Drugi Beeryard Festival. "17 hrvatskih malih pivovara, 5 stranih, 4 benda, 3 craft puba, 3 street food štanda, 1 panelica" i - 0 sunca. Nažalost, prva subota u nedjelji ljeta (čitaj: mjesecu rujnu) donijela je više litara kiše po kvadratnom metru od litara pive donesene na festival. Radi te tradicionalno nezgodne okolnosti, pivari su zbijeni pod jedan šator, a koncert je iz dvorišta prebačen unutar Močvare. Ne moram vam ni spominjati da je zbog toga broj ljudi bio desetkovan u odnosu na prvi Beeryard, iako je ponuda pivskih sadržaja narasla. Kao i prošle godine, koncertni program je sadržavao četiri benda različitog stilskog usmjerenja. Za prvi nastupajući bend mnogi su poput mene prvi put čuli, a zove se Dno. Zapravo, piše se "dno." , ali taj alternate spelling mi onemogućuje stavljanje imena benda na kraj rečenice, jer pravopisna je hereza završiti rečenicu s dvije točke. Radi se o dvogodišnje mladom power trio bendu nešto starijeg članstva koji svira garažni rock na razmeđu melodije i noisea. Na ovom koncertu promovirali su album kojeg nisu snimili. Radi se o prvom albumu i kažu da će uskoro biti objavljen. Ako će na snimkama instrumenti zvučati kao uživo, bit će to jedan sasvim dobar album. Nadajmo se samo da će studio vokale staviti u prvi plan, jer na Močvarinom razglasu su zvučali baš kao da jedva dopiru iz "guste i memljive kaljuže" sačinjene od melodije "koja se probija kroz slojeve buke" . Ovako kada se koristim riječima iz najave samog benda, sve zvuči kao da baš tako treba biti, ali želim samo reći sa su vokali bili pretihi. Nastavimo parafrazirati najavu. Ova družina nije baš poljuljala temelje našeg svijeta i razorila nam zonu ugode. Nismo im to dopustili, iako smo možda trebali. Jedini korak dalje u koji nas je Dno odvelo je bilo onemogućavanje bijega od puta ravno do dna pivske čaše. Potom bi se ljudi zaputili napuniti čaše ostavljajući da prvi red publike bude pet metara od bine. Očito publika do 21 i kusur sati nije dovoljno puta dotakla dno čaše, pa se nije adekvatno opustila da im plesom budu obuhvaćena stopala. Slična sudbina zahvatila je i ThroaTTwisteR. Prazni prvi redovi i šezdesetak ljudi u prismotri s craft pivama u ruci, bez volje da na drugi način partycipiraju. Njihov groove/deathcore metal podsjeća na "jaku, intenzivnu, zahmeljenu DIPA-u" koja sa svojih 9% alkohola izvrće grlo. Lažem vas, tako "zvuči" ThroaTTwisteR piva. Ako ste pomislili da je bend nazvan po pivi, bili ste blizu - obrnuto je. Ali bend po žestini ipak više naginje viskiju. Možda su i zato face random pivopija u publici bile "uh, ovo mi je prežestoko". Pitam se kako bi tek reagirali da je bend svirao u punom sastavu s još jednom gitarom. Kako god da bilo, TT je sve odsvirao jednako dobro kao i inače, ali uz osjetno manju razinu uživljenosti u performans. Notorno je da će se bend na bini ponašati kako se u datom momentu osjeća. Međutim, pitanje je do koje mjere su ti osjećaji uvjetovani ponašanjem publike. Nekoga niti najinertnija publika neće obeshrabriti da se raspameti i napravi show za pamćenje, a netko drugi će se pred istom pokunjiti i odraditi nastup preko kurca. ThroaTTwisteR nije baš jedva čekao da ode u backstage, ali izostali su svi oni učestali Goranovi visoki skokovi i silasci Spajića u publiku koji tradicionalno obilježavaju njihove nastupe. Skloniji sam mišljenju da bend mora dizati publiku prije nego čekati da publika podigne njega, ali razumljivo je da i bendu padne volja za stopostotnim sebedarjem ako su energetski impulsi publike slabašni. Situacija se nije puno promijenila ni kada su na binu pristigle Pičke Vrište, osim što je broj ljudi u dvorani porastao za nekih dvadesetak. Dizanju publike s mrtve točke nije pomogao ni kasniji termin nastupa koji standardno podrazumijeva veću opuštenost i udomaćenost auditorija. Otužna je to scena za bend koji je kadar izazvati specifičnu vrstu narodnog veselja poznatiju pod nazivom pank štala, poput recimo one koja se prije dvije godine dogodila u Grey Roomu. Da ne lamentiramo više nad nezainteresiranom publikom, pošto se ionako radi o festivalu koji više okuplja ljubitelje pive nego bendova, recimo pokoju i o nastupu Pičaka. Instrumentalni performans je prošao u najboljem redu, iako su višeglasne vokalne šeme zvučale tiho, tanko i mjestimično isfalšano. Jebiga, popilo se u bendu do tada već podosta, a možebitno je i monitoring bio loš, u Močvari se to nerijetko događa. Teško da nastup o ovom kontekstu mogu na bilo koji način shvatiti reprezentativno. U najboljem slučaju, PV su dobile priliku napraviti pijanu javnu probu zagrijavanja za jesensku koncertnu sezonu. Stonerska rokerijada u režiji grupe Cojones uspjela je još poneke ljude natjerati da svoje doživljavanje hmelja presele iz dvorišta u dvoranu. Tako se bend u već poznijim satima ipak mogao pohvaliti s četiri puta više publikanata nego što im gitaristi imaju pedala (čitaj: 100). Bend je mantrao čvrsto i solidno, a pred binom se čak uspjelo upriličiti nešto nalik tulumu. Prelazak iz doživljavanja u proživljavanje hmelja plesno je zahvatio nekih desetak ljudi što je više znak da se nekolicina ljudi potrudila da im bude dobro, nego što je indikator nekakve bijesne žurke. Ipak, s obzirom na vlažne okolnosti koje su pratile večer, nismo mogli dobiti bolju završnicu festivala. Cojones je ipak donekle spasio bekrijaški obraz pivski osviještene populacije. Sa zakašnjenjem od nekih sat i po, nastavio se i Funky Boogie Disco Night pod dirigentskom palicom DJ Wolfa. Plesnjak je uspio zadržati najupornije pivopije na podiju, a dolepršalo je i nešto novih noćnih ptica čim se upad obesplatnio.

Za kraj bih odsvirao prosvjednu notu C u čast cijena Craft pive, koje nisu bile ništa niže nego u pubovima i kafanama. Obično je roba u kontekstu vašara na kojem se promovira jeftinija nego u redovitoj ponudi, čak i kada se ne plaća upad da bi se mogla konzumirati. Iako su se našle pive po cijenama od 15 i 17kn za 0.5l, većina ih je sezala od 20 do 30kn. Kad se već trebalo platiti 30 do 50kn da bi se piva uopće mogla kupiti, trebalo je cijene festivalskih dobara sniziti barem za promotivnih 25%. Po istoj osnovi u kajdanku žalbi ulažem prosvjednu notu B na cijene Burgera. Jeftinije bi čovjek prošao i bolje se najeo da je u Močvaru naručio dostavu pizze. Unatoč svemu, craft i street food scena cvatu, tako da nema sumnje da će iduće godine broj izlagača samo rasti. Nadajmo se ne i cijene.

ognjen bašić // 05/09/2017