Na zagrebačkoj alternativnoj sceni, kako su 2000-e bile "zlatno doba" Žednouhog / Mate Škugora i indie rock koncerata, tako je ovo sadašnje razdoblje, možda, zlatno doba world music koncerata u organizaciji sjajnog Emira Fulurije. U neformalnom kratkom razgovoru prije koncerta, kaže da je i dalje fokusiran uglavnom na Močvaru, koja meni osobno kao prostor i više "leži" za ovakvu vrste glazbe, ali da u sezoni planira i šest koncerata održati u maloj dvorani Lisinskog.
Ovosezonski ciklus počinje nastupom "sevdah barda" Damira Imamovića, koji je prošle godine objavio album "The World and All that It Holds" kao svojevrstan soundtrack / popratni materijal romanu bosansko-američkog pisca Aleksandra Hemona, koji tematizira ljubavnu vezu između dva muškarca različitog etničkog podrijetla u Sarajevu početkom 20. stoljeća. Damir opisuje ovaj stvaralački proces kao kolaborativan - Hemon mu je dao neke materijale, Damir nadodaje svoje, i kroz razgovore došli su do pjesama koje su kombinacija Hemonovih originalnijih ideja kao i Damirovih.

Damir je inače, sudeći po praktički svakom intervjuu kojega je dao (recimo ovdje), hodajuća enciklopedija sevdaha, a i bosanske povijesti. Ima izrazito progresivan i interesantan pristup tradiciji: "za mene važni trenuci nisu: 'Oh, naša stara glazba, naši stari običaji, hajdemo se svi pretvarati da to želimo ponovno proživjeti'. Ne želim ponovno proživljavati svijet u kojem djevojke ne mogu hodati ulicama. U kojem dolazi otac i kaže: "U redu, udat ćeš se za ovog tipa jer mi treba njegova zemlja". Ne želim živjeti u tom svijetu. Mislim da je naša obveza tradiciji nešto vratiti, a ne samo uzeti. Ponekad je ono što vraćate tradiciji potpuno neočekivano". "Moja osnovna ideja je da imate obvezu nešto vratiti svojoj tradiciji i komunicirati s njom na novi način."

Damirova glazba odiše Sarajevom, i to baš onime po čemu je taj grad toliko poseban: fuzija kultura između kojih ne stoji stroga granica, koje se prožimaju i isprepliću: "U Sarajevu s početka 20. stoljeća, znamo da su sefardske napjeve pjevale i muslimanske djevojke, Sefardi su pjevali i sevdah i starogradske, ili popularne napjeve…"

Na ovom koncertu, Damiru (koji svira i saz) pridružuju se Ivana Đurić na violini, Nenad Kovačić na udaraljkama te Ivan Mihajlović na akustičnoj bas gitari.
Koncert otvara s "Rado, kćeri Rado", a redaju se stvari poput "Teško meni jadnoj u Sarj'vu samoj", ""Tambur bije ćelebija Mujo" (pjesma o, kako kaže, seksualnoj aktivnosti lika iz naslova, nekad prije 18.stoljeća u Hercegovini) , "Sinoć", "Nočes, nočes" (sefardska pjesma iz 15.stoljeća, otpjevana na španjolskom, to jest na sefardskom Ladino dijalektu).
Instrumentalna sekcija na početku zvuči pomalo kao da improvizira, a poslije više standardno uhodano i "ispeglano", uglavnom vrlo fino i nenametljivo.
Kroz cijeli koncert, Damirov banter je duhovit, simpatičan i karizmatičan. "Fino sam rek'o Emiru da me ne najavljuje pompozno, da bih mogao sačuvati imidž skromnog Sarajlije.", kaže na samom početku. "Kao uvijek, spremili smo vam nešto staro, nešto novo, nešto zanimljivo, nešto glupo…"
Damiru je trebalo nešto vremena da se zagrije - prvih pola sata prošlo je lijepo, ali kao da je malo falilo energije, života, dinamike, neke pjesme su zvučale previše "ravno" i jednolično. Eh, a onda na scenu stupa mladi trubač Benjamin Drijenčić, za kojega Damir tvrdi da su ga "otkrili" za vrijeme korone, kad je gol do pasa svirao u šumi kod Sarajeva. Čim se Benjamin pridružio ansamblu (na "Put putuje Latif aga"), kao da su svi ubacili u drugu brzinu, sve postaje življe i dinamičnije. Truba fantastično nadopunjuje i obogaćuje zvuk benda, a bila je posebno upečatljiva na klasiku "U Stambolu na Bosporu".
Kroz čitav koncert, nije ni toliko jasno koje su Damirove autorske stvari, a koje stari folk standardi, sve je stopljeno u njegovom specifičnom stilu. Pratnja, dotad nenametljiva, razmahala se na izvedbi klasika "Snijeg pade na behar i voće", s podužom dionicom gdje ostaju samo akustični bas i udaraljke. Čuli smo i "Osmane", "Sarajevo", "Bejrutan"...

Damir i bend tada prebacuju u neku potpuno novu "brzinu". Damir sam izvodi čarobnu, hipnotičnu "Dva se draga" (bilo bi zanimljivo vidjeti ga potpuno solo). Na prekrasnom klasiku "Kafu mi draga ispeci" pridružuje mu se publika s tihim zbornim pjevanjem od kojega su me prošli trnci. Čuli smo i moj favorit, "Lijepi Meho" - praktički jedinu "poskočicu" u Damirovom repertoaru, koju bismo u nekom drugom aranžmanu i s manje finim pristupom lako mogli zamisliti kao cajku.
Na prvom bisu čuli smo maestralnu izvedbu "O bosanske gore snježne", a na drugom i zadnjem, Damir sam samcat s defom pjeva "Oj golube, moj golube".
Od pomalo nedorečenog početka koncerta, do magičnih posljednjih pet pjesama - Damir i ansambl kao da su konstantno dizali letvicu. Divan koncert, s nestrpljenjem očekujemo nove susrete s world music velikanima u Močvari i Lisinskom.

dora pavković // 05/10/2024