Imam probu s bendom u 3, sad je 12.55. Bez bicikla sam, zadnji kotač je otišao totalno u kurac. To mi dakle daje nekih sat i 34 minute ako želim napisati ovaj report danas, a stvarno bi bilo u redu da ga napišem danas. Jer je petak, a gig je čini mi se bio u utorak. To je bio drugi dan drugog Distort Zagreb festa. Prvi je bio u Klaonici u subotu, ja ga nisam zbog neke glupe bolesti uspio pohoditi, ali Lejapeja je bila i veli da je bilo do jaja. Tad je bio kao hardcore punk dan, ovdje je ideja bila da se igra na "garažnu" publiku. Iako to nema neke veze velike, Doomtown gigovi (a to ovi navedeni jesu, jel') čini mi se imaju tu neku svoju bazu publike koja se sastoji od većinski istih lica koja su osvijestila tu nepobitnu činjenicu da kad ti ljudi rade gig, da ga valja i pohoditi, jer će uvijek biti dobro. Osobno sam na ovaj toliko htio doći da sam dao otkaz s prethodnog portala čak zbog njega, jer sam se budala bio prijavio za Residentse u Močvari koji su bili istu večer, pa sam morao odjebati i njih i sve skupa. Tako da eto sad pišem opet za Terapiju, dobro došao, hvala.

Malo sam bio zabrinut kad sam banuo u dvorište oko 21.30 za kad je početak bio najavljen, tamo nas je bilo deset. Pokazalo se ubrzo da je ta briga, kako to već u životu obično ide, bila sasvim neutemeljena. Jer svirka nije kasnila ni simboličnih sat vremena, a nas se već skupilo masu. Tako da su The Celetoids nastupili pred povećim brojem cijenjenih uzvanika, možda i rekordnim ako uzmemo u obzir njihove (dovoljno brojne da predstavljaju relevantan uzorak) gigove u Attacku. Jedan od razloga što je tome bilo tako možebitno je i to što te pankerije u Attacku stvarno nije bilo neopisivo dugo, brat bratu pola godine čini mi se. Ljetna se pauza iz kojekavih tehničko-birokratskih razloga (pre)debelo otegnula, pa nam je svima usfalilo. Mislim ne znam je li svima, ali meni jest. Što god tko (pa i ja) mislio ili rekao, nepobitna je činjenica da je taj Attack ipak nekako prvi plejs koji čovjeku padne na pamet kad se spomene punk u Zagrebu, ne bi to bilo to bez njega. Tako da se iskreno nadam da će se u nadolazećim mjesecima naći dovoljno volje i želje u klupskim redovima da nam i oni sami, kako je red i običaj, priušte svako toliko neko pankerisanje. E dobro. Dakle o Celetoidsima sam stvarno već podosta puta u životu pisao, nisam siguran iskreno što bih više pametno mogao reći osim da su jebeno izvrstan bend. Opet su odrokali svojih dvadeset minuta dovoljno dobro da sam spreman dijeliti šamare Lumpyju i ekipi ako ustvrde da su na turneji dosad imali puno boljih predgrupa. To je ovoga puta rezultiralo (da ne kažem čak i KONAČNO) sa onako malo neke polušutke čak, a i glasno se i oduševljeno cijukalo i zapljeskivalo kad bi oderali neku pjesmicu lijepu. Velim, iz nekog meni totalno neshvatljivog razloga njihovi nastupi redovno prolaze u atmosferi puno čemernijoj nego što ju zaslužuju, tako da se nadam da je ovo samo koračić u smjeru koji će rezultirati time da jednog dana nosimo Akija na rukama za vrijeme "Must Be the Gremlins". Ili neke druge stvari, nove recimo. Toga im fali, od albuma je sad već prošlo stvarno puno mjeseci i nastupa, a čini se da su izrodili u tom periodu tek jednu i pol novu pjesmu, ccc. Od tih je jedna poslužila kao vrlo zanimljiv poduži intro kojim su se odmaknuli od svog živčano rastrganog garažnog zvuka u neke drugačije vode, a druge se sad više ne sjećam točno ali znam da je bila nova. Ima ljudi koji tvrde da nemaš ti što ako sviraš punk svirati preko 20 minuta. Ja mislim da ti nitko ne brani svirati i 40, osim ti sam sebi ako sviraš 3 godine a imaš 9 pjesama. Ajmo na sljedećem gigu lagano još 3 nove, hvala.

O Eke Bubi kao također sasvim dežurnoj predgrupi za ovakve koncerte vrijedi ista stvar kao i o njihovim suborcima i drugari(ca)ma iz Seletojida, prosto već i vrane (koje su pojele sve vrapce, golubove i ostale nedostojnike) na grani znaju da taj glupi Ujak Stanley svako malo piše o njima i tvrdi da su najbolji bend koji se ikad okotio. Ono što je u toj priči recimo novo, to je ta jedna činjenica da su izdali novi EP, eponimni. Na njemu imaju 5 stvari u kojima potvrđuju da nisu slučajno odjebali "gerijatrijski" izričaj i počeli se daviti u brzini, jerbo je ovo još brže, još luđe i još žešće nego što je to bio materijal na "Rat Bite". Dakle mahnito nešto ljudi moji, ja sam gledao evo baš mogu vam reći kako oni mijenjaju te akorde i nikako mi nije bilo jasno kako je uopće moguće to tako brzo raditi a da se ne poraspadaju, poispadaju, popadaju i pocrkavaju. Speed is a helluva drug čoeče. Najbolji njihov koncert do dana današnjeg ostaje onaj prije PMS 84 na istom mjestu, ovaj put nisu ipak možda izazvali toliko podražaja. Iako je to dakako i dalje bilo prejebeno, da se ne zabunite. Ali prejebeno samo do razine da sam si htio iščupati sve dlake s trbuha, a ne kao onomad kad sam kontemplirao harakiri od puste količine manijakalnosti s kojom nisam znao što bih. Ova dva benda naša ovdje opjevana, oni vjerojatno ni sami blage veze nemaju koliko su podjednako dobri. Nakon "Napolitanke ili Domaćice?", jedno od sljedećih najtežih pitanja koje ljudima krade san je svakako "Celetoids ili Eke Buba?". Kao zamislite te dvije kazete izložene na nekom stoliću, pa onda za kojom biste prvo posegnuli. Ja nekako teškom mukom na kraju ipak valjda izaberem Eke Bubu prvo, ali Celetoidsi odnose pobjedu što se tiče ovovečernjeg natjecanja.

Lumpy and the Dumpers su svirali zadnji. To vam je taj jedan bend onako dosta milozvučan i radiofoničan, baš sam vidio jednu stariju gospođu sad u Konzumu maloprije koja izgleda kao da ih sluša. Likovi su prilično zanimljivi ovako za vidjeti, moje ih zatucano konzervativno fašoidno patrijarhalno hrvatsko purgersko srce možda i ne bi smjestilo u punk bend koji evocira pljesnjivu karačinu u kupelji vrelih govana koliko u neki indie emo naočale fazon. No, kako je već odavna ustvrđeno da nemam blage veze o životu, tako ovi definitivno prže tu jednu bezobrazno nakaradnu pankčinu od koje mi se samo nakupilo još 5 puta više šlajma u ionako groteskno zaštopanim kanalima, ma fuj. Znači, bratko, pa to je teški raspašoj tu ispao. Sav ovaj neki kao pristojni narod se baš fino razgoropadio i počeo da se tuče, divlja, gura, klizi, pada i tako to. E PA DA, gig je bio na podu, to vam nisam rekao. Sigurno da je to isto doprinijelo šou programu, lakše je bilo dići tog ludog Lumpyja u zrak pa ga nositi uokolo, beljiti se gitaristu u facu, itd. Lumpyja kao takvog se u biti nije baš nešto naročito moglo čuti što viče od teške buke koju mu kolege stvaraše, ali i ovako smo dovoljno mogli osvijestiti da se radi o glazbi koja vuče utjecaje iz kanalizacijskih dubina. Mislim da se ljudima iz benda svidjelo to što se oni nama sviđaju, a i reče mi poslije mili gitarist Gabe da je ovo uz Budimpeštu bio im najviše divlji gig do sad na touru, i da mu je to baš fino. Nisu ni oni ja mislim dobacili do pola sata, kadli ono nešto stali. I sad svi gledamo što će sad, kako. Oni nešto kao stoje tamo i gledaju nas, mi stojimo i gledamo njih, i nitko nije siguran što da se radi. U tom je vrlo čudnom štimungu protekla pokoja minuta, dok se Lumpy nije jednostavno pokupio, pa je ispalo da je to to. Ne znam, poslije sam pitao ljude iz benda da koji je to bio kurac. Oni su rekli da su htjeli svirat' još, te da ne znaju ni sami zašto nisu. Narkomani valjda. Kako god bilo, konsenzus je taj da su ubili i da je gig po svim kriterijima polučio, osim hrpe duševnih govana, i uspjeh.

ujak stanley // 24/11/2017