenju oni (iako sam u razgovorima nakon koncerta čuo i drugačijih mišljenja) definitivno koncertu dali jednu dodatnu dimenziju i povisili mu ocjenu, točno se osjetilo kako svakim novim gostom raspoloženje u parteru postaje sve uzavrelije. Krešo Oremuš, poznati usnoharmonikaš kojeg sam svojedobno nešto češće viđao u ovakvim i sličnim prilikama, zadnjih par godina kao da se malo primirio (ili se morti bavi suradnjama s nekim "ozbiljnijim" glazbenicima, pa mi se zato čini da ga nema), je s njima na stejdžu bio cijelo vrijeme u svojstvu pridruženog člana, koji, kad nije svirao usnjak, šuštao je, šumio i lupkao. Nije bio jedini koji je dobio tu čast, podijelili su prvim redovima nekoliko pivskih limenki sa šuškajućom supstancom unutra, bit će da je bila riža, pa su i nas tako pretvorili u goste iznenađenja. Na trubi je uletio tko drugi nego Igor Pavlica, čovjek koji je doslovno sinonim za trubu u Hrvata, nema s kim i gdje ju nije svirao. I radit će to vjerojatno još dugo, prije svega iz razloga što već dvadeset godina ima četrdeset. Rundek je većinu koncerta proveo sjedeći ispred ulaza u backstage i lagano kimajući glavom, tako da nikom nije bilo iznenađenje kad se i on latio mikrofona, tim više što im i studijski gostuje (baš kao i svi ostali navedeni) na nekim pjesmama. Nisam se mogao oteti dojmu da je bio malo rastresen i zbunjen, na pozornicu je ušetao s tekstom ispisanim na papiru (doduše recital, a ne uglazbljeni dio), a napravio je i neoprostivu pogrešku nošenja tregera i remena. I obilo mu se o glavu, tregeri su, zbog jednostavne činjenice da nisu imali praktičnu svrhu, bili toliko labavi da su u 3-4 navrata prosto spali s njega. pa ih je morao dizati i namještati. Darko, to se ne radi tako, pobogu. Bila je i jedna mlada djevojka (uvjerljivo najmlađa od svih ljudi na pozornici tu večer, sumnjam da je itko osim nje imao ispod 40) koja je gostovala na vokalu na jednoj pjesmi, čini mi se da su je predstavili kao Petru, ali moguće da se varam. Zadnji je s bendžom iskočio čovjek iz Picksiebnera kojeg poznajem kao Bradu, ispada da se u slobodno vrijeme zove Zoran. Time je broj ljudi koji su inače u životu članovi (također dosta u zadnje vrijeme "usporenih", čini mi se) Picksiebnera skočio na 3, pa su se oni malo poigravali i nadigravali. U tim i takvim okolnostima, vrijeme trajanja koncerta je prilično glatko teklo. Dosta stvari s novog albuma, i isto tako dosta starih hitova, a svaka stvar je dobila feedback bolji nego ona prošla. Početno sramežljivo kimanje se pretvorilo u solidno razuzdanu igranku u prvim redovima, čak i šutku na "Mladosti moja". Uvijek se u ovakvim situacijama kad pišem o ethno glazbi moram bar na trenutak referirati na bend koji po mom mišljenju to radi bolje nego itko, Kries. Cinkuši čovjeka možda uživo ne bacaju u toliki trans kao Kries, ali mislim da im to nije ni cilj. Kries su učitelji, mudri stari planinski vukovi koji nas hipnotiziraju kako bi nam mogli čim efikasnije prenijeti sve te tako važne poruke i misli. Cinkuši nisu učitelji. Nije im cilj objasniti previše toga. Oni su pajdaši, grabancijaši, pijanci, kojima je važnije da nas zabave nego "educiraju" o tome kako je nekad bilo i kako će sutra biti. I to je sasvim u redu, dapače. Komunikacija s publikom se većinom svodila na "Čekajte malo da popijemo!", "Odite pit!" i "Živjeli!", i to je isto sasvim u redu, dapače. Na bis smo ih počeli zvati već dobrih dvadeset minuta prije nego što su ovi uopće imali u planu sići s pozornice, što je bilo dosta simpatično. Jednom kad se to zbilja dogodilo, uslijedilo je i tu još dosta pjesama, npr. legendarna "Ljubav se ne trži" i epska, klimaktična "Bratec kosi", ali i a capella "U gori raste zelen bor", za vrijeme koje je na pozornici bilo možda i dvadeset ljudi. Svi su pjevali iz petnih žila, osim Pavlice i Rundeka koji nisu znali tekst. Pavlica je odlučio igrati igru i glumiti da pjeva, otvarajući usta ali ne proizvodeći zvukove, osim onih u koje je bio siguran, a ti su se obično svodili naduge samoglasnike na kraju stihova. Rundeka, koji je stajao kraj njega, je to strašno nasmijavalo, i baš ih je bilo slatko vidjeti kako se tako zajebavaju, budale stare. U svakom slučaju, iako nitko nije htio da se to dogodi, koncertu je morao doći kraj. Došao je možda i dva i po sata od prvog odsviranog tona, što je, složit ćete se, dosta vremena. Da većina takvih lista nije već izašla, vjerujem da bi Cinkuši našli svoje mjesto negdje u top 10 gigova godine. Meni osobno ulaze definitivno. Svojom mješavinom narodne kajkavske glazbe, Krleže, rocka, punka, reggaea, jazza i koječega još stvaraju jedan vrlo specifičan melos i atmosferu, ne možeš ih fulati ni da hoćeš. A nećeš, zašto bi htio. Ja sam to (da ih se ne isplati fulavati) eto, tek sad naučio, ali vjerujem da nije kasno, ne izgledaju kao da će se ubrzo raspasti, dapače. Prije kao da će peglati zajedno dok se svi skupa ne raspadnu. Iz više izvora čujem priče o njihovim nevjerojatnim svirkama "na domaćem terenu" planinarskog doma Risnjak na Medvednici (koji je valjda u vlasništvu nekog od članova benda?). Godinama već planiram početi odlaziti na to Sljeme tu i tamo, nikako da se pokrenem. Sad imam još jedan razlog više, vjerujem da bi se ovaj mogao ispostaviti krucijalnim. Jer u momentu dok su peglali neku od svojih rasturaljki, činilo mi se kao da je muving na kojeg su me tjerali sasvim dovoljan da me odbaci na vrh planine. To be continued.

ujak stanley // 03/01/2018